Foto: Fokalizator

Profesor i glavni urednik Fokalizatora Vladimir Vojinović u nastavcima donosi studiju o tretmanu crnogorske književnosti u zvaničnim i drugim institucijama nauke, obrazovanja i kulture. Feljton je ukorijenjen u ranijim Vojinovićevim sondažama…

Recesioni rezovi crnogorske Vlade, i smanjenje budžeta za kulturu, odnosno ukidanje mogućnosti da se NVO finansira iz budžeta Ministarstva kulture – sve te mjere učinile su da 2012. godine usahnu pojedine NVO i njihova izdavačka djelatnost. Crnogorska književnost ostala je tako uskraćena za djelovanje izdavačke kuće Plima, ali i mnogih drugih, koje su svoje aktivnosti svele na minimum ili prosto nestale s javne scene.

„Sukobi na montenegristici“

Uoči referenduma o crnogorskoj nezavisnosti, ponovo se poradilo na ideji o standardizovanju crnogorskoga jezika. Akademik Vojislav Nikčević do smrti je radio na tome. Najprije je obavio cijeli niz konsultacija a potom i obavijestio javnost kako će budući odbor za standardizaciju činiti više desetina lingvista i drugih naučnika, književnika, novinara, profesora književnosti… Spisak su objavile dnevne novine, ali Nikčevićeva smrt je odložila standardizaciju do početka 2008. godine, kad je Vlada CG osnovala Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika. Neki od najznačajnijih crnogorskih književnika bili su dio Savjeta – Branko Banjević, u svojstvu predśednika, Mirko Kovač, Čedo Vuković, Mladen Lompar  i Zuvdija Hodžić. Pored njih, u Savjetu su bili i Tatjana Bečanović, Adnan Čirgić, Rajko Cerović, Rajka Glušica, Igor Lakić, Milenko Perović, Zorica Radulović i Milorad Stojović. Glavni zadatak Savjeta bio je da sastavi pravopis, gramatiku i rječnik crnogorskoga jezika, kako bi se crnogorski kao službeni jezik mogao primjenjivati u školstvu, administraciji, medijima i sl.[1]

Književnici i montenegristi (lingvisti, istoričari književnosti, književni kritičari…) počeli su da rade, ali je već na ljeto 2008. godine došlo do oštroga sukoba u Savjetu, koji se putem medija prenio na cijelu javnost. Književnici iz Savjeta bili su jedinstveni. Stav o radu Savjeta Mirko Kovač je iznio u Pobjedi,[2] potvrdivši da daje podršku načelima po kojima je trebao biti ispisan Pravopis crnogorskoga jezika, nedugo nakon saopštenja predśednika Savjeta Branka Banjevića, u kome je navedeno da ne treba ići tragom međuratnih i poslijeratnih lingvista koji su izbjegavali sve te oblike kako bi se ugušilo crnogorsko nacionalno biće.

U jeziku su, pisao je Banjević, osobine naroda, veze njegove sa svijetom, i ako bismo mi odstupili od Pravopisnih načela, došli bismo u poziciju samonegacije i nepoštovanja crnogorske posebnosti. Samonegaciju ne možemo prihvatiti kao naučni stav![3]

Savjet je rasformiran, a sazvana je Ekspertska komisija na čijem je čelu bio prof. dr Milenko Perović.

Ekspertska komisija je dovršila posao Savjeta, a Vlada CG usvojila standardološka dokumenta.

Osnivanje Instituta i FCJK

Sukob montenegrista diferencirao je dvije suprotstavljene struje. Jednu su činili pojedini nastavnici s katedre za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, druga je bila skoncentrisana oko novoformiranoga Instituta za crnogorski jezik i književnost iz Podgorice (Vlada je formirala to tijelo 29. 07. 2010. godine). Koliko je raskol uticao na opšta politička kretanja najbolje govori podatak kojim raspolaže Matica crnogorska. U svome glasilu Matica je objavila rezultate istraživanja javnoga mnjenja, te zaključak istraživača da su sukob i kampanja koja je u pojedinim medijima obesmišljavala faze standardizacije nepovoljno uticali na onaj dio popisa stanovništva u Crnoj Gori iz 2011. godine koji se odnosio na crnogorski jezik.

