Foto: UNDP

Profesor i glavni urednik Fokalizatora Vladimir Vojinović u nastavcima donosi studiju o tretmanu crnogorske književnosti u zvaničnim i drugim institucijama nauke, obrazovanja i kulture. Feljton je ukorijenjen u ranijim Vojinovićevim sondažama…

Nesupjeli pokušaji konsolidovanja izdavača

Skupa s gašenjem pojedinih malih izdavača koji su objavljivali djela savremene crnogorske književnosti, rastao je broj izdavača koji su publikovali drugačiju literaturu i prodavali je na ekskluzivnim lokalitetima u Crnoj Gori – u šoping molovima, nedaleko od primorskih molova i na drugim važnim čvorištima crnogorske svakodnevice. Knjižara Matice srpske u Poslovnom centru „Kruševac“, knjižara „Sveti Sava“ u Hercegovačkoj ulici, samo su neke od knjižara koje su u Crnoj Gori otvorene nakon početka realizacije akcionog plana za zaštitu srpske dijaspore. Tržište su preplavile teološke knjige, žitijna književnost i knjige o istorijatu četničkoga pokreta.

Pokušaj konsolidovanja crnogorskoga izdavaštva bilo je i pokretanje Internacionalnoga sajma knjiga u Podgorici (2015), zahvaljujući kojem su crnogorski izdavači bili oslobođeni troškova zakupa štandova. Ta je manifestacija u Glavnom gradu i pokrenuta nakon analize koja je pokazala da su malobrojni crnogorski izdavači sve manje izlagali svoje publikacije na do tada jedinom sajmu knjiga. Prema podacima kojima raspolaže Društvo crnogorskih izdavača, cijene troškova nastupa malih izdavača na sajmovima prije pokretanja Internacionalnog samo su produbljivale finansijsku krizu u tim preduzećima.

No ni Internacionalni sajam knjiga nije bio dovoljan za oporavak izdavačkoga sektora, odnosno za istinski podsticaj razvoja crnogorske književnosti i izdavaštva. Razumije se, razlozi za to nijesu samo vanjski. Na desetogodišnjicu obnove suvereniteta (2016), samo pet godina nakon početka realizacije akcionih planova Vlade Srbije na učvršćivanju srpske dijaspore, po prethodno usvojenim Zakonu i Strategiji – crnogorska književna i izdavačka scena bila je prvenstveno zabavljena unutrašnjim trvenjima i raspravama.

Crnogorska književnost kao podstanar

Danas funkcioniše tek nekoliko izdavačkih kuća koje objavljuju crnogorsku beletristiku i koje se sufinansiraju na konkursima Ministarstva kulture i medija. U Crnoj Gori nema otkupa knjiga, ni na lokalnim ni na državnom nivou, što nije slučaj s državama u regionu, koje osim što sufinansiraju nacionalno izdavaštvo značajan novac dijele izdavačima putem konkursa za otkupe knjiga. Najbolji primjer za napredak izdavačkoga sektora u regionu očituje se u BiH, đe je u proteklih nekoliko godina, zahvaljujući djelovanju esnafske zajednice, zaživjelo i značajnije sufinansiranje i otkup knjiga. Takav pristup problemima u izdavaštvu BiH dao je rezultate i u broju i u kvalitetu publikacija. Razumije se, pozitivan zamah dovodi u bolju poziciju ne samo tržište knjiga, već i – najvažnije – same autorke i autore.

Iole ozbiljan proučavalac ove teme u Crnoj Gori ne može da se otme utisku da odnos prema crnogorskoj književnosti nije stvar slučaja ili neznanja, već svojevrsnoga plana, koji ima za cilj da obesmisli svako nastojanje da se unaprijedi crnogorski izdavački sektor, a time i onemogući da savremena crnogorska književnost iznosi svoju “sliku svijeta”.

