Foto: privatna arhiva

(Dragana Kršenković Brković. Dva talasa. Podgorica: Fokalizator. 2021.)

Roman Dva talasa Dragane Kršenković Brković koji je nedavno objavila izdavačka kuća Fokalizator moderan je i poetičan krimi roman.

Odrednicu krimi romana podržava sižejna linija. Glavni junak romana je inspektorka Marija Dašović, saradnik DEA, Policijsko-obaveštajne agencije za suzbijanje droge iz San Franciska. Ona putuje radi daljih istražnih radnji u Crnu Goru. Ovu sižejnu liniju prati stil jasan, zanimljiv, i dinamičan. Radnja pred čitaocima promiče živo i uzbudljivo kao filmski kadrovi. Inspektorka Marija Dašović sreće ljude tokom istrage i u seocetu Nes na ostrvu u blizini Holandije i stupa u razgovor s njima zbog potreba posla, ali ne može da se otme utisku samoće i nestajanja koji baš svuda oko sebe prepoznaje.

Ritam pripovijedanja se uznosi ili propada u određenim momentima na poetičnu sižejnu liniju, kao avion kroz oblake. Oblak, magla, izmaglica, metaforički su momenti prelaska na drugu sižejnu liniju koja čini onu poetičnu odrednicu romana. U tom planu sasvim je drugi glavni junak – San. Snolika pričina koja je kako autorka Dragana Kršenković Brković piše, vazda spremna da svakom smrtniku pomogne kad mu je teško. Radi njegovog potreta, tj. potreta Sna, često su tako upečatljivii zapravo epizodni i slučajni likovi u radnji romana, a sam taj drugi junak i samo mu ime titra i pokriva prostor opsene, privida, magle, izmaglice, samoće, patnje, patništva, odsustva.

Kao dva talasa prate se i preklapaju do rastvaranja dvije sižejne linije, jedna prati potrage pojedinca, druga prati njihovu pojedinačnu i opštu pogubljenost. Na taj način kompozicijom romana autorka Kršenković Brković podražava predmetu o kome piše, naslovljenom u nazivu romana, kao što Alesandro Bariko u svojim romanima podražava Okeanu moru i Svili.

Lično, više mi se dopao sporiji dio romana, a to je prvih 70-ak strana koje bi se mogle stihovano rezimirati – Na oblaku iznad okena/ Ah, mama! Ah mama! U njemu je data mučna istraga lične patnje i tiho oplakivanje mladog ženskog bića priljubljenog uz majčinu toplinu bez obzira na stvarnost, i premda je to oplakivanje dugo i traje tokom čitavog romana, ponavljajući se i kroz drugi talas, drugi par majke i kćerke, Irene i Maje, ali je onog tipa oplakivanja bez kojeg, kako poljski pjesnik Adam Zagajevski kaže, život ne bi ni bio moguć.

Taj dio slika atmosferu unutrašnjih rana, osjećanja i predosjećaja, strahove glavne junakinje da je pala u klopku iz koje nema izlaza, zahvaljujući čemu mi biva razumljiviji i negativac-prestupnik iz krimi sižejne linije, kada upadne u svoju i klopku radnje i biva raskrinkan.

O izrazitom senzibilitetu autorke za ljudsku patnju svjedoče mnogobrojne strane romana Dva talasa, koje na pojedinim mjestima pretrpane detaljima i snolikim epozodama potapaju i ispisuju koordinate rizika ljudske pogubljenosti.

Ispod obimnih faktičkih opisa magle i pričine, bježanije od stvarnosti koju ne mogu da podnesu pojedini likovi, usidreno je filozofsko pitanje identiteta i pripadanja, i naročito je zanimljivo što se u romanu Dva talasa kroz pogled djevojčice koju pogađaju tuga i neraspoloženja majke, može postoviti pitanje čija je stvarnost odgovornost, kada već zna biti tako ugrožena.

Slična tematika, pitanja identiteta, pripadanja i emotivnog nasljeđa koja su jače izražena kod raseljenih lica i raznih vrsta emigranata zastupljena je i obrađivana u romanima cijenjene i popularne američke književnice Nikol Kraus Istoriji ljubavi i Velika kuća, koja razvija ideju da smo mi ono što od sebe stvorimo.

Glavna junakinja Dva talasa, Marija Dašović kao djevojčica ostala je bez primarnog pripadanja, majka sahranjena u tišini, a otac u hladu, u zemlji na drugom kontinentu koja im nije postala svoja, sama sa uspomenama i prizracima, među drugima malim patnicama, štićenicama manastira, kao odrasla osoba profesionalno posvećena službi i istragama, vratiće se iz Crne Gore osnažena.

Poetični plan romana Dva talasa Dragane Kršenkovic Brković filozofska je rasprava o snovima takođe.

Zanimljiva je i autentična lična potraga Marije Dašović za vlastitošću, pomirenjem, najboljom verzijom sebe, koja zadnja dolazi na red (kada je nekako upokojila u srcu roditelje), a koja je i veći dug rodu od predanosti njihovim sjenima i razbijenim snovima. Marija Dašović svjesna je zbilje, san liječi, ali može i da ubije, te da je za najbolje potrage i ostvarenja potrebna budna odgovornost.