Foto: privatna arhiva

Moglo bi se reći da je istorija ljudske civilizacije na svoj način i istorija govora mržnje i njegovih pojavnih oblika, dakako instrumentalizovanih u funkciji širenja i nametanja ideologija, politika, vjera, ubjeđenja i interesa.

Govor mržnje kao monocentrični duhovni, etnički, kulturološki i politički obrazac izraz je konfliktnog u čovjeku i društvu, posredstvom kojeg se poništava trpeljivost, tolerancija i inkluzivni principi demokratskog društva. Mnogi od takvih govora opredjeljivali su na svoj način sudbinske tokove istorije čovječanstva – ratovi, sukobi, etnička čiščenja, segregacije, diskriminacije, izražajna su polja govora mržnje sa kojima se civilizacije i danas nose, ne nalazeći adekvatne a ni posebno brze alate borbe.

Rezultat takvog govora jeste širom svijeta sve izraženije nasilje, ksenofobija, netolerancija kao podsticaj širih okvira mržnje i konflikata. Ne slučajno, jula 2021. Generalna skupština Ujedinjenih nacija, istakla je zabrinutost zbog „eksponencijalnog širenja govora mržnje“. Od rudimentarnih prapočetaka kao primitivnih oblika mržnje, do današnjih novih tehnologija digitalnog doba, neke stvari, ciljevi i namjere ipak ostaju iste. Znaci i govor ugrožavanja ljudskih prava, prava na različitost i identitet, posebnost i slobodu misli i izražavanja, okvir je konstantnog polja koji opredjeljuje značajan broj politika, ideologija, sistema i političkih narativa.

Demokratsko društvo podrazumijeva slobodu izražavanja i rasprave ideja, no to istovremeno ne znači zloupotrebu tih sloboda na način ugrožavanja prava drugih ljudi. Zloupotreba prava na slobodu govora i izražavanja najšireg obima, uzrokovala je govor mržnje, koji je nažalost postao naša svakodnevica. Njegova pojavnost širokog je radijusa, od usmjerenosti prema etnicitetu, religiji, manjinskim grupama, polu, životnoj dobi, političkim protivnicima…

U retoričko – komunikološkom pristupu govor mržnje se oslanja na izazivanje i podsticanje negativnih osjećaja publike prema tretiranim grupama, koje se diskvalifikuju i diskriminušu pozivom na nasilje, uskraćivanje ljudskog dostojanstva i drugih izražajnih oblika ove vrste govora. Temelj preporuke za prepoznavanje govora mržnje, bazira se na definiciji Ujedinjenih nacija koje definišu govor mržnje kao „svaki oblik komunikacije u govoru, pisanju ili ponašanju koji napada ili koristi pežorativni ili diskrimitarni jezik u odnosu na osobu ili grupu, na osnovu njihovih odlika, njihove vjere, etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, boje kože, porijekla, pola ili drugih odlika“.

Govor mržnje, taj razarajući alat po stabilnost i koheziju društva, danas nažalost koriste svi – političari, mediji, korisnici društvenih mreža, navijačke grupe, koji svojim narativom poništavaju različitost i razlike u stavovima, vrijednostima, mišljenjima i perspektivama. Stvarnost ima svoje lice i naličje, tek naoko banalne riječi, tekst i neprihvaljiv govor, uvrede i prijetnje, savremenim kanalima komuniciranja generišu stvarnost čija pojavnost programirano eskalira u radikalan govor mržnje.

Kvantifikacija govora mržnje udružene sa alatima digitalnog svijeta i svim hibridnim prelazima od mržnje do konflikta, cinično će nas dovesti do pitanja, ima li danas drugog govora osim govora mržnje? Sa aspekta sociološko-antropološko-kulturoloških paradigmi, važno je izučiti, prepoznati i edukativno ukazivati na uzroke, podsticaje i motive destruktivnog govora mržnje. Iako takav govor, svaki za sebe nosi specifike, ipak fenomenološka i pojavno-izražajna strana nosi zbirne, jedinstvene tipizirane karakteristike i motive govora mržnje. Prije skeniranja i razlaganja tih uzroka kao rodnog mjesta govora mržnje, poslušajmo i pročitajmo, tu oko nas, šta nam i zašto govori mržnja?

