Foto: ISK

Na juče održanom skupu o životu i djelu Branka Banjevića, koji je organizovan u Matici crnogorskoj, govorila je i književna kritičarka Dragana Erjavšek. Tekst saopštenja prenosimo u cjelosti

Samo ljubavnim pjesmama vrijeme ne može ništa, zapisao je svojevremeno engleski književnik i kritičar Nik Hornbi, kada je objašnjavao kako u rokenrolu pjesme sa političkim tematikama nijesu preživjele zub vremena. Da su se mnogi kroz vjekove trudili da postojanost poezije banalizuju na takav način – svjedočanstva postoje, ali su blijeda kao i teorija. Jer dobra pjesma o slobodi je jednako tako univerzalna, ali ne samo zbog doze ljubavi prema svome u njoj, nego na Balkanu i zbog vječitih teritorijalnih pretenzija i dubinskoosvajačkih taktiziranja koja su dolazila iz susjedstva.

I ne moraju se neke stare, nikad zaboravljene pjesme uopšte modifikovati da bi se uglavile u kalup vremena. Samo ih je potrebno pročitati kao da su napisane juče, između dva Dnevnika na javnom ili nekom drugom servisu i u prolazu svakodnevne torture; kao da su napisane za naše trenutne glavobolje uzrokovane političkim, ekonomskim, društvenim, intelektualnim i sličnim kolapsima.

Rolan Bart je insistirao na tome da autor mora da ostane po strani, i u savremenom teoretisanju o književnosti zaista je važno da književne karaktere ne posmatramo kao odraze njihovih kreatora, ali da svakako ne bi trebalo da u potpunosti zanemarimo neke ideološke tačke koje gravitiraju u djelu koje čitamo. Zaista je vrijeme da prestanemo da razmišljamo stalno o tome šta je autor htio da kaže, jer autor u većini slučajeva nije sa nama i u svakom slučaju nije dužan da nam išta pojašnjava nakon što stavi posljednju tačku ili je ne stavi uopšte na posljednju riječ u svojoj pjesmi. Bitno je da se fokusiramo na ono što je rekao i na ono što u već postojećem u nama izaziva reakciju, što nas tjera na razmišljanje i na ono šta mi sami iz toga možemo da preslikamo na naše danas. Tek na taj način pjesme napisane prije šest decenija neće nikada ostariti na loš način. Samo će lijepo sazreti da se u njima pronađemo kad nam je to neophodno i da u njima pronađemo ono što nam niko drugi nije mogao dati.

Takva pjesma je i „Napuklo sunce“ Branka Banjevića, objavljena u istoimenoj zbirci 1966. godine. Sve ono što je svojevremeno zapisao o poeziji Ratka Vujoševića, da su se u njemu „srećno srele vrijednosti naše poetske tradicije, jezičke vrijednosti i moderno-savremeno poetsko osjećanje“, to kao da je ključ i za ovu pjesmu. Stara je možda za neke generacije koje ne vire preko ramena svojih predaka, ali nesumnjivo zrela i moćna toliko da joj niti jedan zub vremena, pa ni očnjak iz čeljusti njegovog protoka nije mogao ništa.

Dekonstrukcija pjesme „Napuklo sunce“ kroz savremenu vizuru nas neće udaljiti od njene prvobitne sadržine i od dubinskih značenja koja u sebi nosi. Čak i s atmosferom samoće se možemo lako identifikovati iako živimo u doba kad su dvije tačke na suprotnim stranama svijeta dostupnije od prvog ćoška.

Jesmo li posljednjih godina u Crnoj Gori svi na putu koji se „muči put da nađe“? Jesmo, ma kako se osjećali u sopstvenoj koži i u odnosima s ljudima u sopstvenoj državi. Zbunjeni, nesnađeni, bez dobrog oslonca i vođe, na ukletoj raskrsnici ideoloških zagonetki s koje se može svuda, ali na većini opcija stoji tabla koja sugeriše da su „radovi u toku“. Naši su ciljevi magloviti, srušeni, baš kao što kaže pjesma, a prostor je razgrađen i nada u nama kao da je kapitulirala pred nebrigom i nerazumijevanjem oni kojima smo ukazali povjerenje da nam to riješe.

