Foto: ISK

Dragana Erjavšek piše za Fokalizator o Željku Miloviću, usamljenom hroničaru crnogorske pop i rock scene i književniku. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Pop-muzika je važna. Nije to samo zabava iz koje crpimo samo koliko nam je dovoljno da se odstranimo iz čemera svakodnevice, ma u koje vrijeme (dobro ili loše, svako ima svoje lične ako ne nužno kolektivne čemere) nastala, bila nam u ušima, vukla nas da plešemo ili plačemo nad onim što nam dani donose. To što je shvatanje popularne muzike uvijek bilo s one strane granice kvaliteta samo je vrsta snobizma koja je (ponekad s razlogom, da bi nas branila od nečeg goreg) nametnuta s ciljem da nas obrazuje po nekom modelu koji se na ovim prostorima nije do kraja mogao realizovati.

Sve te pokušaje da se uklopimo u predrasude da Crnogorci nijesu baš muzikalni razbio je Željko Milović, književnik, novinar i publicista iz Bara, objavljivanjem monografije „Crnogorska pop rok muzika 1954-1991“, obimnog leksikona crnogorske muzičke istorije u izdanju Matice crnogorske na 620 strana, s 259 monografskih jedinica. Te 2015. godine u jednoj knjizi našli su se ljudi, događaji, pokreti, pokušaji da se učmala stvarnost razmrda, našle su se pjesme za koje nijesmo znali ko ih je napisao ali su bile zarobljene u našoj nesvijesti kao vjerni pratioci kroz slobodno vrijeme ili odvlačivači pažnje kad smo se suočavali sa stresovima, i one koje smo voljeli, ali smo uvijek smatrali da nijesu dovoljno dobre da se porede s velikim opusima jugoslovenskih mega-zvijezda žanra (a bile su dovoljno dobre). Bilo je novinara koji su se bavili popularnom muzikom i prije Milovića, nešto manje njih poslije, ali niko se nije usudio da uroni u toliki kolač vremena i ostavi nekoliko godina sopstvenog života za duge razgovore iz kojih je trebalo razdvojiti ono što je romantizovana stvarnost i ono što su dokazivi fakti. Ono najvažnije, pokazao je da je postojao kontinuitet, da je postojala scena koja je imala svojih tačaka ključanja i svoja poniranja tokom kojih se gnojila nemaštovitost obavijena manjkom inspiracije. Zahvaljujući Miloviću dobili smo udžbenik za svako dalje proučavanje fenomena i kulturoloških tokova u Crnoj Gori, svjedočanstvo kakvom se nijesmo nadali i na kraju, knjigu koju mnogi ne cijene dovoljno, zarobljenu u oblačiću fanatističkih krugova koji je tretiraju poput muzičke Biblije.

Nije zgoreg reći da tu knjigu, tu moćnu monografiju nije napisao bilo ko, već izuzetni pjesnik „piljkavih“ emotivnih stanja i prelaza (posebno značajna u tom smislu je njegova poetska zbirka „Periferni vremeplov“), detaljističar u prozi, beletžurnalista i pripovjedač koji i svojim drugim knjigama (među kojima je 13 monografija) skoro četiri decenije pokušava da skine skramu i prašinu s najboljih dana crnogorske prošlosti, a na kraju i član VIS „Bež“ u kome je i vokal i autor i s kojim je snimio dva albuma. U njegovoj biografiji su brojni časopisi (poput kultnih omladinskih „Grafita“), magazini, specijalizovane publikacije, dnevni listovi i portali (jedan je od osnivača portala Barinfo) u kojima se oglašavao člancima, reportažama i esejima, a više od tri decenije radi u Radio Baru.

Sa još nekoliko pisaca, 1993. godine osnovao je u Baru Udruženje književnika „Ars Antibari“, čiji su članovi bili pjesnici i prozaisti iz Crne Gore i Srbije, među kojima i poznati rokeri Margita Stefanović, Brane Babić Kebra, Nandor Ljubanović i Nikola Vranjković. Bio je priređivač tri zbornika ovog udruženja. Dobitnik je književne nagrade „Ćamil Sijarić“ za zbirku pripovijedaka za 2006/07. godinu. Član je Matice crnogorske i Udruženja književnika Crne Gore.

Danska provladina agencija SCOOP angažovala ga je 2006. godine da izvrši istraživanje i napiše opsežan esej na temu zloupotrebe Evrosonga u političke svrhe na području ex-YU, kasnije objavljen na pet jezika. Od marta 2024. urednik je i voditelj emisije o crnogorskoj pop-rock muzici „Ne pričam ti o tome“ na podgoričkoj TV E.

Postoji jedna važna lekcija koju je Milović naučio, a pokušava da svoje znanje prenese i drugima, a to je da je nemoguće poštovati tuđe ako ne voliš svoje. Za njega je u dokumentarnom opusu najvažnija tema prvo rodni grad, a onda i država. Autor je kviza „Koliko poznajem svoj grad?“ kojim animira barske školarce da se bave lokalnom istorijom u kontinuitetu od 2009. godine. Napori koje ulaže da se promoviše istorija, da se izdvoje specifični običaji, posebnosti svih vrsta kroz kulturološku razglednicu Bara i da se ne zaboravi slavna prošlost ovog grada, u novembra 2023. donijeli su mu najveće opštinsko priznanje Bara – Nagradu „24. novembar“ za profesionalno dostignuće u kulturnom stvaralaštvu.

Milović je i prvi laureat godišnje nagrade časopisa „Komun@“, koja se dodjeljuje za promociju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore. Priznanje mu je dodijeljeno 2016. godine, jer je „kroz prizmu serije tekstova u različitim medijima, značajno doprinio kulturnoj baštini Crne Gore.“

I kad samo pomislimo da se radi o iscrpnoj biografiji koja je zaokružena da zaokruženija ne može biti, valja dodati da se pojavio i u ulozi mornara u alternativnom špageti-vesternu „Za šaku priganica“ (2000), a kasnije i u ulozi glavnog inkvizitora u spotu Andree Demirović „Ja sam ti san“ (2019) koji ej režirao Zoran Zonjo Marković. Autor je i izložbe fotografija, dokumenata i memorabilija „Najljepše su pjesme tebi ostale – prve četiri decenije barskog pop-roka“ (novembar 2019) i koautor izložbi fotografija „Bar.Ljudi.“ (avgust 2021), „Bar.Događaji.“ (avgust 2022) i „Crno-bijeli Bar u koloru“ (avgust 2023). Autor je dokumentarnog filma „Bar na vremenskoj kapiji“ (decembar 2020).

Od 2019. godine, Milović je urednik u izdavačkoj kući Mediteran multimedia iz Bara. Od maja 2021. je selektor programa bARS, na manifestaciji Barski ljetopis.