Foto: Nebojša Radović
Ima svijetla!
Dešavaju nam se čudne stvari, pa nešto o čemu smo čitali u knjigama, novinama gledali na tv-u i pomišljali ovo je moguće samo na dva načina. Jedan, ma nemoguće, pretjeruje pisac ili prenaglašeno prenosi novinar, a po nekad i drugi, daleko nam kuća od ovakvih, ako je sve ovo istina. Nego opet narod ima odgovor i na to. Davno zapisano „šta vidiš u svijetu, nadaj se u vijeku“. Ovo ružno što nam se dešava je bilo među nama i ranije, ali pritajeno, ćutalo, čekalo priliku da se pokaže i pokazalo se. Znamo kako. Mučno i dugo bi bilo nabrajati. Srećom završi se. U stvari, završi se nešto od toga. Onda valjda, slijedi neki prelazni period? Je li ovo sada svojevrsna katarza koja bi trebala da nas pročisti od prošlosti. Moguće! A šta ako nije? Jesmo li neiskusni, a jesmo, treba shvatiti da procesi koji nam se sada dešavaju treba da budu svojevrsno sito za prosijavanje zdravog od štetnog, ispravnog od neispravnog, naprednog od nazadnog, čistog od prljavog. Očigledno je da nam nedostaju godine demokratije, parlamentarizma, tolerancije, učenja … koje su evropske zemlje sa kojima bi smo da uđemo u istu ravan prošle prije više desetina ili stotina godina. Očigledno je da malo čitamo i malo gledamo kako se to radi kod onih na koje bi trebalo da se ugledamo. Nije ni kod njih u početku bilo sjajno, ni lako, ali to je proces, za koji treba vrijeme i ljudi. Nažalost, danas, više imamo primjera kako ne treba, pa da se za to zakačimo? Ne. Imamo, ipak, primjera kako treba! Imamo se na koga ugledati. U ranijim kolumnama sam mnogo više kritikovao i govorio o lošim primjerima, ali ovog puta ne, kad ima dobrog i lijepog, zašto ga ne istaći.
Crna Gora je stara država, sa brojnim i sjajnim primjerima koji ne samo nama mogu biti primjer i koji se pominju širom svijeta. Imamo li ih danas? Ima naravno! Vide li se? Vide, ko hoće da ih vidi. I ne samo kod nas. Vide se nadaleko, što potvrđuje da u našoj zemlji ima kvaliteta, ima dobrih ljudi, ima svijetlih primjera koje treba pomenuti, i onima što znaju, i onima što neće da znaju, ali da se ne zaboravi, ipak da se kaže.
Dešavanje i sukobi na istoku Evrope su podijelili svijet na dvije strane. Jednu, veću, koja je stala na stranu ugrožene Ukrajine, koja trpi teror bahatog vladara Rusije, i manju, koja nalazi opravdanja za te zločine koja se nanose i Ukrajini, ali i nedužnom, zavedenom i takođe okupiranom narodu Rusije, koji će tek da plaća račune svog sadašnjeg rukovodstva. Od prvog dana, mjesto iz kojeg se osvjetljava crnogorsko nebo, koja svakog dana pošalje poruku podrške i želje za izbavljenjem od zla koje ga je snašlo, narodu Ukrajine šalje se sa Cetinja. Od svih crnogorskih gradova Cetinje je jedino ostalo uporno da svoj stav ponavlja i ne odustaje od iskazivanja istine o ugroženom narodu i bahatom tiraninu koji hoće da ga uništi. Pokazalo se da nije slučajno izabrano za sjedište crnogorskih vladara kroz istoriju i bilo simbol nastanka crnogorske državnosti. Pokazalo se da slučajno ne nosi titulu grada heroja jer je i u svjetskim ratovima davalo doprinos pravoj strani istorije, kao i to da je u relativno skorijim dešavanjima na našim prostorima, baš sa Cetinja klicalo „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“ kada su nam neki sugrađani imali „neprimjerene aktivnosti“ prema najbližim komšijama. Šta bi Crna Gora radila da ima još gradova kao što je Cetinje?
