Foto: ISK

Pitoma geografija od juče, grad ružan i duše pustinjaka

Postoje naselja bez lica. Obrazi dijelova takvihe naseobina nalik su sprženim, naboranim kožama nesretnika koji su preživjeli paljevine. Sliče ljušturama gmizavaca što se pred poginuće grče pod pepeljastim nebom. U staklastim očima  gmazova vidjeće pridošlica odsjaj okolnih lokvi. Hrbat guštera nestaje u žutoj vodi. Trula flora prekriva smetljišta oko grupica kuća, ustajala voda decenijama miruje, dno se nikad ne nazire na močvarištu. Ondje gdje sokaci kasabe jurišaju sa nekoliko brežuljaka gdje se bijele kućerci mahala, ti puteljci nestaju u ravnici koja se odatle vuče do rijeke. Uz  nju vijuga drum sa trstikom kao sivozelenim zastavama, zgrčenim jovama. Rahitični jablanovi puni su prašine od svjeverca koji često juriša sa planina. Hrapava borova kora iz obližnjeg šumarka, preostala od neumjerene sječe, giba se nad panjevima kao sječivo testere. Neuredne zelenocrvene bašte ograđene kupinom, troskotom i patuljastim skokvama. Sve je u toj varoši (u vrijeme kad bijah prispio da tamo živim i tobože pišem memoare), bilo pomjereno, nepouzdano, haotično.

Ali nije svaka istina od prvog utiska. Na prvi pogled takva naselja odbijaju stranca i taj  poželi ono što najmanje valja i njemu i varoši u koju je stigao: da okrene leđa pejsažu. Pred dvorištima desi se promjena: vidi hitre ruke domaćica, sagnute kraj grma ruže ili nad gredicama salate, uređuje se maleni voćnjak. A nedaleko njih starac isprašivačem od pruća trese ćilim. Nije znači odluka došljaka da utekne konačna, iako on i dalje stoji: začuđen je zbog glasića dječijih koje čuje iza zida kuće. Na prvom koraku bude nesporazum, kod drugog on čuje poziv dobrodošlice, starac mu maše rukama da uđe. Treba volje da se sve to prevlada i kroz kapiju prođe. Njega će uskoro pozdraviti i uvesti u kuću sa osmjehom. Dobili su podstanara, a taj je još iste noći u svoj libar ispisao na desetine strana.

Grad u koji je stigao volje dosad nije imao. Da ima volje imao bi lice. Možda volju ima došljak. Njom tjeran on je jednog dana došao do varoši. U prvi mah bijaše odlučio da se vrati i da se više ne vraća. Neki unutarnji glas mu reče: ne čini to! Pružio je korak naprijed. Na prvom zavijutku nastambu obasja jarka svjetlost nebeska, da pokaže prispjelom putniku kako nije sve zapušteno i zaostalo, ledeno i mračno. Sreo je ljude koji se osmjehuju i lako saginju glavu u čast neznancu. Što se više primiču, gost i onaj koji gosta prima, sve se više razumiju. Prva ružna epizoda bijaše neumjesna šala.

Ta moja varoš, doista, nema lica. Dušu ima. A svačija duša kojiput jeca, kadšto se i nasmije. Kako kiše liju, kako sunce toplinu sije. Lijepa iznenađenja ne dolaze umah, potrebno je da se čovjek osmjehne na tren i – usahla je netom došljakova nedoumica. Radost dođe kasnije, nakon tople ljudske riječi, nakon skrivenog pejsaža koji se okrije površnom pogledu, nakon traganja bespućem, nakon ponuđene dobrote koja se ponudi gostu. Nastane jedno od najčasnijih odnosa među ljudima – rodi se prijateljstvo. Ono obećava da se budući gosti neće više kolebati kad stanu pred kapijama bilo koje provincije na svijetu. Velikih gradova iz koga su stigli, njih se treba čuvati. 

Danas je u varoši sve izmijenjeno. Neskladne nastambe na groblju porušenih potleušica ga čine haotičnim gradićem. Nove zgrade, papagajskim bojama omalane fasade, kaldrmisani sokaci i asvalt, kafane i prodavnice, dosegli su mjeru grada koji više nije moj; ostajem emocijama vezan za netom ispričanu negdašnju panoramu naselja bez lica. Ono što se danas proteže oko mene i iznad mene straši me. Gušim se od automobilskih isparenja, smrada kanalizacionog, urlika snažnih motorina nepristojne mladeži. A u ondašnjem, nekadašnjem mnoštvu tokom pazarnog dana trajalo je tiho, pastelnozeleno gibanje života, pitoma prostota mirnog svijeta. Nasuprot današnjem metežu koji je progutao maltene sve od onog sna što minu. Nekoć je tu bila zaostala varošica, a varošani dovoljno skromni da oštro razlikuju i zlo i dobro u životu. Siromaštvo je vladalo, bogataši bili skromni – i jedni i drugi sakrivali su ono što je bilo sramno. Danas je ovaj kraj prenaseljeno primorsko mjesto u kome nema varošana – tu samo egzistiraju stanovnici. Trkači za profitom, sladostrasnici, nehajni neuki vozači, nakinđurene žene loših manira. Uobraženi bogataši obrijanih glava u skupim vozilima gurkaju mrgodnu sirotinju na uske trotoare, tik do asvalta. Noćna tišina udavljena je kakofonijom nepoznatih ritmova, glasovi ezana sa zvučnika na više minareta ubili su slavujski poj nekadašnjih mujezina. Mene je nekoć i sutonska tuga veselila, danas sam pred licem očaja koga žitelji nisu svjesni. Zaboravlja se i davni san kad bu stizale noći besanice.

Ono što treba da ostane – spomenik, ono što hrabri: razvoj kulture i dometi umjetnosti u zajednici, danas svejednako hramaju, klecaju – kod nas se tom livadom nije kretalo naprijed: ni makac dalje od subkulture, tok priprostih navika u zagrljaju običaja. Taj benigni lišaj nedefinisanog naslijeđa na ovom prostoru više ne razlikuje vremena. Umjetničke slobode, nesputana nadahnutost, ideje bez klišea, namjenski podsticana i podržavana originalnost ovdje bivaju udovice bez poroda. Udavljena u profanost, u primitivizam plemenski, usiljenu agresiju patriotizma, skamenjen folklor, kič i šund. Prekrivena fanatizmom i okovana kodeksima banalog. U ovoj sredini još nisu zavladali izuzetni. Ako ja jesam izuzetan, rijetkost sam koju guši nehaj. Za mene više nema putovanja, usidren sam starošću. Osrednjost je najviše što je na poljima ljepote sebi ovaj živalj dozvolio. Srednjovjekovni polumrak i edemska suzdržanost koju izazivaju očevi dogme, ili rulja koja egzekuciji inspiracije kliče, nagrizaju sve meni nalik. Bez nade ovaj soj ljudi čeka da budu pregaženi.   

(sljedi: Zašto, kako?!)