Foto: Ergis Žabjaku
(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Danilo Brajović)
ZAŠTO SA NAMA A NE SA NJIMA?!
1.
Još od 1992. godine, odnosno od vremena kada je komunizam i ovdje slomio vrat, dobili smo i mi slobodu govora i protesta. Tom prilikom sudbina naše porodice potpuno se promijenila. Nijesmo više bili seljaci bez iđe ičega. Došli smo i mi u grad. Neđe blizu Tirane. To mjesto nije imalo ime. I danas, kada tu već ima mnogo kuća, mjesto se zove “Most broj 8”. Dakle, kad me pitaju odakle dolazim, moram da kažem da sam stanovnik “Mosta broj 8”, a kad neko želi da zna nešto više o mom mjestu stanovanja, onda mu kažem da živim odmah pored “Mosta broj 7”.
Kao što rekoh, kada smo došli bili smo krajnje siromašni. Ali to stanje je, srećom, trajalo samo oko dva mjeseca. Trajalo je tako kratko jer demokratija koja se instalirala u zemlji je trebala svoje radnike. Dakle, prvo što smo naučili bili su protesti, odnosno, naša porodica se zaposlila po protestima i demonstracijama.
Na protestima su nam davali novac. Ponekad i robu, kao na primjer vreću brašna, tjesteninu, šećer, ulje, šibice itd, ali mi smo preferirali pare. Pa bismo sami onda znali šta da radimo sa njima.
Protestvovali bismo zbog svega i protiv svega, ali uglavnom za račun političkih partija. Bilo je slučajeva kada bismo digli glas u odbranu prava na integraciju bivših politički progonjenih osoba, u ime nezavisnih sindikata, za udruženje slijepih, za zaštitu slobodnog glasanja, za pitanje Čamerije, pa čak i za ljudska prava.
Bilo nas je sedmorica braće i jedna sestra, Sabaheta. Majka je rađala svake godine. Ne znam tačno kako se kaže: – najstarija od nas je bila sestra, ili najstarije od nas je bila sestra? Ali svejedno, majka je počela sa sestrom, pa se moj otac iznervirao i neprestano je tražio sinove, sve dok nije dobio srčani udar, i to dok je bio na jadnoj majci.
Majka je pričala da kada su sahranjivali moga oca, ona se stiđela da objasni od čega i kako je umro. Umro je boreći se da nam obezbijedi zalogaj hljeba, izustila je jedva tada.
2.
Ali ajde da se vratimo na ostatak porodice. Prvo muško dijete bio je Selim, drugo Sabah, treće Salih, četvrto Sabrija, peto Sadik, šesto Satedin, a sedmo ja, Saimir. I ovo oko imena je ostala misterija, zašto su nam svima imena počinjala slovom “S”. Majka se nije sjećala zašto. Tate više nije bilo da ga pitamo, pa smo ostali bez odgovora na ovu radoznalost. Još uvijek željni znanja, jednom riječju.
Kao što sam vam rekao na početku, kada smo došli u Tiranu 1992. godine, Selim je imao 23 godine, a ja sedmi, sedamnaest godina. Između nas su se po godinama nalazili i ostali. U kabini kamiona koji nas je svojevremeno dovezao je bio vozač, majka i sestra. Nas sedmorica smo sjedjeli pozadi, u otvorenoj prikolici, sa dvije daske, tri vreće cementa, 18 betonskih blokova, dvije dekice i jednom kantom. To je sve. Dakle, krenuli smo od nule. Bitno je bilo, kako je majka govorila, da živimo od svoga znoja i da nijesmo nikome dužni.
Sjećam se kao da je juče bilo kad nas je Mark, rukovodilac ogranka Partije Zelenih i pastor crkve “Subotnje večeri”, odveo na prvi protest.
Protestvovali smo za vraćanje imovine crkvama i džamijama. Tom prilikom je nova Markova crkva dobila dvije prostorije u nekadašnjem Domu zdravlja.
Obično smo sva sedmorica išli na proteste, dok jednog dana neko nije došao i Selima ubijedio da postane policajac. Bilo je to nešto dobro, što Selimu leži. Imao je platu, doprinose, i što je najvažnije, hranu u menzi. Kada se Selim zaposlio, domaćinstvu kao da se olobodila jedna rupa na kaišu. Nekako smo počeli lakše da dišemo.
3.