MASMEDIJSKI PROPOVJEDNICI MRŽNJE

Dominantnost globalnih medijskih tehnika u sinergiji sa govorom mržnje u okviru kojih i Bog dospijeva u područje medijskih ratova, a vjernici postaju navijači, nadjačali su objektivnost samog kritičkog nezavisnog mišljenja. Tek, govor mržnje nadvio se kao civilizacijska opasnost, a za njegove protagoniste kao šansa koja pretendira da postane izraz kolektivnog mišljenja u kojem vjerski osjećaj u njegovom mitskom ili religijskom obliku treba transformisati i dati mu nova upotrebna značenja.

Složićemo se da je od doba „usmene kulture“ pa do današnje digitalne, ustanovljen najširi prostor, transmisije i obrade fenomena religijskog, kao uspostavljanja dogme ili jedine pravovjerne istine. Uostalom, Debre govori o prenosivom Bogu, posredstvom pisma, tehnike prenosa i vjerovanja koja svjedoče o ljudskom pokoravanju Bogu.

Svakako da okrenutost i zlo-upotreba religijskog posredstvom sugestivnosti slike i riječi kao govora mržnje, dobijaju drukčija manipulativno upotrebna kulturološka i anticivilizacijska mjerila sa kojima se čovječanstvo danas suočava. Uostalom na sceni i nažalost na cijeni djeluje zakonitost savremenih medija utemeljenih na diktatu broja, tj. velike publike koja se ciljano programira na zadate misaone okvire, teme i djelatne pravce.

U ovom a i najširem predmetnom kontekstu, filozof Sead Alić će kazati da „globalnim ratom s pravom se može nazvati i medijski rat koji svakodnevno otvara nova različita i na poprišta ubacuje sve strašnija (lijepo dizajnirana ) oružja. O takvom ratu govorimo kada pišemo o povijesnoj paraleli autoritarnosti oca „Boga oca“, „svećenika političara“ i „masmedijskog propovjednika“ , „masmedijskog zatvora bez zidova.“

Religijski diskurs govora mržnje uglavnom na terenu društvenog, traži etno-političko rješenje koje donosi upravo sama religija koja se želi predstaviti – nametnuti samim središtem političkog života. Posljedično ovim se dolazi na isključivi teren etno politike o čemu zorno svjedoče balkanski konflikti, gdje je, kako će kazati filozof Ugo Vlaisavljević, „religija ta koja pribavlja instancu suđenja o politici” (2013). Tek nekako politički život modernosti postaje sputan, nerijetko i omeđen kapitalnim uticajem religijskog kao dominantno političkog faktora. Izlazak van ove dominacije nosi opasnost diskvalifikacije političkog kao, pokazuje se, ostvarivog samo u svijetu religijskog.

Analizom govora mržnje u religijskom diskursu njegovih amblematičnih pojavnih elemenata, suštinski dolazimo do od – govora, namjere i namjene, tako modelirane, i projicirane političke i društvene stvarnosti, da slušajući taj raz – govor suštinski odgonetamo uzajamnost nužnosti religijskog i političkog. Pred – postavljanje mržnje kao govora moći, ipak zakonito govori o nemoći supstancijalnosti politike kao etno politike. Zato ukazivanje na ovu vrstu govora i njegovu posledičnost znači ukazivanje na najširi spektar uzroka i posledica koje zakonito kulturološki kontaminiraju prostor tektonskih promjena koje se prelivaju i razlivaju horizontalnim i vertikalnim pravcima društvenog povezivanja sa uvijek neizvjesnim ishodima kuda vodi govor mržnje. Konačno, svjedoci smo dominacije nekritičke masmedijske vertikale, koja umjesto logosa centristički postavlja mithos neupitane stvarnosti. Nalik bodrijarovskoj logici da je istinito samo ono što su mediji prikazali, utemelje se i širi religijski diskurs pretpolitičke instrumentalizacije da je govor samo ono što je mržnja. Tek, svakodnevno svjedočimo opasnom vremenu podsticanja govora mržnje kao novog hrama čije se „istine“ i učenja ne propituju , a svako govorenje mržnje prije ili poslije, sahranjivanje je i istine i čovjeka.

