Pamtiću mnoge izjave i teze mentora Vojislava Nikčevića, ali ona koju je saopštio dan nakon što je potpisan sporazum između Crne Gore i Srbije, o obliku državne zajednice što će par godina preživljavati na aparatima, danas ima posebno značenje.

Smirujući revolt svojih mladih kolega montenegrista, Profesor je tad kazao kako se ne treba ljutiti na crnogorsko rukovodstvo što je „odložilo momenat referenduma“, jer se ime Crne Gore „prvi put nakon 1918. godine pojavljuje u imenu jedne države“.

„To je samo još jedan korak ka nezavisnosti“, govorio je Nikčević.

Mladosti je imanentno da hoće sve i odmah, ali su nas njegove riječi smirile…

Profesor je bio u pravu. Od tada je prošlo pune dvije decenije, čak će se u julu navršiti i 15 godina od njegove smrti. Ondašnji montenegristi u povoju danas su, prema izjavama mnogih analitičara, ne samo montenegrinska imena od značaja, sa zapaženim rezultatima rada u struci i nauci, već i aktivni sudionici javnoga života Crne Gore (osporavaju ih samo desnica i ultradesnica, kojima su često na nišanu). Mnogi od njih na dnevnom nivou objavljuju reagovanja, saopštenja, apele, peticije – s ciljem da odbrane tekovine Pokreta za nezavisnu Crnu Goru.

Čini se, međutim, da je, ukoliko se izuzme feljton prof. dr Šerba Rastodera objavljen uoči decenije crnogorske nezavisnosti u „Vijestima“, nedovoljno govoreno o tome zašto je taj pokret nastao, ko ga je činio i do čega je taj pokret doveo. Samo deceniju i po nakon referenduma, odsustvo temeljne dugoročne strategije crnogorske politike i nesloga u indipendističkome bloku, dovela je do ugrožavanja temelja crnogorske nezavisnosti. Ko misli da je u pitanju teorija zavjere, neka pogleda brojke, a one su neumoljive. Te podatke slavi i afirmiše druga strana, čiji je eksponent nakon posljednjih dešavanja na Cetinju saopštio: „veoma sam zadovoljan jer se suverenistički blok raspada“…

Politikolozi, ekonomisti, pa i psiholozi, mogu se detaljno i iscrpno baviti odgovorom na pitanje što je to dovelo do sloma jednoga briljatnog projekta, ali sve to teško da će privoljeti ključne figure crnogorske politike da odbace stare ljutnje i sujetu, i ponovo okupljeni krenu ka prospertitetu Crne Gore.

Nasuprot tome, predstavnici stranaka nekadašnjeg suverenističkoga bloka neinteligentno pristaju na pozive medija da međusobno sučele stavove, pa su emisije, stranice portala i štampanih medija prepune otrova koje jedni drugima šalju. I jedni i drugi (i treći) računaju s tim kako igraju partiju šaha, te kako će već na sljedećim izborima nadmudriti suparnika, i privući za sebe najveću podršku birača kojima je nezavisna Crna Gora na srcu. A čini se kako nemaju svijesti o tome da nesloga u suverenističkome bloku stvara dodatnu rezervu kod najširega glasačkoga tijela spram njihovih politika, a time i spram Crne Gore. Loše bi narod mislio o tim svađama sve i da nije drugoga bloka, koji veoma organizivano podstiče podjele među crnogorskim kolegama, raduje im se, a onda o tome na sva zvona zvoni.

U svijetlu tih događaja, red je da se priśetimo “svih intelektualaca i drugih uticajnih javnih ličnosti iz različitih oblasti djelovanja”, koje su činile Pokret za nezavisnu Crnu Goru:

Asanović Sreten, Adžić Novak, Bajramspahić Hidajeta, Banjević Branko, Backović Anđa, Bečanović Dragomir, Bibezić Jusuf, Bogićević Čedomir, Bokan Petar, Borozan Đorđije, Bošković Miodrag, Brajović Rade, Bralić Ramo, Brković Jevrem, Brković Balša, Bulatović Maja, Burzanović Nebojša, Vešović Časlav, Vičević Vesna, Vojvodić Rade, Vojičić Branko, dr Vujičić Rajko, Vujović Dragan, Vujović Goran, prof. dr Vujošević Ilija, Vukotić Dubravka, Vuković Momo, Vuković Miodrag, prof. dr Vukčević Dragan, Vulanović Vojislav, Vučinić Stanka, Vučinić Đuro, Vučinić Stevo, Gajović Veselin, Gačević Senad, Grahovac Blagoje, Grbavčević Zdenka, Goranović Pavle, dr Dizdarević Asim, Drašković Čedomir, Đeljoš Đokaj, prof. dr Đukanović Bojka, Đukanović Goran, Đurić Dado, Đuričković Milovan, Elezagić Skender, Eraković Blagota, Ivanović Željko, Ivanović Ratko, Jovanović Milorad, Jovićević Jaša, Kapisoda Petar, Kapičić Anđa, Kastratović Gojko, prof.dr Kilibarda Novak, prof. dr Kovačević Branislav, Kovačević Ljupka, Kovačević Vjera, Kovač Mirko, Komnenić Vladimir, Konjević Nikola, Korać Mišo, dr Kurpejović Avdul, Laković Radomir, dr Lazović Vujica, Lekić Zarija, Marković Zoran, Martinović Radovan, Niko Martinović, Madžgalj Željko, Medenica Ranko, dr Međedović Sefer, Merdović Radivoje, Mirković Jovan, Mišurović Ana, Mićunović Branislav, dr Mrvaljević Jakov, Mrvaljević Milan, Mučić Fadil, Nikolaidis Andrej, prof. dr Nikolić Božidar, Nikolić Dragan, Nuhodžić Mevludin, Odalović Boško, prof.dr Pavićević Branko, Pavlović Milo, Pajović Darko, Pejović Pavle, Pejović Daliborka, Perović Olga, prof.dr Perović Milenko, Perović Sreten, Perović Marija, Popović Dimitrije, Popović Andrija, Popović Branislav, Popović Milorad, prof.dr Pulević Vukić, Radović Veljko, prof. dr Radojičić Branko, dr Radojević Danilo, prof.dr Radonjić Radovan, prof. dr Radonjić Dragan, Radonjić Sreten, Radulović Branislav, Radulović Milutin, dr Radulović – Vulić Manja, Radunović Miodrag, Radunović Aleksandar, Radunović Stevan, Rakčević Žarko, Ramović Dino, Rašović Drago, dr Rotković Radoslav, Sbutega Antun, prof.dr Simović-Aga Veselin, Stanić Vojo, Stojović Milorad, Tadić Milka, Tatar Miodrag, Todorović Rajko, Tomašević Jelena, Tomašević Nebojša, Filipović Milan, Hadžić Hilmo, Hodžić Zuvdija, prof.dr Cerović Blagoje, Čulić Graciela, Šarkinović Ferid, Škrelja Luiđ, prof. dr Šuković Mijat.

Nažalost, mnogi od ovih ljudi više nijesu s nama. Ali, ako se pažljivo sagleda šta su sva ova imena značila i znače u crnogorskome društvu, postaje jasno da je Pokret bio snažan odgovor inteligencije na pitanja koja su se postavila pred njenu multietničku i multikonfesionalnu matricu. Vizija da se živi u zemlji različitosti, i da se samostalno odlučuje o sopstvenoj sudbini, bila je faktor okupljanja te 2006. godine.

Crna Gora ponovo je na prekretnici, a eho ratnih truba iz srca Evrope vrlo brzo može stići u podijeljenu i posrnulu Crnu Goru. Treba li podśetiti kako su upravo tekstovi sa sličnim podacima objavljivani u crnogorskoj štampi u februaru i martu 1941. godine? Treba li porediti stanje crnogorskoga društva i ekonomije s početka 1941. godine s aktuelnim stanjem?

Blistava vizija Pokreta za nezavisnu Crnu Goru uprljana je međusobnim svađama, optužbama za korupciju ili izdaju, bezrazložnim ili utemeljenim ljutnjama – u svakom slučaju, pojedinačnim i ličnim, koje dakako utiču na svakodnevicu i živote. No, pitanje je, imamo li snage da vlastito stavimo u drugi plan i obrazujemo novi front jedinstva, recimo pokreta za očuvanje nezavisnosti Crne Gore?