Foto: Ana Knežević

(Balkan Bombshells, uredio i preveo Will Firth, Istros Books, 2023)

Balkan Bombshells (2023) je zbirka koja sadrži sedamnaest pripovjedaka u autorstvu spisateljica iz Crne Gore i Srbije. Odabrao ih je i za britansku Istros Books na engleski preveo Will Firth.

Prva riječ zbirke, Balkan, ograničava naše očekivanje na folklorom zatvorenu semantičku regiju, a druga signalira da smo apsolvirali postajanje ženom i potpisom prihvatili konstrukciju čijim uslovima postojanja želimo da se bavimo, ali množinom upozorava i protiv stereotipizacije.

Čini se, ukratko, da u zbirci nailazimo na jednu ženu koja propituje uslove svog postojanja, u sebi, u ljubavi, u kući, na poslu, u mašti, u knjigama, u književnim konvencijama. Njeno traganje mora imati formu konvencije jer ona je prevashodno balkanska žena – žensko dijete koje se rodilo greškom majke, koja je u dobu kada treba da se socijalizujemo u vrtiću naučena da obavlja kućne poslove, djevojčica kojoj se rijetko pridaje pažnja u školi pa je ostavljena da luta unutar svog ograničenog vokabulara i od njega gradi skrivene svjetove u kojima ponekad kažnjava simbole nepočinstva nad sobom (npr. učitelja, ljubavnika), djevojka koju će otac udati da rodi sina mužu, a koji će joj poslije razvoda oduzeti draž brižljivo odabranog života, tj. sve do trenutka kada spisateljica odluči da konvencija mora da se promijeni, uprkos dobronamjernim savjetima, odnosno očekivanjima čitaoca. Ona je savladala zanat, iako ga je učila u podzemlju traume.

Likovi i pripovjedači ovih pripovjedaka toliko su suštinski povezani balkanskom traumom da se ove priče spontano kaleidoskopski slažu u jedinstvenu pripovjednu zonu u kojoj ih sve možemo zamisliti sa jasno diferenciranim ulogama. No, bili oni ženski ili muški, stariji ili mlađi, manje ili više obrazovani, na Balkanu ili van njega, oni su svi u nekoj od uloga jagnjeta. Nijesu samo majke, sestre i šćeri žrtve nasilja. I očevi i braća, muževi, i stričevi i tetke, i policajci i kriminalci, vojnici, njihove vođe, učitelji, sudije i popovi, te onaj čovjek koji se (u priči Slađane Kavarić Mandić) bacio pod voz, nedovoljno svjesni, jednako plaćaju stanarinu u polulegalnom i polufunkcionalnom sivom bezličnom kockastom zdanju, kakvu fantazmu nalazimo u pripovjeci Zvonke Gazivoda.

Ovu zonu možemo kvalifikovati i kao granicu, kako u njenoj geografskoj, tako i u njenoj vremenskoj, civilizacijskoj, kulturološkoj, te političkoj konceptualnosti. U pripovjetkama se odlazi iz sela u šumu, iz sela u grad, s Balkana na Zapad, sa sjevera na jug, od kuće u školu, iz škole na posao, ili u pidžamu, ili u maštu, iz mašte u noćnu moru, iz rata u mir, iz zanosa u pad. Putuje se pješke, zapregom, automobilom, vozom. Putuju ljudi, putuju pisma, putuju knjige – iz podruma u primaću sobu, iz primaće sobe na tavan, od estetskog oka, preko empatičnog čitaoca, do emotivnog slijepca. Ova granica, koja omogućava put i tempo, kao i pripovijedanje, bukvalna je i metaforična, kao što je granica, u priči Milice Rašić, na kojoj kćerka bježeći iz ratom zahvaćene Bosne ostavlja tijelo mrtve majke da ne bi usporavalo kretanje živih ka svijetu prividnog mira. Simbol velikog balkanskog kompromisa. Upravo kao što je lik iz pripovijetke Svetlane Slapšak ustuknuo pred mrkim pogledima “strukturalno gladne” gomile koja se slijeva Balkanskom ulicom do Terazija, na kojem mjestu treba da se označi prijevremena smrt čovjeka kojem ipak nije suđeno za zločin protiv mira, tako se svaka od junakinja suočava sa zidom ove granice koji želi da preskoči, sa činjenicom suštinskog nepripadanja balkanskom folkloru, kulturi nivelisanja, amortizeru nezadovoljstva koji neostvarenost postavlja na pijedestal ponosa.

Sve, kako je naslovljena pripovijetka Jovanke Vukanović, uslovljeno je moću zamišljanja, pa ova knjiga provocira nus proizvode sistemske redukcije istog. To ne vidimo samo u ženi koja manipuliše muškarcima eksploatišući brendirani ženski šarm, kao u pripovjeci Jelene Lengold, niti samo u načitanoj majci, iz pripovijetke Svetlane Kalezić Radonjić, koja se strogo protivi odluci kćerke da svoj roman naslovi “Jevanđelje po klitorisu” (jer, nije u Americi, nije u Zapadnoj Evropi!), niti se samo čita iz (ironične, naravno) pripovjedateljske sažaljivosti u priči “Zhenya” Lene Ruth Stefanović, koja svoju (dragu) junakinju, temeljno izgrađenu brižljivom realističkom kičicom, zajedno sa njenim imenom koji je dobila po danu žena kada se rodila i arhaičnim vokabularom iz alegorijskog Ignoranska, čašćava – kao u bajci – ne tako što će je iznenadnim metafikcijskim obrtom obrazovati, recimo, u čitateljku korespondencije između Tolstoja i Vekilove, već tako što će je poslati u Crnu Goru da tamo raspreda identitetske epove, pa je i sama zaboraviti… Ozbiljnog upozorenja vrijedna je naša nagla reakcija na sami naslov zbirke koja ne uzima u obzir da predmet bomba (iz naslova) ne mora automatski dolaziti iz konteksta seksualizovanja (samim odabirom da uđe u naslov). Bombe pucaju po svim aspektima balkanske stvarnosti. Tek kada priznamo agresivnost zbilje, kada, kao, na primjer, u priči Ane Miloš, prihvatimo da je civilizacijski neadekvatno da majka poslije smrti sina treba sebe da uništava tugom do te mjere da postane društveno neprihvatljiva, ili da, kao u priči Dane Todorović, kompjuter ne treba da označimo kao neprijateljsku alatku samo zbog toga što ne znamo čemu služi – tek onda zona može da postane prostor, a svaki prostor privlači konstruktivno zamišljanje.

Zbog toga Balkan Bombshells vidim kao željenu književnu inicijativu da se odmisli ova granična moralna zona. Pa čak i ako naš delikatno izmaštani prostor, kao u pomenutoj priči Vukanović, neko treba da shvati uvredljivim. Balkan Bombshells je još jedna od inicijativa da se odmisli i granica estetskog očekivanja, jer nigdje se više i istorijski duže nego ovdje ne očekuje da je žena naučila da piše i da će žena pisati o ženi koja strada, odnosno sapatnici. Kao da ne prihvatamo da svi stradamo drugačije i pišemo drugačije, potpisivali se kao ona, on ili oni. U zavisnosti, naravno, od civilizacijskog praga na koji smo stali, i horizonta koji nam se sa njega pruža, svi ćemo drugačije pročitati priče koje su pred nama – neke kao potvrdu, a neke kao otrježnjujući šamar.