„Dešavaju se ljudskih lica krađe“, veli Banjević i to sve u prvoj strofi. I zaista, licemjerje i izigravanje nekog drugog je postalo zaštitni znak kompletnog političkog poretka koji je urušio i ekonomski i pravni. Pjesnik kao da skenira laži, diplome s izmišljenih fakulteta, fašizam koji se zaogrnuo plaštom ekološkog aktivizma, pseudointelektualizam, podaništvo okupatorima. Šest decenija nakon što je pjesma nastala vidim to sunce kao komad naše „ljepotice crne“ – potkopana je i podložna gaženju kao što to odavno nije bila. A gavran „komad po komad otkida/i od tih komada sebi kuću zida“ – ne podsjeća li to na prisvajanje istorije i bogaćenje tuđe tradicije, preuzimanje svega što je nama sveto i na što smo ponosni i slaganje u tuđi spomenar?

Ima u ovoj pjesmi i bijesa. Lirski subjekat ima razloga da pljune, da „mršne“ i to i radi, jer poetski jezik Branka Banjevića je bio možda prgav i pregrub za ono što bi Bogdan Popović smatrao estetski savršenom, „celom lepom pesmom“, ali ne možeš emocijama trgovati zarad odglumljene estetike. Nije Banjević bio vokabularni piljar već selektor sintagmi i emotivac sa istančanim osjećajem za prigodno poređenje. Zamislite tu iskonsku privrženost i potrebu za interakcijom i blještavilom, koja je čovjeka nagnala da napiše pjesmu posvećenu oštećenom izvoru svjetlosti koja može da bude metafora za sve što jednom životu daje smisao. I kako onda biti nemaštovito i skučeno stvorenje kad od ove pjesme ne bi napravio i patriotsku, i refleksivnu i ljubavnu pjesmu u isto vrijeme. Je li zato potrajala? Uopšte ne moramo da znamo.

„A to sunce kad ostane s njima/kao i ja i ono će da pane/ i zaigraće mu po trbuhu tame“ upozorava pjesnik i to je pravilo kome se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Za tuđe se hvataju oni koji ni sa svojim ne znaju šta da rade, za tuđe se hvataju oni koji u svome ljepotu ne prodaju, a sve oteto jednom postane prokleto, ne zamjerite mi na ovoj banalizaciji koja je toliko tačna da je sama ušla u rečenicu da zalupi vrata od dubokog promišljanja. Kad ove stihove čitamo danas, u jeku krađe kulturne baštine od strane našeg nikad sitog susjeda, kojom žele da zatru crnogorski identitet – Banjević postaje prorok koji je davne 1966. (ili nešto prije) napisao pjesmu o dvadesetim godinama 21. vijeka, a da mu se to potvrdilo pred kraj života. Da li je o tome razmišljao nikada nećemo znati, ali da je promišljao o svemu što ovom pjesmom može da pokrije, od humanosti i građanske suštine crnogorske državotrvornosti i o tome da je jedini način da ona ostane trajna dobro, otvoreno i ljudsko vaspitanje djece – to znam.

Lirskog subjekta je napao „neki tuđi zvuk“ koji želi da ga okupira, piše Banjević u svojoj mladalačkoj pjesmi, pa to naziva još i prazninom koja svira, sugerišući da je suncu mozak stao. A mozak kad stane – to je bespovratno stanje. U njegovoj pjesmi „put jede svoje graditelje“, kao što i kod nas neki okreću leđa svemu onome što im je država dala, njegovom pjesničkom „ja“ iz usta riječ vade i gaze je na ulicama, „cio sam iznutra pokraden“, kaže pjesnik u ime svog junaka, i „crkava put crkava vidokrug“, ali nije to najcrnje ni u jednom tumačenju ove pjesme, pa ni u ovom kojim se bavim u vrijeme snažne crkvene invazije na sve crnogorske vrijednosti. Činjenica da je od sunca ostala rana je samo uvod u apsolutni pesimizam oličen u bolnoj poetskoj istini da je ta rana jedini drug lirskom čovjeku Branka Banjevića – to je ona naviklost i ravnodušje koje je gore od mržnje, ono stanje kuvane žabe koja će vrlo brzo, ušuškana u sistemsko zagrijavanje njene snage, bespomoćna skončati od pseudodobronamjernosti kojoj je bila izložena.

Skoro šest decenija nakon što je prvi put objavljena, pjesmu „Napuklo sunce“ moramo čitati kao upozorenje, da ne bismo, poslije svih borbi za slobodu, kako je rekao u jednoj svojoj pjesmi, ostali bez sebe. A odgovor na antologijsko pitanje „ima li vida iza tog zida“ još uvijek ne znamo. No, dok god je bliže potpunoj negaciji, možda izrodi neku revoluciju. Nijesu li sve one koje su promijenile poredak proizišle upravo iz beznadežnosti i odsustva i neuspješnosti svih drugih društveno prihvatljivih taktika?