Foto: ISK

Prenosimo književnu kritiku Dragane Erjavšek o najnovijem izdanju Fokalizatora, koju je objavila današnja Pobjeda

Andrej Nikolaidis je najbolji kada polemiše, kad svaka tema kojom se bavi, pa i onda kad je inicirana svojevrsnim dnevnim stanjem šoka, poprimi oblik svevremenskog pamfleta, filozofske teze koja će imati svoju nepromjenljivost i za dvadesetak godina od danas. Cijeli roman „Antonije napušta Boga“, koji je prošle sedmice objavio podgorički ,,Fokalizator“, takav je – dijalog sa tradicijama, okolnostima, politikama, sjećanjima, životom i smrću.

Nikolaidisov junak nikad nije ličio na svog autora toliko kao u posljednjem romanu koji je objavio; zato svako poglavlje kao da je posebna epizoda u nizanju dana, protoku informacija u okviru kojih studiozno, s konstantnim asocijativnim koncima oko prstiju, samog sebe otkriva tamo gdje, u dugoj spisateljskoj karijeri, nije još uvijek. Posebno je takvo osmo poglavlje koncipirano kao dnevnički zapisi. Nijesu to Nikolaidisove rutine koje nam ne dozvoljavaju da se udaljimo od pisca, već stavovi koji bi se i u izmijenjenom režimu događaja, izmišljenih ili ne, jednako reflektovali.

BEZ AKCIJE

Već u prvom poglavlju, označenom melanholijom, junak iscrtava grad u kom je rođen, u naznakama se prisjeća djetinjstva, u tek nekoliko rečenica skicira rat i stanje u državi u kojoj je „zauvijek stranac“ i podsjeća nas na Kavafijevu pjesmu „Bog napušta Antonija“ – u prevodu: rješava nam sve zagonetke da bi nam ostavio prostor za sopstvenu meditaciju.

Prave radnje, ili bolje rečeno akcije – nema. Smjenjuju se ironija, sarkazam, prezir, nostalgija, bijes i srdžba sve dok ne definišu konačno stanje kao skup izazova i iritacija unutar kojih ćemo pokazati jesmo li ljudi ili smo „plesač“. Ova aluzija na jednu pjesmu („Human“ benda The Killers) nije slučajna, jer uz knjigu/roman „Antonije napušta Boga“ ide i posebna muzička lista na Spotifaju koja prati priče o smrtima slavnih muzičara, bile one konkretne (kao u slučaju Eliota Smita, Marka Linkusa, Jana Kurtisa) ili metaforičke (kao u slučaju Vila Oldema). Sve one kao najmanji zajednički imenilac imaju otpor, iako se najčešće slučaj (malo pregruba riječ, ali ne može nježnije) završi predajom.

Sve dok je Bog pitanje bez odgovora – to je religija. Smrt pretvorena u farsu je otklon. Samoubistva u ovoj knjizi su kao tema unutar teme – počinju malom žutom pticom koja je izabrala da ne iskoristi svu svoju energiju da leti više, a kraja im nema. Nikolaidis, za razliku od mnogih, ne stavlja u prvi plan kukavičluk onih koji su digli ruku na sebe, već zasićenje. A zasićen je i narator, samo je još uvijek dovoljno pribran da se s tim nosi. Ili čeka neki da bude objavljen novi album nekog od „preživjelih“ muzičara – što je otprilike isto.

POSLJEDNI KONCERT

Raspravlja opet crnogorski književnik o fašizmu, ljevičarima i liberalima, o besmislu života i besmislu smrti, o tradicionalnoj porodici zbunjen onom svetom u kojoj je žena donijela na svijet dijete koje nije muževljevo… Iz mnoštva pokretača izranjaju cijeli paragrafi o prolaznosti, besmislu, siromaštvu, beznađu koji će se zauvijek dopunjavati, i kojima ćemo se zauvijek vraćati kao po komadiće ispuštene mudrosti.

Roman/zbirka povezanih eseja završava jednom dugom rečenicom, onom mađarskom koju je već izvježbao do savršenstva, i posljednjom pjesmom koju je Elvis Prisli otpjevao na posljednjem koncertu 1977. godine, ali nije sasvim pesimističan. Autor knjige je svom junaku namijenio smrt takvu da iako ga zaborave – biće iskopan jednom, u nekoj nenapisanoj budućnosti, poput kostura neke izumrle životinje, rijetkog bića iz suludog vremena uniformisanosti. Opet je, a da to nije morao da istakne niti jednom riječju, Andrej Nikolaidis napisao roman o apokalipsi. Ovaj je najintimniji i prati ga najbolji orkestar umrlih muzičara.