Foto: privatna arhiva
Ovaj serijal tekstova dio je Fokalizatorovog projekta koji je podržalo Ministarstvo kulture i medija sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija

Ali postoji i drugi pogled. Pogled koji ne posmatra Evropu i njeno oblikovanje isključivo iz perioda njenog uspona i dominacije. Koji ne traži korijene Evrope u latinskom srednjem vijeku, niti povlači civilizacijske granice na osnovu političke raspodjele iz 17. i 19. vIjeka. Pogled koji razumije da se evropska kultura i civilizacija proteže mnogo dublje u istoriju, i da su bečke zidine samo fusnota u minimum tri milenijuma evropske istorije. Kako to da iste te bečke zidine rezonuju sa Rimom ili sa antičkom Grčkom koja je ostala daleko na istoku iza njenih zidina.
Fernan Brodel je u velikom djelu Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II i u čuvenom tekstu Mediteran: prostor i istorija tvrdio da to more nije jedan predio nego mnogo njih, ne jedna civilizacija nego niz civilizacija, složenih jedna preko druge. Mediteran je, po njegovom mišljenju, prije svega saobraćaj: ljudi, roba, vjere i ideje koje prelaze s obale na obalu i stvaraju zajedničku kulturu mimo političkih granica. Njegova trojka – žito, maslina i vinova loza – povezuje Atinu, Rim, Dubrovnik, ali i Kotor, Budvu, Bar i Ulcinj.
Evropska kultura nije se rodila u sjevernim katedralama, rodila se na obalama Mediterana, a odatle se proširila ka unutrašnjosti. Još značajnije za Crnu Goru, Brodel je pisao i o odnosu i simbiozi obale i planina u zaleđu Mediterana, o utočištu onih koji su bježali od vlasti ravnica i primorskih gradova, o svijetu siromašnih, ali slobodnijih ljudi. Planine su etnički i genetski rezervoar koji iz vijeka u vijek dopunjava eventualno demografsko slabljenje primorskih gradova i ravnica, slabljenje koje je izazvano neizbježnim dolaskom ratova i bolesti koje najteže pogađa ove sredine.
Na tako postavljenoj karti Crna Gora, sa Crvenom stijenom, Dukljom i Kotorom, nije na rubu kontinenta, ona je u njenom najstarijem srcu. Njena kultura počinje sa prvim poglavljima evropske kulture, od najstarijih megalitskih zidina Mikene čiji uticaj vidimo na zidinama od Ulcinja do Obluna na Skadarskom jezeru i Meduna, do prve štamparije otvorene samo par decenija nakon Gutemberga. Svaki kulturni sloj koji je uspostavio evropsku civilizaciju nalazi se na prostoru Crne Gore, a neki poput pozno antičkog, su višestruko više prisutni nego na zapadu Evrope.
Iz percepcije evropske kulture od 3 milenijuma, par vjekova koji nijesu protekli bez kulture, ali jesu prije svega u ratovima i destrukciji koji su zaustavili trajektoriju kulturnog razvoja na srednjovjekovnim osnovama, ne mogu definisati nečiju nadmoć ili nečiju kulturnu podređenost.
Ovdje moram pomenuti i treći pogled, a on stiže iz same sredine kontinenta. Milan Kundera je u eseju Tragedija Centralne Evrope iz aprila 1984. godine tvrdio da je upravo centralna Evropa, odnosno Mađarska, Češka, Poljska, geografski u središtu Evrope, kulturno na Zapadu, a politički, poslije 1945, na Istoku. Nasilnim događajima iz 1948. i 1968. godine Sovjeti su, prema Kunderi, ovaj region oteli, a da Zapad nije ni primijetio da je izgubio dio samoga sebe.
Za Kunderu je Centralna Evropa srce kontinenta, mjesto na kojem se na malom prostoru stisla ogromna raznolikost, te prostor malih naroda, čije postojanje u svakom trenutku može biti dovedeno u pitanje. Kundera je, međutim, svoju kartu zaustavio na Dunavu. On težinu značaja evropskog identiteta stavlja u Centralnoj Evropi i borbi Zapada i Moskve (Istoka) za dominaciju nad njim.
Iako Kundera ignoriše Mediteran, Crna Gora se opet provlači i kroz njegove ideje. Za Kunderu, kao i za Čerčila, Austrijska odnosno Austrougarska carevina je kulturni div koji je preoblikovao evropsku kulturu. Boka Kotorska je bila integralni dio tog preoblikovanja i imala je nemjerljiv uticaj na razvoj novovjekovne crnogorske države. U prenesenom smislu, Crna Gora je integralni dio tog svijeta i pripada srcu Evrope koji je bliži Zapadu neko Istoku.
Kunderin Esej je doživio značajan kulturni preporod nakon ruske invazije na Ukrajinu, događaja koji je imao značajnog uticaja i na ubrzanje evropskih integracija Crne Gore. Društva Evropske unije su ponovo postala svjesna da su narodi koji su istorijski pripadali zapadnoj civilizaciji otrgnuti od svoje sudbine i nasilno svrstani u sastav sada ne Osmanskog carstva niti „Istočne Evrope” ili sovjetskog bloka, već „ruskog svijeta“. Tokom Hladnog rata Zapadna Evropa nije primijetila ili ,prema Kunderi, nije joj bilo stalo do duhovnog i kulturnog nestanka ovih malih naroda, tretirajući ih tek kao izgubljenu političku tampon-zonu, a ne kao Evropljane, sebi ravne.
Danas je situacija drugačija. Makar trenutno, a to uključuje i odnos ka Crnoj Gori, Evropa je svjesna gdje su joj istočne granice.
Samim tim da damo odgovor na pitanje, da li je Crna Gora na rubu ili je u srcu Evrope. Posmatrana kroz bečke zidine, ona je kraj svijeta. Posmatrana s mora, ona je njegov početak. Posmatrana iz Kunderinog Praga, ona je mala zemlja koja se, kao i njegova, pita da li Zapad razumije dokle se Evropa proteže. Posmatrana istorijski, ona je od početka dio evropske civilizacije.



