Foto: Fokalizator
Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Prva ozbiljnija sistematizacija foklorističke građe i odabir reprezentativnih uzoraka pojedinih crnogorskih proznih vrsta, u skladu s izvjesnim estetskim načelima i onovremenim književnokritičkim metodama, obavljeni su šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. To je vrijeme kada (1962) u Antverpenu s radom počinje i Internacionalno društvo za proučavanje narodnih pripovjedaka, i kada jugoslovenska predstavnica u tome tijelu, Maja Bošković-Stulli, zagovara tezu da narodne pripovijetke, bez obzira na svoje međunarodne sižee i motive, nose na sebi pečat nacije koja ih pripovijeda.[1] Te prve ozbiljnije sistematizacije i antologijski pristupi pojedinim vrstama crnogorske usmene proze rezultirali su uspostavljanjem manje ili više održive nomenklature, uočavanjem nekih posebnosti vrsta crnogorske usmene proze i detektovanjem sličnosti pojedinih crnogorskih usmenih proza s usmenim prozama drugih nacionalnih književnosti. U tome smislu najveći doprinos naučnome tretmanu usmene prozne građe dala su dva crnogorska naučnika, braća Radoje i Danilo Radojević, koji su, sarađujući s titografskim Grafičkim zavodom i NIO Pobjeda uspjeli da izopšte crnogorsku usmenu proznu građu iz korpusa drugih nacionalnih književnosti. Odbacujući pozitivističke modele obrade teksta i oslanjajući se na formalističke premise i filološke kriterijume, Radojevići su trasirali temelje budućim, strukturalističkim ili poststrukturalističkim pristupima a u njihovoj nomenklaturi i interpretativnoj, književnokritičkoj obradi, crnogorska usmena proza prvi put dobila je mjesto koje joj po svemu pripada. Zahvaljujući tome što su Radojevići uspjeli da svaki pojedinačni umjetnički uspio usmeni uradak otrgnu od „priređivačkih“ postupaka kojim su ih prethodni antologičari gurali u tuđe književne korpuse, prije svega intervenišući nad jezikom i stilom „originala“ – bajke, basne, legende i priče postale su stubovi-temelji budućega procesa standardizacije crnogorskoga jezika.
Od tih aktivnosti braće Radojević do danas prošlo je skoro pola vijeka a za to vrijeme crnogorske usmene proze uglavnom su samo preštampavane. Svijet se u međuvremenu upoznavao s brojnim teorijskim tezama o naraciji. Prije svih sa strukturalističkim, naratološkim, odnosno poststrukturalističkim, koje su prihvatane ili odbacivane. Uporedo s tim, u južnoslovenskim naučnim i stručnim krugovima odvijao se i proces prihvatanja teorije iznikle iz rješavanja i rješenja homerskoga pitanja, odnosno razumijevanja pojedinačnih usmenih pjesama i kao autorskih produkata a ne samo zaostavštine cijeloga kolektiva. To je, između ostaloga, rezultiralo zastarjevanjem pojedinih nomenklatura usmene poezije i udaljavanjem od principa svrstavanja pjesama u motivsko-tematske cjeline, ili cikluse, jer postalo je jasno da je nemoguće svrstati dvije pjesme u istu podvrstu ili ciklus ukoliko se one dotiču tek iste teme ili jednoga sličnog motiva a da pritom ne raspolažu i većim brojem istovjetnih ili sličnih elemenata struktura zahvaljujući kojima bi se moglo govoriti o ujednačenosti estetskih kvaliteta. Izolovano posmatranje pojedinačnih proizvoda usmene književnosti kao autohtonih proizvoda rezultiralo je i uočavanjem poetičkih karakteristika pojedinih pjesnika-pjevača. Zato je savremena montenegristika, na primjer, taj proces indukovala kroz pristup pjesnicima-pjevačima kao autorima, o čemu najbolje govori i objavljivanje pjesama Starca Milije[2] i Tešana Podrugovića[3] u zasebnim monografskim publikacijama i s njihovim imenima kao imenima autora.
Tako je s usmenom poezijom. Ostalo je, međutim, da se vidi da li je slične metode moguće primijeniti pri obradi crnogorske usmene proze. Zbog toga nam valja preispitati ranije pristupe toj građi.
(Nastaviće se…)
[1] Maja Bošković-Stulli. „Regionalne razlike među narodnim pripovijetkama“, u: Narodna umjetnost (Zagreb), 7/1970, 1, 3.
[2] Starac Milija. Pjesme. Podgorica: ICJK. 2012.
[3] Tešan Podrugović. Pjesme. Podgorica: ICJK. 2012.
