Foto: Luka Ratković
(Damjan Pejanović. Mrtav muzej. Podgorica: Fokalizator. 2019.)
A ko će oživjeti mrtav muzej?
U književnosti je to, barem u pogledu odabira sopstvene stvaralačke sudbine, prilično jednostavno: biti pjesnik-udvorica ili pjesnik-disident; biti inspirisan cvjetanjem ili biti pjesnik koji, sam krvareći, krvoliptanje nečije čini podnošljivim; biti onaj koji mamuzanjem mrtve poetske tehnike ipak kresne kratkotrajno čudo i oprlji prste, biti pak laureata s benevolentnim pokroviteljima ili onaj kome na svaka dva zalogaja ukidaju sljedovanje; administrant-mizantrop ili poklonik autentičnih modnih kurioziteta, biti, biti, sve je to bilo i ponovo može biti, ali – Damjan Pejanović piše kao da je klasična poezija flaša, sva do vrha u octu i runolistu, a on u njoj komadić plute. Zar to nije ono što je crnogorskoj poeziji nedostajalo?
„Mušica udara o prozor udara / ne znajući da je okno otvoreno“: oteo se urlik subverzivne poezije koja, mobilisana u svrhe opservacije, zauzima artificijelnu distancu prema stvarima koje joj pričinjavaju bol. Zato čitalac ostaje pribran dok još čita, dok još nema ničega što bi nagovijestilo propast dezintegrisanog svijeta, a kada posljednji stih nestane iz vidnog polja – njemu pozli i ništa više nije isto. Ipak, autor, kao ni lirski subjekat čiji identiteti figuriraju kao slojevi fasade mrtvih udžerica, nije sadista: lišajive plohe muzeja žive kao svjedočanstva pretumbane prošlosti, u toj žabokrečini se rađa novo podzemlje, sasvim novi, izvitopereni poredak, kao u osnutu, iz vode. Tamo se udara na opšteprihvaćenu vrijednost, na neograničenu moć, na besmisao; tamo se Svevidećem prijeti „tenkom ću ti pogaziti zasad“ – to ja, ubogi čovjek, uzimam na sebe vlast da o sebi odlučujem – „nabaviću tenk bože pa ga makar palio na žice“.
Pejanovićeva poezija je audio-vizuelni performans u kom svi akteri prate danse macabre, pomalo apsurdni u svojoj iluziji da se život može osmisliti lijepim. Kad je riječima usko, njegov stih je kao puščano tane – težak i probitačan; kad se misao protegne na nekoliko stranica, on u svojim pjesmama prizora, pjesmama ispraznosti biva plah i kontemplativan, gotovo satrven snagom poetske autodestruktivnosti, ali nikad nezreo, nikad razvodnjen suviškom prastare egzistencijalne žalosti. Jadniji su oni pjesnici koji misle da njihova poezija može bez emocije od onih koji smatraju da je sama emocija dovoljna; u poeziji ovog autora ona je očovječila postojeće stanje, okrznuvši ga u prolazu, opredmetila duhove kakve u svijetu umjetnosti nalazimo još samo na platnima Zdisława Beksińskog.
Njegova poetska trajektorija počiva na flashbackovima i nekonvencionalnim grafičkim rješenjima: kose crte su njegovi transparenti, a znakovi, jedni od drugih posve udaljeni, srž su njegovog književnog idiolekta – i vapaji, prerasli u stilem. U jednoj pjesmi je cijeli grčki panteon izvrgnut ruglu (i kao takav konačno inaugurisan), na staranje modernim bahantkinjama predat uz primjedbu da „bjelina Mliječnog puta stane u zalogaj“; time je, sasvim jasno, isti onaj bog pred kojim su u himničkom zanosu padali ničice, kondenzovan do neprepoznatljivosti: umjesto da upravlja svojom tjelesnošću, ona upravlja njime. Nema te stvari koja se, premda već smještena na granici između svetog i profanog, ne može podrediti zakonitostima društvenog taloga, ni zlatnog praha nema da prethodno nije stresen sa napirlitanog vrata prostitutke. Nama poznati svijet je svilena toga koju kroz kal vuku dvokolice.
