Foto: privatna arhiva
Jelena Nelević piše za Fokalizator o Ljubu Đurkoviću, jednom od najznačajnijih crnogorskih dramskih pisaca i reditelja. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Kada se negdje krajem devedesetih, godinu ne pamtim, Ljubo vratio iz Holandije u Crnu Goru, među svima nama, tada pjesnicima i pjesnikinjama, o kojima se govorilo da su počeli da stvaraju neki novi talas, osjećalo se uzbuđenje.
Kao novinarka redakcije za kulturu u „Vijestima“ tada sam osjećala da imam čast da razgovaram sa njim. Imala sam blagu tremu, zbog svega što sam čula o njemu, zbog novih stvari o kojima je govorio i zbog osjećaja da je u grad stiglo nešto novo.
Bilo je to u bifeu CNP-a. Pamtiću ga zauvijek po proročkoj rečenici koju mi je tada kazao.
– Čitao sam tvoje pjesme, odlične su, ali da bi nastavila ovako da pišeš, da budeš što možeš i jesi, napusti novinarstvo, jer dnevna traka melje pjesnike.
Mislila sam tada da može i jedno i drugo, ali moj slučaj je pokazao da je Ljubo bio u pravu.
Od toga susreta i razgovora sa njim znala sam da je to čovjek koji zaista donosi nešto novo, koji je mene naučio kako da se oslobodim u poeziji.
Njegova pojava nije odražavala autoritet koji je zapravo imao, jer nije ni želio da bude takav tip. Ipak, ono što je govorio i pronicljiv i živ pogled budili su u svakome ko je imao da bude priliku u njegovom društvu poriv da bude bolji, da nauči i da pokuša da bude svoj.
Uticaj Ljubomira Đurkovića na crnogorsku savremenu književnost, na ljude koji su je stvarali a i danas je stvaraju je rijedak slučaj među ovdašnjim piscima, koji rijetko daju svoja neobjavljena djela drugima na mišljenje, bez zadnjih misli i uvjerenja da postoji zadnja namjera.
I to me naučio, da dam svoje pjesme nekome da ih pročita prije nego što odu dalje u stvarni život. Da gradimo zajednicu i povjerenje, takvi mi, neki novi, koji su pisali drugačije krajem devedesetih.
I bio je obožavan od svih, i sve mu je bilo oprošteno unaprijed. Čovjek bez zadnje namjere, duhovit, nekada neugodnog istinitog jezika, najneudobniji zapravo sam sebi. Ljubo nas je učio da kažemo da je OK reći neprijatnu istinu, da ne kalkulišemo sa sobom i da ubijemo autocenzuru.
Tako je radio i sa studentima na FDU koji su imali sreće da im Ljubo drži časove. Van svake forme i metode opisane u metodologiji i pedagogiji, njegovo znanje, obrazovanje, umijeće i vještina su nesebično pretakani u umove koji su upijali svako druženje sa njim. Ljubo je mene, a i sve ostale koji su htjeli da čuju, naučio vještini – kako ubiti autocenzuru.
Njegovo shvatanje života i nepristajanje na trule kompromise koji ubijaju istinu ga je vodilo od Cetinja, na kome je rođen u novembru 13. novembra 1952. godine, dalje u svijet. Prvo u Sarajevo na studije književnosti i teatrologije, u Podgoricu u redakciju Televizije Titograd, pa do Holandije u koju je otišao jer je bio na strani onih koji nijesu podržavali sulude ratove devedesetih. I tada je njegov glas bio dio usamljenog hora koji je pokušavao da ukaže na suludnjaštvo politike koja je ostavila iza sebe stotine hiljada mrtvih i izbjeglih i jedan genocid, Srebrenicu, zbog koje smo ušli u svjetsku istoriju, koja na ovim prostorima još uvijek nije „istorija“ već svakodnevica i stvarnost.
Dobio je status istaknutog stvaraoca u svojoj državi i Trinaestojulsku nagradu 2015. godine za dramsku trilogiju Grci. Bio je dramaturg CNP-a i direktor Zetskog doma, kojem je dao novo značenje.
A za nas je napisao pjesme, drame, eseje, antologije, prevodio…
Knjige pjesama Polifemov plač (1982), Poslovi i dani (1988) i Ipak, nešto se pomjera (2008), drame Peti čin, Pisac porodične istorije, Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće (Tri drame, 1986), Tobelija (2000), Presvlačenje (2001), Otpad (2004), Kasandra. Klišeji (2010), Tiresijina laž (2010), Medeja (2015)… koje su izvođene u velikim evropskim teatrima. Priredio je antologiju Poslije Hamleta i Izbor iz novije crnogorske drame (2011).
Zvala sam ga crnogorski Kit Ričards, zbog nevjerovatne strasti kojom se davao umjetnosti i sitini i načina života koji je samo on mogao da izdrži. Nismo ga mogli pratiti u mislima, druženjima, razgovorima, jer je taj tempo bio samo njegov.
Ono što je uradio za crnogorsku savremenu kniževnost je nemjerljivo i u kamen urezano. To je čovjek koji nikada nije umro, jer i danas poslije tri godine od smrti, ništa se nije promijenilo. Nakon vijesti o njegovoj smrti i žala koji je normalan, zapravo se dogodilo da ga i dalje ne doživljavamo mrtvim i niko nikada nije kazao pokojni Ljubo Đurković. Jer nije.
On je bio i ostao zamajac savremene kulturne scene, koji je vratio mlade ljude u pozorište. Njegova drama Otpad, u režiji Nika Goršiča je bio šamar realnosti svima koji su mislili da se rat nije dogodio u Crnoj Gori, da je ova država bila neki učesnik, tamo negdje, da nas je sistem, država, ko god sačuvao od svega. A nije, što se moglo vidjeti i čuti nakon premijere Otpada. I oni koji nisu bili, postali su svjesni da nam se dogodio rat i da smo mi u njemu učestvovali. I da nam je duboko ušao u porodice, komšiluk, prodavnice, kroz sve te ljude koji su otišli u drugu zemlju, da oslobađaju nešto što nije bilo naše.
Možda je izgledao neobavezno, možda nije u očima krute crnogorske javnosti bio stvaralac i autoritet kakav se ovdje zamišlja. Nije nosio odijela, nije bio ozbiljan u iskazu onima koji nisu mogli da vide dalje od forme. Njegova suština je razorilia tradicionalno okamenjeno shvatanje kako treba da izgleda pjesnik i „ozbiljan“ umjetnik.
Jer to što Ljubo nije želio da od sebe pravi veličinu, što je izgledao „neozbiljno“, ne znači ništa. Znače njegova djela, besprekorno poznavanje dramaturgije, riječi, tehnika i veliki rad koji se ogleda u onome što nam je ostavio. Erudicija ne dolazi u bijelim rukavicama. Poezija nije čisti list papira štampanog teksta, drama nisu sterilno posloženi razgovori i didaskalije koje će rediteljskom vještinom da ožive.
Bez Ljubomira Đurkovića crnogorska savremena književnost ne bi sebi danas, zakašnjelo iz različitih razloga i osoba, utirala put i van ovih granica, u kojima je više pisaca nego čitalaca, bila prepoznavana, cijenjena. Novi veliki talas crnogorske književnosti i dalje se valja, a jedan od najznačajnijih cunamija jeste Ljubo Đurković.
