PODGORICA – ,,Fokalizator“ je danas ostao bez svog velikog autora i člana uredništva… Pisac, esejista i dramaturg Božo Koprivica preminuo je u 76. godini života u Beogradu. Koprivica je, osim funkcije pomoćnika glavnog urednika časopisa ,,Fokalizator“, bio i predśednik Odbora Manifestacije ,,Dani Mirka Kovača“ i autor koji se redovno oglašavao u našem časopisu. Rođen je u Nikšiću 1950. godine.
– Rodio sam se u gradu N. Baš na polovini dvadesetog stoljeća. U zabavištu sam bio jedan dan. Lopte sam igrao u zoru, u podne, u ponoć. Na ulici, na trgu, na travi, na dlanu. Po suncu, po kiši, po snijegu, po tuberkulozi. Među dječacima, niko na ovoj kugli nije tako dobro igrao lopte. Osnovnu školu ‚Ratko Žarić’ i Gimnaziju ‚Stojan Cerović’ završio sam u rodnom gradu. Ne znam kako. Diplomirao sam na Svjetskoj književnosti kod profesora Vojislava Đurića. Takovska ulica u Beogradu. Napisao sam knjige ‚Volej i sluh’; ‚Kiš, Borhes, Maradona՚; ‚Dribling, hiljadu i jedna noć՚; ‚Samo bogovi mogu obećati՚; ‚Derbi, moj derbi՚; ‚Luđak je vječno dijete՚; ‚San ulice՚; ‚I dječak može obećati՚; ‚Vježbanka Danilo Kiš՚; ‚Bluz dva prijatelja u 54 tjedna՚ i ‚Luda knjiga՚. Igrao sam u filmu Bo Viderberga Klinac, fudbalski reprezentativac. Ni u snu nisam mislio da ću činiti ovo što sad radim. I dalje sam uličar. Škrabam krvlju i šizofrenijom fusnote… Decembar, prosinac je mjesec Osipa Mandeljštama i moj. U decembru sam rođen, strijelac. S Dubrovkinjom imam kćeri Ivanu i Jovanu, moja dva najbolja druga. Partizan sam, pilot lovac, španski lovac, Crnogorac. Osjećam svaki otkucaj kao more kome se srce širi. I spori putir jedne hladne rane. Sunce na zalasku lebdi kao zvuk: Nad ludnicom se prsi mjesec mlad/dok prozori trepte kao mrlje zlatne/a zidovi se bjelasaju sad bjelji od svjetlosti te nevjerovatne… – ovako je, u najkraćem, svoj život opisivao Božo.
Koprivica je po pozivu bio dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Zvezdara teatru, Bitef teatru, festival ,,Grad teatar“, Kraljevskom pozorištu ,,Zetski dom“.
Svojim stvaralaštvom obilježio je epohu čiji je stvaralački zamah započeo u drugoj polovini XX vijeka. Nesebična podrška i posvećenost književnosti, umjetnosti i kulturi, mladim stvaraocima bila je prepoznatljiva crta Boža Koprivice. Stvarajući djela, pišući duboko emotivne eseje o svojim prijateljima, piscima, pjesnicima, slikarima, Božo Koprivica je opominjao na važnost kulture śećanja i važnost stvaranja. Svojim je djelima uticao na pozorišnu i književnu scenu ne samo u Crnoj Gori, već i šire. Kao dramaturg je, između ostalih, radio na predstavama CNP-a: „Hamlet“ (Vilijam Šekspir) u režiji Ane Vukotić, „Ko se boji Virdžinije Vulf“ (Edvard Olbi), u režiji Dina Mustafića, „Post skriptum“ u adaptaciji i režiji Varje Đukić , „Gospoda Glembajevi“ (Miroslav Krleža) u režiji Danila Marunovića, „Princeza Ksenija od Crne Gore“ u režiji Radmile Vojvodić…
Bio je predśednik žirija za dodjelu NIN-ove nagrade. Prepoznat je po knjigama koje na jedinstven način spajaju estetiku fudbala i književnosti, kakve su ,,Volej i sluh“ i ,,Kiš, Borhes, Maradona“, ,,Samo bogovi mogu obećati“… Izdavačka kuća ,,Fokalizator“ je objavila njegovo posljednje djelo – ,,Ludu knjigu“, kao i drugo izdanje kultne ,,Vježbanke Danilo Kiš“. Objavio je i knjige ,,Vreme reči“, ,,Razgovori sa Borislavom Pekićem“, ,,Dribling 1001 noć“, ,,Samo bogovi mogu obećati“, ,,Vježbanka Danilo Kiš“, ,,Luđak je vječito dijete“…
Njegovom smrću završava se književni hod jedne generacije pisaca: Kiš, Kovač, Pekić, David, Koprivica…
