Foto: privatna arhiva

U mom gradu ubijen je
pjesnik –
neugodna savjest svijeta.
Proricali su mu da će
dugo živjeti.
Ali znalo se:
kada dođe vrijeme biranja
nesigurna gomila
ugasit će proljeće.

Tumačenja će se već pojaviti
iz usta spremnih na prevelike riječi.
(Jezik, sigurno, može i bolje.)
Na kostima buđavit će istine
i stariti nade.

Smrt ne razlikuje ono što razlikuju živi.
A mrtvima se ne žuri.

Negdje daleko
Odjekivale su posljedice.
A u pjesmama
nepriznate braće
žeđali su noževi.

Između

Govorimo tako
da između riječi
i između ljudi
uvijek ostane svjetlosti.
Govorimo tako
da se čežnja javi.

Govorimo kao da udomljujemo
sve što se može voljeti.

Govorimo jezikom koji poriče vrijeme
i koji će maknuti kamen sa srca.

Govorimo načinom koji se zna
okrenuti na peti,
koji ne kvari riječi.

Dodirima prepustimo
slatkorječivost.

Novi dan

Konačno smo zalutali.
Misao se hvata straha,
strah boga.
Ptice ispadaju iz gnijezda.
Ludilo iz pretijesnih
riječi.
Na ispruženim dlanovima
duboke, obećavajuće
brazde.

Ono što ovdje naučimo
na kraju će ionako zamijeniti nježnost.
Svjetlo će se provlačiti kroz listove
nagovještavajući vrijeme
koje će se tek
pretvoriti u nas.

Recimo

Recimo da je toplo popodne.
I recimo da dolazi proljeće.

Rijeka u koju ulazimo nije sasvim nepoznata:
dugo je isprobavan govor za prešućivanje –

za trenutak pun straha i žeđi.

Pred očima: duboka i čista daljina,
i sve što bi se moglo napustiti.

Kretnjama koje su sličile na prave riječi
primakle su se opasne zamisli.

Svijet drhti i omekšava
kao da oblaci ulaze u stvari.

Nižu se priče pune čuda
i mi ih nepogrešivo prepoznajemo.

U krajnjem slučaju

U krajnjem slučaju
rijeke će raznijeti obale
do skliskih ponora.

U krajnjem slučaju
nebo će napraviti nešto
sa žurbom,
podsjetiti na zadnju noć.

U krajnjem slučaju
osmijesi i vino
pomiješat će riječi i poglede,
pravo vrijeme namijeniti svemu.

U krajnjem slučaju
slijepit ćemo raspucale misli
viškom zadovoljstva.

U krajnjem slučaju
vrisnut će i djeca,
razgrabiti zvijezde,
izniknuti među ružama.

U krajnjem slučaju
doći ćemo i do odlučnosti.
Opraštanja.
I još malo vremena.

U krajnjem slučaju
zamislit ćemo
sve što ne dolazi u obzir.
Uključujući i trenutak istine.

U krajnjem slučaju
isprobat ćemo nove rastanke:
nesnosni trenuci
uzvratit će sudbini.

U krajnjem slučaju
isključit ćemo
sve službeno i vidljivo,
u svemu urođenu smrt.

U krajnjem slučaju
za jezik ćemo povući i Boga.

Sklad

U neko doba
neka pitanja više ne postavljamo,
željama rubimo glave
krajeve vezujemo u čvorove.
Odavno se već ne oduševljavamo istinama.

Ali negdje i sada postoji osjećaj sigurnosti:
svlak riječi koje su se brinule za sve to.
Htjeli bismo postati ljudi
čija sreća ovisi o jednostavnosti
živjeti u svijetu koji nam odvraća pažnju
od nas samih.
Nanovo zaglavljivati u boljim i čišćim odnosima.

Duboko vezanima svim prešućenim
pod pritiskom poželjnog sklada
svijet nam isporučuje prijekor,
osedlan bez riječi.
Zatrpavamo ga slikama dubokog mira.

Čekamo da pitanja izgube težinu
i polegnu nas u prekomjernu otvorenost
koja svijet razlaže na duhove i svjetlost.
Na odobrovoljene trenutke.

Okupljamo se oko njih
sužavajući prostor teretnim uvjeravanjima.
I znajući da nema toliko istine u riječima
htjeli bismo da nam se u pogledu vidi
sve što smo odbacili.

***

uvijek zamišljam da će to biti u tišini,
u dubini nepromijenjenog sjećanja:

dani mladog tijela
i stoljetni vjetar –

sunce,
omotano oko svega.

Zadržati ljepotu

Malo-pomalo pričam mu o svom životu:
određuje me sve što živi ponorno.
Između tijela i hladnoće puno je namjera,
nešto istine,
poljubaca, kože, želja:
riječi su nekad najveće ruševine.
Za svaki slučaj – umiljavam se svakom novom danu.

Iščekivanja ne važe bez obećanja,
precizira mi obraćanjem u kurzivu:
besciljno prčkanje po romantici i strpljenju.

Moja pouzdana nerazboritost
sve je počastila svrhovitošću:
iz njega izranja moje novo lice.
Moglo je imati veze i sa srećom.
Sahranjujemo je u riječima,
i nije bilo nijedne
koja bi zaustavila tu smrt.

Umor i imaginacija određuju nas više nego ljubav,
gdje sam to čula, kada zaboravila?

Oko mene iscrpljen svijet
u ravnodušnosti vremena.
Zamuckivanje tišine rastrto pred
velikim objašnjenjima –
poruga i poruka svode se na isto:

zadržati ljepotu
zadržati ljepotu.

Život jedne teorije

Odjednom,
sve se čini lako i slatko.
Jezik sastavljen od vina i svjetla,
od svega što se još nije dogodilo.
U nama – puca led!
Komad noći kičma je dana.
Pobijeđene riječi umiru od smijeha,
ubrzavaju život.
Za njim će i kajanje.
(Ovo poznajem!)
Stihovi se ponavljaju.
Želja je starovremena, slučajnost beskrajna.
Sretno otkriće možda i kasni,
ali –
vidite, dolazi ljubav.