Najžešći protivnici crnogorske suverenosti i kulture ne troše snagu na osporavanje ukupne crnogorske književnosti. Njihove akcije ne idu dalje od jalovih pokušaja da se crnogorski književni klasici uvrste u nastavne programe s predznacima drugih nacionalnih književnosti. Odnosno, ne idu dalje od pokušaja da se strategijskim otmicama nasilno otvore rupe u nastavnim planovima iz oblasti crnogorske književnosti, a onda ukaže na navodno nepostojanje njezina kontinuiteta. Ti i slični pokušaji ostali su i ostaju bez rezultata, budući da im se s lakoćom odupire naučna argumentacija. Ipak, novi pristup crnogorskome izdavaštvu, pa i književnosti, donosi perfidniji vid pritiska. Malobrojne izdavače koji objavljuju i afirmišu djela crnogorske književnosti “prekriva” sve veći broj uvezenih izdavačkih koncepcija, koje ne podrazumijevaju multikulturalizam, već nešto sasvim drugo. U praksi to funkcioniše na način što se svaki glas ili objava crnogorskih autorki i autora premreži i pokrije desetinama drugih.

Kod Frojda po mišljenje

Problem statusa crnogorske književnosti u Crnoj Gori leži prije svega u neagilnosti i strahovima onih koji s punim pravom mogu da obavljaju ulogu njenih tumača, afirmatora i zaštitnika. Pokazalo se više puta, pa i na mnogim mjestima u nastavcima ovoga feljtona, da mnogi domaći stručnjaci i naučnici u prošlosti nijesu razmišljali slobodno i “nenavođeno.”

Da je katerda za crnogorski jezik u Nikšiću obavljala posao zbog kojega je osnovana, ne bi bilo potrebno osnivati Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, što se dogodilo 2014. godine. Naprotiv, kadrovi “nepodobni” tadašnjem rukovodstvu katedre u Nikšiću, od koji su neki bili ili su i dalje nastavnici na FCJK, na Filozofskom fakultetu bili su izloženi dodatnom pritisku zbog sukoba koji je među montenegristima počeo još u Savjetu za standardizaciju crnogorskoga jezika, u ljeto 2008. godine.

Na osnovu obilja podataka koje smo ponudili u prethodnim člancima jasno je da su svi resursi koje je država u prethodnim etapama sopstvenoga razvoja izdvajala za razvoj i afirmaciju montenegristike – bili nepovratno prosuti. Razlog je jasan (a definicije valja potražiti u Frojdovim knjigama). Neudobnost u kulturi, odnosno ośećaj niže vrijednosti izazvan pri kontaktu s drugom kulturom… Kako drugačije objasniti podatak da su na Univerzitetu Crne Gore, odnosno Filozofskome fakultetu, od osnivanja Univerziteta CG do osnivanja FCJK na Cetinju, dakle za pune četiri decenije – iz oblasti crnogorske književnosti odbranjena samo tri doktorata?

Nakon svega izloženog, tek nedobronamjernima nije jasno šta je cilj najnovijih napada na FCJK. Ukoliko izvršiocima toga zadatka pođe za rukom da ugase tu ustanovu, sljedeća meta, sasvim izvjesno, bila bi upravo – Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, čiji privilegovani nastavni kadar časove uporedo drži i na Studijskome programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Zašto su oni sljedeća meta? Zbog samog naziva programa, zbog sintagmema – crnogorski jezik… Paradoksalno zvuči – ali postojanje FCJK omogućava i opstanak Studijskoga programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkome fakultetu u Nikšiću.

Kamo dalje, rođače

Zbog svega navedenog, uprkos tome što se čini da je drugačije, montenegristi i crnogorski izdavači nemaju luksuz daljih širenja unutrašnjih polemika. Što se polemike više produbljuju i duže traju, to biva sve manje energije da se naša kultura, naša književnost – predstavi svijetu kao vrijedna pažnje. Napadati se međusobno znači, u doslovnom smislu te riječi – propadanje kroz jamu koju sami sebi kopamo.

S tim u vezi je i rad malobrojnih crnogorskih štampanih medija koji se bave temama iz oblasti crnogorske kulture i književnosti. Svi pokazatelji o tome govore – usljed porasta interesovanja za internetske publikacije, štampani mediji gube primat. Na kraju, mnogi od njih, koji su se međusobno snažno suprotstavljali ili optuživali, završiće za istim donatorskim stolovima, moguće čak i sa zajedničkim planovima za opstanak …

Borba za kulturu, za književnost, za čitaoca – kompleksna je. Ali…

“…ako se ne borimo za kulturu, za šta ćemo se boriti?”

(Kraj?)