Ali desio se problem kada smo mi, nas šestorica znači, krenuli da protestujemo ispred zgrade predsjednika Vlade za zaštitu prava radnica, 8. marta 1993. Bili smo na čelu protesta, u prvom redu, jer su nas dobro platili neki ljudi iz nekog švedskog udruženja. Kad ono, imali smo šta viđeti?! U prvom redu policijskog kordona, sa gumenim pendrekom u ruci, stajao je Selim. Prepoznao sam njegov osvetnički osmjeh, koji sam fiksirao od malena, od kada sam mu iz tanjira uzeo komad mladog sira. I pamtio sam te batine, do toga trenutka kada su počele druge batine, one gore, sa gumenim pendrekom. Kako se kasnije ispostavilo, Selim je gumenim pendrekom udario i Sabaha, Saliha i Sabriju. Samo su se Sadik i Satedin nekako izvukli.
Razumije se, svađa u kući nakon toga nije bila mala. Pa kako si mogao čovječe pendrekom po braći?! Pa je li te bilo imalo stid? To su pitanja koja mu je majka postavljala kasno uveče kada se Selim vratio sa posla. Zatim je tanjirom sa kisjelim mlijekom koji je bio pred njom zveknula Selima po glavi. Raskvarila ga je. Od te noći Selim nas je napustio i otišao da spava u jedinici.
Ali to je bio samo početak, jer je par sedmica kasnije i Sabah, drugi po redu, postao policajac. Sam Sabah bješe tražio da bude u istoj jedinici sa svojim starijim bratom. Tako da 1994. godine, kada smo išli na protest u ime nekog manjinskog udruženja, koje nam je dalo po kutiju vina Vranac od pet litara i šteku cigareta „Papastratos“, zatekli smo ih obojicu u prvom redu. Ovaj put su tukli samo Sadika i Satedina, koji su izbjegli prvo premlaćivanje, i naravno mene.
4.
I tako su scene počele da liče jedna na drugu, kao kapljice vode. Porodica je doživljavala socio-ekonomski razvoj u obliku spirale. Krugovi su se ponavljali, ali na sve većem nivou. Kao feder, kazao je Sabahet kada je htio da objasni o kojoj se šemi radi, ali mu majka nije dala da dovrši, jer joj je u tom trenutku u grlu zapala pileća kost, od koje je i umrla.
Ni Selim, ni Sabah, ni treći, Salih, koji je upravo bio mobilisan kao policajac u istom odjeljenju, nijesu došli na sahranu majke. Svu trojicu su poslali da suzbiju neki protest u Valoni, gdje se protestovalo protiv izgradnje vodovoda koji bi snabdjevao Brindizi i Leče.
Četvrti od nas, Sabrija, dade se u policiju, ne čekajući ni da se braća vrate iz Valone. Ovaj događaj je naravno poremetio ravnotežu u porodici. Sada već četvorica braće radila su na suzbijanju protesta, a trojica su protestovala.
Pridružiću vam se ja, tako ćemo biti izjednačeni, rekla je Sabaheta. Bilo mi ju je žao. Po prvi put da me je duša boljela za moju sestru. Htjedoh joj reći: ma idi sestro draga, bolje nađi kakvog muškarca nego što razmišljaš o ovim stvarima, ali rekoh da ozbiljno ne krene i batalih tu priču.
Ali sada već, poslije nekoliko godina, nakon što su i Sadik i Satedin postali policajci, kući smo ostali moja sestra i ja. Ja ponekad i izađem na neki protest, a Sabaheta svaki dan ide u crkvu “Subotnje večeri”.
Tirana, 2021.
ŠTA AKO SAM I JA BIO ŠPIJUN?!
1.
Bio je to naizgled jedan sasvim običan dan. Poznate rute, sporo kretanje. Ni hladno ni toplo. Zima još nije otišla, a proljeće još nije došlo. Trebalo mi je malo sunca, da mi ugrije leđa, i malo hlada da mi ohladi glavu. Ukratko, savršen dan za protraćiti.
Takav je bio dan tog početka marta kada sam saznao da za prijavu za posao mi je potrebno da, uz ostala dokumenta, moram imati i potvrdu da nijesam bio saradnik tajnih službi.
Šta mi to treba, bog će ga znati. Dobro mi je ovdje na katedri, gdje radim cijeli jedan vijek. Ali, eto. U ruci mi je bio zahtjev, koji sam preuzeo s interneta i odštampao, kada sam sjeo u jednom lokalu, negdje preko puta Uprave za dosijee. Ta institucija se osnovala nedavno, odnosno mnogo nakon pada staroga sistema. Zapravo, otvorena je sada kada više nikome ne treba, osim meni i nekom drugom znatiželjniku koji je želio da zna da li je ikada bio pod prismotrom ili prisluškivan, ili pak nekom istoričaru kome je stalo do obnavljanja kolektivne memorije.
Inače su žrtve komunizma već bile mrtve ili bile pred umiranjem, barem i od ove najnovije pandemije. I dželati su sa svoje strane cviljeli u datoj situaciji. Dakle, istorija je rasčišćavala kao ovaj konobar, koji je pospremio moj sto gdje su neki drugi prije mene pili kafu. Zamolio sam konobara, momčića s aknama, da mi donese kafu i olovku, jer se formular morao popuniti ručno.