Fakultet za crnogorski jezik i književnost je formiran kao nastavno-naučna institucija radi izučavanja crnogorskog jezika i književnosti. Ispostavit će se prerastao je sve akademske i naučne institucije sa kojima se po godinama postojanja ne može mjeriti, ali ni po rezultatima koje ostvaruje, u svoju korist, naravno. Očigledno, jedina luča slobodne akademske misli na intelektualnom nebu Crne Gore svijetli i daje nadu da postoje slobodni intelektualci, slobodne institucije, nepokolebljivi borci za istinu, da postoje nastavljači svijetle crnogorske tradicije i njenih vrijednosti. Sjajna ekipa mladih ljudi predvođena Adnanom Čirgićem koja se nije dala slomiti ucjenama, prijetnjama, podvalama i lažima, da odustane od onog što su zacrtali osnivači nekadašnjeg Instituta za crnogorski jezik i knjižvnost (utemeljen samoinicijativnim naučnim i organizaciomim radom Prof. dr Vojislava Nikčevića, ne samo bez pomoći društva, nego uz naglašenu opstrukciju), već je nastavila da raste i razvija se u oazu slobodne misli i naprednih ideja koje ipak daju nadu da u Crnoj Gori ima onih koji misle svojom glavom, onih koji misle o svojoj kući i njenom napretku. Šta bi Crna Gora da ima još institucija kao Fakultet za crnogorski jezik i književnost?
Mjesto žene u Crnoj Gori je do sada opisivano na mnogo načina. Neponovljivi su primjeri hrabrosti i snage koju samo žena može imati. Savremeni život je u mnogo slučajeva, nezasluženo ženu stavljao u drugi plan i neopravdano joj oduzimao zasluge gurajući muškarca ispred nje. Međutim, nešto što treba istaći kao svijeli prijmjer hrabre i očigledno na žrtvu spremne žene, zbog iskazivanja istine svakako pripada novinarki Oliveri Lakić čije ime čitamo na stupcima novina kao borca protiv kriminala koji prevazilazi lokalne razmjere. I posle više prijetnji, direktnih napada i ranjavanja, ova hrabra žena nastavlja svoju borbu za objelodanjivanje istine i za raskrinkavanje kriminalnih aktivnosti u našem društvu. Čitajući, šta joj se sve desilo, i kolikoje je do sada imala problema i vrlo ružnih iskstava i pored svega koliko je hrabrosti pokazala ova žena sa, na žalost, za javnost još uvijek nepoznatim počiniocima, pitam se koliko danas u Crnoj Gori ima naših sugrađana koji bi bili spremni da urade isto što i ona. Ima sigurno, ali malo, vrlo malo. Šta bi Crna Gora radila da ima još novinara kao Olivera Lakić?
Kao veliki broj građana Crne Gore, i ja sam svakodnevno upućen na informativne sadržaje koji nam se plasiraju putem štampanih i elektronskih medija i ne mogu da ne primjetim jedno ime koje se ponavlja, a kod mene je izazvalo veliku pažnju i poštovanje. Upoznao sam ga kao mladog kolegu sa UCG i tada je ostavio utisak energičnog čovjeka spremnog da napreduje i razvija se u najboljem pravcu. Ivan Vuković, gradonačelik Podgorice prema onomo što ja konzument informacija iz javnog života, ali i onoga što kao česti posjetilac Podgorice vidim, predstavlja primjer elokventnog, naprednog, sposobnog čovjeka koji je ušao u političke vode i u njima ostvaruje zavidne rezultate. Iskreno mi je žao što je za sada, zanemario akademsku karijeru, što sam mu jednom prilikom i rekao, (nemam pravo komentarisati tuđe izbore, ali …), ali moram primijetiti da je Podgorica u poslednjih nekoliko godina od gomile betona pretvorena u lijep, uređen i moderan grad, a da takav izgled duguje upravo svom prvom čovjeku i njegovim saradnicima. Žao mi je što ovakih gradonačelika nema više, ili što se neki bar ne ugledaju na njega jer imaju primjer. Šta bi Crna Gora radila da ima još gradonačelnika kao Ivan Vuković.
Nabrajanje bi potrajalo, jer ima Crna Gora kvaliteta, ali ove sam izdvojio. Biće onih koji će se saglasiti sa mojim izborom, ali i onih kojima će zasmetati što je neko od pemenutih baš morao da se nađe u ovom tekstu, ali i onih, a đe sam ja ođe? Začudilo bi me da je drugačije. Zar nije ljepše pisati o lijepim stvarima, naprednim idejama, boljim rješenjima nego konstatovati promašaje, greške, loše primjere, … Pokazali smo na mnogo primjera i u mnogo oblasti da možemo biti vrlo uspješni, napredni, bolji nego smo bili, pa zašto to ne uraditi? Ne treba nam niko sa strane da nam „kroji kapu“, kad, očigledno je, i mi znamo kako treba. Vidimo kod drugih kako rade, učimo od boljih, naprednijih, čuvajmo svoje, a poštijmo tuđe, za dobro svih nas, u zahvalost našim precima i za prosperitet naših naslednika.