Formiranjem Instituta za crnogorski jezik, što se svojom strukturom oslonio na Nikčevićev Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, započela je nova montenegristička era. Do osnivanja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, odnosno transformacije Instituta u FCJK (2014), pod krovom Instituta, koji je bio smješten u prostorijama Biotehničkoga instituta u Podgorici, rukovodioci i urednici te ustanove (Čirgić, Aleksandar Radoman i njihovi saradnici), osim kontinuiranoga objavljivanja sveski časopisa Lingua Montenegrina i organizovanja važnih naučnih skupova i predavanja (kakvo je bilo i predavanje Dejvida Kristala u Podgorici), pokrenuli su i edicije u čijem je fokusu bila crnogorska književnost. Uz Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika, objavljena je trotomna Istorija crnogorske književnosti, prva takva u Crnoj Gori.

U septembru 2014. godine u Zetskom domu održana je svečana akademija koja je ozvaničila početak rada Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Time je funkcionalizovana Odluka o osnivanju FCJK, koju je donijela Vlada Crne Gore, 19. juna 2014. godine…[4]

Osim toga što u sklopu redovnih nastavnih aktivnosti analizira i afirmiše domete crnogorske književnosti, Fakultet je nastavio izdavačku koncepciju Instituta, te je s partnerima u okviru edicije Nova luča objavio i novija romaneskna i druga ostvarenja crnogorske književnosti.

Novinske redakcije kao umjetnička baza

Upravo je montenegristima s FCJK izdavački uzor bio poduhvat Grafičkoga zavoda , odnosno titogradske Pobjede – edicija Luča.

U redakciji Pobjede, od njenog formiranja do početka devedesetih, bili su u svojstvu urednika, novinara ili kao dopisnici upošljeni neki od najznačajnijih crnogorskih književnika – Mihailo Lalić, Vitomir Vito Nikolić, Ratko Vujošević… A u trenutku kad je politička turbulencija početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka izazvala potres u Grafičkom zavodu, Pobjeda je postala dom pisaca.

U Luči je objavljeno preko sedamdeset tomova crnogorske književnosti, što je bio razlog da pokretači edicije i priređivači knjiga ponesu i najznačajnije crnogorsko priznanje – Trinaestojulsku nagradu. O kvalitetu edicije kojom su rukovodili Branko Banjević, Sreten Perović i Milorad Stojović i njenom značaju za crnogorsku književnost ponajbolje govori podatak da je do pojave Istorije crnogorske književnosti to bio jedini pozdani izvor za tumačenje razvojnih književno-umjetničkih etapa.

Ipak, neki od crnogorskih književnika, upošljenih u Pobjedi, krajem osamdesetih godina prošloga vijeka naćiće se na vjetrometini. Novo vrijeme učinilo je Pobjedu sredstvom podastiranja mitova – u bibliotekama koje čuvaju periodiku iz toga vremena lako se mogu pronaći Pobjedini tekstovi kojima se slavi šest vjekova Kosovskoga boja i trasira put nadolazećem haosu.

Neki od bivših novinara i saradnika Pobjede, kao i pojedini književnici koji su napuštili Udruženje književnika Crne Gore, a koji su nastupali s antiratnih pozicija našli su se u neđeljniku Monitor, a kasnije, u septembru 1997. godine, i u redakciji Nezavisnog dnevnika Vijesti.

Upravo se oko redakcije za kulturu u Vijestima okupljala nova generacija crnogorskih književnica i književnika, koju su činili – Balša Brković, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Aleksandar Bečanović, Jelena Nelević… Poetike tih autorki i autora mijenjale su pojedine obrasce crnogorske književnosti, o čemu će detaljno pisati u svojoj studiji Protiv kanona: mlada crnogorska književnost i okamenjeni spavač dr Davor Beganović.[5] No baš u vrijeme kad se ta studija pojavila, i kad se zahuktao „sukob na montenegristici“, nastupile su promjene i u redakciji za kulturu dnevnika Vijesti.

(Nastaviće se…)

[1] Adnan Čirgić. Povodom standardizacije crnogorskog jezika. Matica (Podgorica). https://maticacrnogorska.me/files/43/01%20adnan%20cirgic.pdf

[2] Pismo Mirka Kovača Savjetu za standardizaciju crnogorskog jezika. Pravopisi se ipak mijenjaju i dorađuju. Pobjeda (Podgorica), 1. septembar 2008, str. 10.

[3]Branko Banjević. Samonegaciju ne možemo prihvatiti kao naučni stav (intervju vodio Vladimir Vojinović), Vijesti (Podgorica). 27. avgust 2008, str. 14.

[4] Deset godina ICJK/FCJK. Cetinje: FCJK. 2020. 136.

[5] Davor Beganović. Protiv kanona: mlada crnogorska književnost i okamenjeni spavač. Ulcinj: Plima, 2011.