Iako u lokalu nije bio skoro niko, okrenuo sam leđa jedinom gostu koji je sjedio negdje na drugom kraju, koji kao da je nekoga čekao. Kada mi je konobar donio kafu učinilo mi se kao da je niži nego prije. Ne znam zašto, ali on je bacio pogled na papire koje upravo stavio na sto. Zanimljivo, ljudi ma koliko bili nepismeni, ipak su radoznali. Na tanjiriću šoljice bješe komadić papira, umotan u cilindar, jedan od onih papirića sa porukama koji se ostavlja svim gostima. Otvorio sam ga. Prokleta navika to, da čitam sve. Na mojoj bilješci je pisalo “Ko trči za istinom nikad se ne umara”.
2.
Kad sam bio u Pragu, na postdiplomskim studijama 1993. godine, mogle su se čuti svakakve vijesti o tome kako ljudi glasno priznaju po crkvama u Češkoj da su bili špijuni. Ovo se dešavalo uglavnom nedjeljom i mahom u seoskim i prigradskim crkvama. U to vrijeme bilo je jasno da se dešava neka vrsta kolektivne katarze. Ti ljudi su nalazili odgovarajuće mjesto da se ispovijedaju i da traže oprost pred očima svih. Bilo je i onih koji su tražili kažnjavanje.
U međuvremenu ja sam napisao svoje ime velikim slovima: STEFAN ÇAPALJIKU. Od oca LAZARA i majke ELEFTERIJE. Rođen: 10. marta 1965.
Dok u mojoj zemlji, u Albaniji, sam saznao, predsjednik je izjavio da smo svi sapatnici i saučesnici. Meni se činilo da je to jasan signal svim dželatima da nema potrebe da remete svoj mir po crkvama i džamijama, kao oni u Češkoj, već da se opuste i udobno smjeste u svojim domovima, jer ih niko neće dirati.
Ispod su bile neke opcije koje je trebalo štrikirati, tipa, razlog podnošenja zahtjeva za informacije o dokumentima bivše Državne bezbjednosti: „Radi razjašnjenja sudbine mrtvih ili nestalih”, “Radi dokazivanja da nijeste bili saradnik”, „Da biste saznali da li ste ikada bili nadgledani od strane bivše Državne bezbjednosti”.
Prvo sam pomislio da štrikiram samo tačku dva, da nijesam bio saradnik, ali onda pomislih da ne bi bilo loše da saznam i da li sam nekada bio pod prismotrom. Svojevremeno, pogotovo kad sam bio student, znao sam da lajem malo više.
3.
Ponovo je došao konobar i rekao mi da me kafu časti čovjek u uglu. Okrenuh se da ga pozdravim, ali on me nije ni pogledao. Onda se vratih formularima uz čuđenje otkud sam poznavao tog čovjeka. Možda bi bilo dobro da odem negdje drugdje. U nekom drugom lokalu možda. Nijesam razumio šta, ali se nešto dešavalo u meni. Platiću za olovku, rekao sam konobaru. Treba mi, rekao sam mu, jer sam počeo da radim sa njom i da ne bih volio da je mijenjam. Otkud taj osjećaj da ne mogu da ostajem dugo na jednom mestu? Konobar mi je poklonio olovku, kao da nije ozbiljno shvatio moju spremnost da je platim.
Izašao sam. Ulica puna ljudi. Razaznao sam neke blijede, bezbojne osmjehe i počeo da odmahujem glavom iz pretvarne ljubaznosti svim licima koja sam vidio okolo.
Kada je pao komunizam, ja sam imao ravno 25 godina. Na neki način, znači, bio sam u godinama kada bi se mogla pretpostaviti neumješanost, ali sa druge strane to nije isključivalo teorijsku mogućnost da sam i ja bio pod prismotrom, ili ne daj Bože saradnik.
Ukratko, krenuo da da idem na jedno neobično mjesto. Na stranu to što je neobično, što se tamo ide samo jednom u životu, ali otkud ta nelagoda u dnu stomaka? Ja na kraju krajeva, samo nosim zahtjev za provjeru čistoće moje figure, tokom perioda diktature. Toliko. Ni manje ni više, i bez ikakvog čuda… Osim toga, kada sam bio student, komunizam je de facto bio gotov. Nije bilo šanse da se mogao tada baviti mladim ljudima…
Sigurno da je dan nakon predsjednikove izjave da smo svi sapatnici i saučesnici, dio albanskog društva doživio veliko olakšanje, kao kad se noge oslobode od para cipela koje su ih žuljale, ili desni koje su počinule nakon skidanja proteza.