Međutim, surovo bi bilo reći da u toj zamašnoj poetskoj kolekciji nema ničeg osim parodijskog elitizma (iako je i on uslovan, prisutan u mjeri incidenta a ne pravila). Štaviše – ona nije zaboravila da ju je ispisalo ljudsko biće i zato u njoj nalazimo tako vjerna poređenja poput „mjesec je tvoj otežali rukav“ i, još važnije, oneobičenja kao što je „proljećno oprašivanje elektronskih uređaja“. Način na koji poetsko lijevo prodire u poetsko desno (postajući tako plod lukave slučajnosti), ima svoje utemeljenje u recepciji teksta – dokaz njegovoga nemirenja sa samim sobom jeste i to što on ne postoji, on se ponaša. Zato je na tim punktovima stih razglobljen i, u najmanju ruku, opstruktivan u odnosu na sebe sama, on kaže ti moraš znati i svoje namjere ne otkriva. I to, usudila bih se reći, nije samo podsmijeh tezi da „pravi pjesnik zna kada stih treba da se završi“, nego i oštra negacija njene relevantnosti kad je o versološkim pitanjima riječ.
Istina, pođeđe u tom tkanju ima i pretencioznosti, i nasumičnosti, i suviška, i nepropitanih uzora koji su se, nemajući u stvarnosti mnogo međusobnoga dodira, našli u istom koferu. Autor je, čini se, takve zamjerke predvidio i blagovremeno ih, sasvim proračunato, opravdao eksplicitnom poetikom: „Ne mislim da bi umjetnost trebalo da bude jasna / Kao na kašici supe“; na drugim je pak mjestima pribjegao savršenoj jednostavnosti i čistoti (uprkos tome što su kod njega tzv. tamna mjesta osvijetljena smislom): „Kada se dostigne najviša tačka klanca / Pokrivaju se ruke očima“ ili „stid je veličina tvoje ljepote“. Nijekanje Lijepog i samo u ovim segmentima postaje Lijepo, a ono nikad nije proizvod slučajnosti – rekavši da „to što sanjamo / dokaz je da još nijesmo zreli / za smrt“ i da „male opsade krijemo pod jezikom“, on je, u biti, otkrio prirodu svoga pjesništva: ne postoji ni slabost ni predostrožnost, sve jeste; u toj sigurnosti ima nečeg neodoljivo privlačnog, vjeruj mi je snažnije od mislim.
Na sljedećoj stranici druga pjesma: to je sve što autor čini da svoje pisanje prozrači, da ga učini dostupnim i pitkim. Selektivnost, u čemu bilo, implicira red, a u poetskom prostoru pred nama (ako izuzmemo sporadična refrenska ponavljanja koja nagovještavaju pravilnost) zavladala je anarhija ili, bolje rečeno, anomija: život ne znači ništa – ionako ćemo ga proglasiti nevažećim. Odabir leksike je, dakle, u saglasju s njegovim književnim credom; nema te stvari na koju se nije odvažio, nema te stvari koja se ne može uvrsti, ako ne u samu pjesmu, onda u ambijent koji ona svojim postojanjem kreira. Doduše, on u tome nije izuzetak i asocijativno nizanje kom nerijetko pribjegava pokatkad izmakne kontroli, ali tu su oscilacije između tradicije i inovacije najvidljivije; zapravo, pjesma se rađa kao autentičan odlivak sadašnjosti, kao žbuka kojom je ispunjen procjep u zidu. Reći: „Milovala ga je dugo / dok su po koljenima / slijetale muve“ znači, bez namjere da se tim zaključkom sklizne u naivni eklekticizam, sažeti svemir u zrno prašine, odnosno ‒ zrnu prašine pridati svemirski značaj.
Trebalo bi, iznad svega, kazati: to je sve, izvolite pročitati.
Ako je živom oku i promaklo neko pipavo značenje, onda ovu poeziju valja shvatiti kao teret budućnosti („…treba je se odreći u ime čovječanstva zarad uživanja u onome što je, ovako, nepodnošljivo“), ali i kao zalog sadašnjosti koji se, budući i pored svega dragocjenost – tare, čita i predaje iz ruke u ruku.
A ko će oživjeti Mrtav muzej?
Ti – dahom svojim, čitaoče.
