Foto: privatna arhiva

Rekla je da se ne rađaju iz rose. Da je to izmišljotina, da su ovđe otkad je planina postala. “U njoj su nam stanovi. Vilinski stanovi.” Tako je kazala kad su se sreli kraj velike pećine.

“A đe vi je brat, đeco”, zabrinuto i prijekorno pita majka šćeri. “Sad će on, majko”, reče starija đevojčica s krupnim očima u kojima je bio strah. “Kako sad će, jadne ne bile? Đe je dijete?” Mlađa gleda preda se i uze za ruku stariju sestru kao da od nje traži pomoć.

“Evo me”, reče đetić, koji se stvori na pragu kuće upravo kad munja osvijetli prostor iza njega.

Visoka žena tankoga pasa, crnih pletenica povezanih kružno oko glave spusti ruke kao da joj padoše, bez snage… Šćaše reći đeci da je dobro što im otac nije doma jer bi se grdno naljutio. Šćaše reći i da se iz igre ne dolazi doma kasno, da valja i u nebo pogledati. I u oblake, i viđeti što donose. S munjama se u kuću ne ulazi. No, ne prozbori niti jednu.

Sjedoše oko velikoga tavulina, majka im nareza pršute i sira, prelomiše toplu pogaču, dade im i po šolju vruće varenike. Večeraše bez ijedne riječi. Majka je ljuta, đeca to vide. Đetić djeluje srećno i zbunjeno. Deset mu je godina, sestre su koju godinu starije. One su posramljene što nijesu brata dobro čuvale kako im roditelji vazda zbore da ga paze i ne miču s oka. Đetić je radoznao, zna svaku travku, zavuče se u svaki grmen. Ako je đe kakva šuplja stijena ili pećina, prvi će je pronaći. Umije se tamo i skriti pa ga sestre dozivaju ustrašene svaki put. Kad se igraju sa seoskom đecom, iskrade se i pronađe kakvo zgodno mjesto da gleda put vrha Lovćena. A najviše voli kad s nekog proplanka ugleda dolje, niže sebe, more. Koliko je puta uplašio sestre kad se ne bi javljao na njihova dozivanja. Sve im je u glavama odzvanjala majčina opomena da ga čuvaju da se đe ne strmekne gledajući put mora. Ili u nebo.

Stajala je na trougaonim vratima stijene, kosa joj se presijavala, duga, preko pasa, oči plamene. Dobro se prepao, preblijedio, u pogledu mu čuđenje i pitanja. “Lijepa li je, majko moja”, pomislio je. Kad ga je uhvatila za ruku i pogledala u oči, činilo mu da snijeva. No nije. Znao je po tome kako su mu noge klecale, kao da su tuđe.

Rekla mu je da treba da poraste, ojača i da će se sresti ponovo. Da se nikad nikoga ne boji. Ni vila, ni ljudi. I da požuri doma. Biće gromovita i kišna noć.

O susretu s čarobnicom đetić je ćutao. Obećao joj je da neće nikome ništa zboriti, a ne bi ni smio jer bi se familija prepala za njega. Svima je bio očni vid. A za vile se znalo i pričalo da biraju najljepšu čeljad mušku pa ih zavode. I pretvaraju u kamen, u trave, u izvore. Koliko sela toliko priča o vilinskim ćudima. One su kao tajnoviti susjedi, žive u blizini okružene ljudskim divljenjem i strahom. U njih se ne smije dirati, niti ih, ne daj Bože, naljutiti. Uveče kraj ognjišta pričaju priče o njima, tiho, skoro šapatom. Vjeruju da štite sela, ljude i stoku. Da poznaju hirovitost planine i da se bore protiv vjetra i snijega. Na krilima donose topli morski vazduh da se ljudi ne smrznu, da ljetina uspije i mrs se osuši. Pokazuju seljanima put u mrklim noćima kad ih mrak uhvati dok traže zalutalu stoku. Mnogi su viđeli svjetlost koja ide uz njih i ispred njih sve do kućnih vrata.

**********************

Rođena sam iz sunčevog zraka što se u rano jutro ljetnje odbio o glatku površinu mora u zalivu i vinuo ka našemu planinskome vrhu. Crnokosa sam i snažna kao ovdašnje žene. Tebe sam odabrala. Nije ti suđena obična žena. Meni vrijeme ne znači ništa, tebi mnogo. Brzo ti ističe. Duh ti leti ka moru; ja ću te tamo spuštati i vrhu vraćati. Nećeš se bojati munja što se ukrštaju no ćeš uživati u njihovom blijesku, svjetlosti i hučanju nebesa. Pucaće crno nebo i presijecaće ga silna svjetlost. Ja ću njome upravljati jer tvoje oči bez svjetlosti ne mogu.

Ljudi traže mir. Tiha groblja, cvijet na kamenoj ploči. Ti si jahač nebesnih bljeskova, ni noga ni duh ti se za zemlju ne vežu. Svoji smo po tome. Letimo na svjetlosti. Tancujemo. Ti vidiš dalje. Ja imam krila i ostajem u vremenu. Stric će ti dati prijesto iako će znati da ti je “kost još meka”. I on zna da snaga nije u tijelu. A ti si već božanstvenu ”svijetlu sjenku nazrio”.

Kad se ogrnuta samo kosom iskradem jednom iz naše ložnice, vraćaću se jedino zorom i biti uz tebe koliko možeš da otvoriš i sklopiš oči. Trenut jedan. Bez čekanja, bez patnje. Ideš tamo đe ti se duša napajala letom, odakle vidiš đe sam postala, đe ti se duh uzdizao ka nebesnim vrtovima i zvučnim arijama i đe si vidio, sve lijepo vidio… 

Moj vilinski stan bez prozora, s trougaonim vratima od kamena, nije slučajno na mjestu odakle gledam na vrh Lovćena. Od početka znam da ćeš tamo stolovati. Oči si mi svezao.