GOVOR MRŽNJE ZA PSIHOLOGIJU MASE

Civilizacijske, istorijske, demokratske i kulturološke razlike svjedoče između ideje slobode govora na Agori u staroj Grčkoj, one oličene stajanjem za govornicom Speakers’ corner u Londonu ili na mreži digitalnog doba XXI vijeka. Samim tim odgovornost za javnu riječ ne postoji od juče već ona spada u praprobleme zajednice. Tek, svijet i dalje iz različitih uglova, pobuda i interesa raspravlja o pravnom, sociološkom i filozofskom (i ne samo) uglu gledanja na slobodu govora. U različitim djelovima svijeta sloboda izražavanja se tumači na različite načine, različito se sankcionišu i kršenja te slobode, no ono što današnju eru medijskog globalizma spaja jeste nesumnjivi rast govora mržnje i medijskog nasilja dominantno na društvenim mrežama.

Evidentno je da se koncept i filozofija slobode izražavanja pod uticajem digitalne agore izmijenio te otuda često isključivi stavovi dvaju škola, jedne koja govori o „gušenju slobode govora“ i druge o „zaštiti društva od opasnosti govora mržnje“. U svakom slučaju do izražaja, tj. nužnosti i potrebe nameće se pitanje i „obaveza posebne pažnje“ prevashodno tehnoloških kompanija koje će morati da zaštite korisnike od štetnog sadržaja. Riječ je dakako o novim prostorima i novim izražajnim formama gdje je sve veći broj čitateljskih objava u odnosu na žanrovski jasne novinarske priloge. Sledstveno rečenom etički principi samoregulacije tradicionalnog novinarstva nijesu današnje djelujuće forme, što otvara i generiše prostor raznih politika mržnje, nasilja i diskriminacije. Tako primjera radi umjesto religijskog učenja o svijetu dobra, tolerancije i pomirljive snage riječi, u ime iste religije širi se mržnja, potiru se moralni zahtjevi religijskih zapisa zaokruženih u religijski sistem. Tek, doslovni doživljaj slobode u ime koje se svjesno plasiraju laž, mržnja i neprimjereni sadržaj poništavaju i obesmišljavaju sami duh slobode pa samim tim i slobode govora.  „Ono što izlazi iz čovjeka je ono što ga oskrnavljuje. Jer iznutra, iz srca čovjekovog, dolaze zle misli, blud, lopovluk“… (Marko 7: 18–21)

Šta to produkuje i širi govor mržnje? Kao propagandno sredstvo ova vrsta govora utiče na širenje laži, obmana, huškanja, loših osjećanja, mržnje, stanja straha, panike, do stvaranja mentalnih stanja kod pojedinaca i društvenih grupa koje prerastaju u agresiju i destrukciju do organizovanog zla. Treba li podsjećati da konflikti, posebno građanski, počinju verbalnim sukobima koji se prenose i stvaraju posredstvom medija. Ako znamo moć uticaja medija te isto tako ako znamo da se nijesu obistinile tvrdnje mnogih sociologa koji su tvrdili da će širenje naučnog znanja dovesti do slabljenja religijskog faktora kao bitnog činioca društva, onda se smislenim postavljaju opravdana pitanja vizije društva u kome svedominirajuću ulogu dobijaju novodigitalne naprave u kome svaki čovjek sam za sebe (i za društvo) postaje medij, i to bez ograničenja, kodeksa i standarda kojim bi se sankcionisao govor mržnje.

Takav pristup i takvo stanje inauguriše nove komunikacione modele koji uključuju različite aspekte mišljenja, osjećaja i djelovanja čovjeka preoblikovanog djelatnošću i porukama novih medija. Ako se prisjetimo Heraklita koji će reći da je sve više „spavača“ koji ne prepoznaju glas razuma, onda govor mržnje u medijima postaje opasna naprava sa kojom čovjek i društvo teško da mogu naći pravi odgovor posebno na kratak rok.

Kao takva, zlo–upotrijebljena mržnja a posebno u prizmi i situacijama napetih religijskih i međuetničkih odnosa, mržnja se maskira u navodno odlično rješenje za sve ljudske nedaće te se finalno uspostavlja materijalizujućim medijima, manipulacije i dominacije nad kolektivnom psihologijom masa u cilju transformacije politike tj. preuređenja po modelu poželjnog čovjeka kao političkog bića. Istorija govora mržnje konačno je prikaz svijeta u kome je čovjek dugo i dugo oblikovan u potrebne medijske oblike poput masa ili „javnosti“.