Da sam bio pod prismotrom bilo bi čak dobro, jer bih nekako mogao to da koristim kao kartu disidentstva, ali ako sam bio saradnik, onda je to nešto sasvim drugo. Zamislite da djeca saznaju da im je otac bio saučesnik u zločinu, čak i ako je izvršen pod prisilom ili pritiskom?! Užas.
Ja nijesam strahovao od toga da li sam bio špijun. Nikada nijesam bio špijun. To je jasno. Ali, ali, ko zna. Šta ako sam bio? Kako sam mogao biti, a da nijesam znao da jesam? Šta to pricaš? Da li si pri svijesti?! Sve je moguće. U ovoj zemlji sve je moguće, sve… A šta ako su me regrutovali, onako, a da ja ne znam, a da ja nijesam toga bio svjestan znači. Ko zna kako su išle stvari. Kako ko zna? Pa ja znam. Kako da ne znam.
4.
A ova sumnja se probudila i dobila krila čim sam sreo Marka. Da, sreo sam ga čim sam ušao u zgradu, tu kod prijavnice… A znate li šta mi je Marko rekao, da bi me ohrabrio?! Valjda je osjetio neku anksioznost koju sam nosio u sebi. Jer možda nije bila samo u meni. Izgleda da je izlazila i vani. I Mark je to dobro primijetio.
Jedan moj prijatelj, slikar, reče Mark, ispostavilo se da je špijun iako ustvari to nije bio. Kako se to ispostavilo ako nije bio špijun, upitao sam ga zaprepašćeno. Da, rekao je Mark, zadovoljan mojom radoznalošću. Da, njemu su svojevremenu dali neki slikarski atelje na korišćenje. Onda mu je jednog dana, jedan poznanik, koji je izgleda bio obavještajac, tražio ključ. Veliki ženskaroš, pomislio je tada slikar i dao mu je ključ studija bez ikakve zadrške. Međutim, taj gospodin, umjesto da u studio dovede neku ženu, tu doveo nekog jadnika da ga vrbuje za doušnika. Nakon toga je napisao i izvještaj o regrutovanju tog novog doušnika, ističući da je sastanak sa novajlijom obavljen u jednoj bazi, odnosno u studiju toga i toga. Tako se ime slikara našlo u spisku saradnika Sigurimija, razumiješ li me – upitao me je Marko, sa nekim podtekstom koji đavo bi ga znao kuda je vodio.
Dovraga… Nego. Predadoh zahtjev gdje treba i odoh. Gospođa na prijavnici mi reče da u slučaju da sam štrikirao samo opciju „da li sam bio saradnik”, odgovor bi stigao za dvije nedjelje, ali pošto sam želio da znam i da li sam bio pod prismotrom, onda će procedura da potraje duže, čak do jednog mjeseca.
Ako sam tada bio pod prismotrom, to je značilo da su me moji prijatelji prijavili. Sjetio sam se redom svih onih sa kojima sam se družio na fakultetu, jer tokom gimnazije teško da sam kome padao na pamet. Šta ako je jedan od njih bio špijun? Dvojica od njih su mi bili, a i dan danas su mi kao braća.
5.
Odoh. Živjeli smo u lošim vremenima. Na poslu su mi javili da ćemo ubrzo početi da se vakcinišemo protiv korona virusa. Nas univerzitetske profesore, da vakcinišu nekim sumnjivim brendom “Astra-zeneka”. Ja sam čovjek koji vjeruje u nauku. Nemam nedoumica u tom smilsu. Ali oko „Astra-zeneke“ su kružile neke kontroverze tipa: nije za starije od 65 godina, zgrušava krv i postoje rizici za trombozu, te da je bilo smrtnih slučajeva onih koji su je primili.
Da ne zna jadni čovjek čime prvo da se bavi, svojom prošlošću ili budućnošću. Često prošlost određuje budućnost, ali ovdje kod nas sa dešava da budućnost odredi prošlost.
Staću i pitaću onog konobara kod koga sam pio jutarnju kafu, ko je onaj čovjek koji mi je platio kafu. On je dobar čovjek, rekao mi je konobar, živi ovdje iznad lokala, na trećem spratu. Svi govore lijepo o njemu. Bio je operativac naselja u vrijeme komunizma, a nakon toga, u demokratiji je radio kao inspektor u Nacionalnoj obaveštajnoj službi. Je li?! A otkud meni da plati kafu, upitao sam konobara. Platio sam profesoru, rekao mi je, jer ga puno poštujem.
Izašao sam odmah. Bože, kakve miline! Nego, da li je dobro kada te jedan bivši operativac poštuje?!
Tirana, 2021.