NEO-FOLK GOVORA MRŽNJE

Istraživanje govora mržnje vodiće nas do raznih formata nezavisno od tradicionalnih medija i platformi distribucije. Naime, re-konstrukcija poželjnog sjećanja na određene npr. bitke, ličnosti, događaje, obradom popularne odnosno neo-folk muzike, dobija posve novo „istorijsko čitanje“ situirano u prizmi dnevnih aktuelnih političkih dešavanja. Sjetimo se uostalom ’90-ih prošlog vijeka i mobilizatorske manipulativno – militantne uloge turbo folka koji je efikasno pospješivao populizam, šovinizam, kult vođe, militarizaciju i teoriju zavjere.

Kazali bi da ovaj duh do danas nije ispario. Primjeri su balkanski mnogi, kako bi u ovom diskursu kazao Aleksander Kiossev „Ova popularna kultura arogantno slavi Balkan kakav on jeste: zaostao, orijentalan, tjelesan i polu-seoski, prost, zabavan ali intiman“. Ovdje se želi istaći da su neo i turbo folk praktične djelujuće proteze nacionalističke mobilizacije koja u sinergiji sa drugim oblicima mržnje i diskriminacije ostavlja dugoročne socijalno-kulturološke posljedice po jedno društvo, njegovu politiku, etiku i estetiku, njegove vrijednosti.

Naravno da je riječ o neprekinutom populizmu čiji „hljeb i igre“ obavezno mora imati začin mržnje – pjevane, pojane, prema drugom i različitom.

Sa pjesmom mržnje odlazilo se ’90-ih u etnička čišćenja, zločine, sukobe i ratove. Stavljajući ovaj neo-folk narativ u prepoznatljivi kontekst prisvajanja svoje „pravde i istine“ vidjećemo da određene stvari imanentne mržnji ostaju uvijek iste. Sve ostalo je stvar tehnike, modela i oblika populističko nacionalističke pristupačnosti koji kao takvi oblikuju specifične identitete koji se odazivaju na poziv, glas, tekst, miris govora mržnje.

Neo-folk u ovom diskursu poprima tj. utemeljuje fundamentalni kontekst uspostavljanja identiteta mržnje i vrednosnog sistema religije, ideologije i pogleda na svijet. Ovim govorimo da najširi neo-folk u prizmi govora mržnje predstavlja obrazac zajedničkog načina života, mišljenja i iskustva na kojemu se temelje oblici ponašanja prema drugom – pojedinačno i kolektivno.

Konačno, govor mržnje neo-folka i drugih srodnih sadržaja bijeg je od istine, posebno kako je From primijetio ako ih ona obavezuje na neke teške oblike djelovanja i suočavanja. Otuda prihvatanje iluzija opredmećenih u ideologiji mržnje kao destruktivnog i iracionalnog modusa ponašanja i djelovanja u zajednici.

I sad, i uvijek, tamo gdje nema visokog moralnog odgoja, i gdje nema visokog društvenog morala, poštovanja običaja u dobru i zlu, opšteg obrazovanja, kulture ponašanja u društvu i odgovornosti za javnu riječ – mržnja i njen govor su posljedica za koje nema hitnog recepta ni javnog dekreta koji bi brzo rezultirao odgovornom javnom sviješću o značaju izgovorene riječi.

Podsjetimo, From pisaše da „kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest“, gdje jedna manja ili veća grupa ljudi neprijatne stvari gura „pod tepih“ i odbija da prihvati da su se dogodile. Zvali ga neo ili turbo folk, tek ta matrica sabornosti bježi od stvarnih i kreira poželjne istine koje se poput mantre generacijski prenose epski „svjedočeći“ o ljudima, događajima i vremenima. Potreba da se bude dijelom te horske zajednice u kojoj krčma sudi i nacionalistički budi transom truba po mjeri „krvi i tla“ dugoročno i bolno hendikepira utemeljenje stvarne odgovorne zajednice građana samosvjesnih i odgovornih za život razlika i poštovanja identiteta, državnog, religijskog, kulturnog, istorijskog i nacionalnog.