Foto: ISJK
Uvod
Namjera da napišem o naseobini (u kojoj sam život protraćio), sve što mislim o njoj i sve što sam saznao o njoj, a nijedno ni drugo, prirodom rijeke vremena čiji se tok ne da ukrotiti, nisam doveo do kraja, traje u meni od onog dana kada sam počeo da razmišljam na način osobe kojoj su knjige: nauk i spisateljstvo, sve dobro koje ima – a to bijaše odavno. Kao i svaku tvrdu namjeru i moju prati postojana strast i obzir provincijalca. Reći istinu a suzbiti osvetu. Obje nakane, ma sa koje se strane gledalo, čovjeku ne donose dobro nikada, dok se nevolje svakojake podrazumijevaju. Što mi je činjeno nepravde pisanjem sam htio da nadvladam. Sebi da olakšam, znajući da je gore pomenutim nepomenicima sve ravno od Veljeg Jezera do Kosova polja – činjeće zauvijek kao oduvijek, ta na štošta lijepo i nježno ravnodušna rulja.
I tako se sve odlagalo do časa kad mi više nidočega nije stalo do toga da, pored usahlih želja za mijenom (jer pjesnik sam), i dugih borbi da ostatak života nȅdam valima ravnodušnosti (jer jesam pjesnik), ostavim trag gole priče o jednom mjestu, jednom klimavom kvazikraljevstvu, i jednoj sudbini; zašto – moguće i zbog toga da nekima koji, poput mene, u spisateljstvu vide sve, a u životu samo ono što se u roman može sliti, ponudim sliku jednog doba, ali i da nagnam škrgut zubiju onih koji će me, ako stignu do ovih redova, voljeti kako su me voljeli uvijek – više mi zla neće moći nanijeti nijedan od takvih…
Ipak, čemu pominjati zloću, ne voli da se išta od nje u meni zakrvi. Ovo što pišem, porodila je i silna ljubav koju sam osjećao i osjećam i prema zavičaju i prema svojoj domaji – pogotovo danas kad se stari dugovi zaboravljaju, a nova zaduženja kote kao pacovi. I naklonosti još imam prema ljudima, još to nisam izgubio – ne mrzim ih, ali mi ih je, kako vrijeme otiče, neopisivo žao. Nema bjednijeg živog stvora od takvih. I to je jak povod da krenem pripovijedati, što bi se reklo: spiritus movens, jer se ovoj temi i ovakvom soju nehajnika moje pero više vratiti neće. Never more!
Znam da je mnogo ovakvih knjiga. I znam da je još više razloga, koji su natjerali duše i pera askitosa da ovakvi zapisi budu sročeni. Mirni ljudi ovim putem kreću da ukrote uvir krvi ljudske – ona tako lako uzbuči, tjerana lakomislenošću kojom obiluje unezvijereno čovječanstvo. Oproštaj je dobro dijete svakog vremena. Još jedan razlog ovakvu nakanu povezuje, čini sve ljude bliznacima, jedne majke djecom: slabost i strasna želja da se od prolaznosti otrgne trag o nama, da ga ne pokriju ni trava ni lišće, ne speru kiše, ne zametnu vjetri. Je li zaludna naša želja da nas se drugi, što galopiraju pustinjom budućnosti – sjećaju?! Tvrde naseobine malo haju zbog oticanja vremena – naselja ćute, traju samo novi ljudi u njima.
Znam još nešto. Biće ljudi, učenih i strpljivih (od mog zapisa ljuti, mojim redovima zbunjeni), stavivši nad njima lupu sumnje, uzeti da provjeravaju i ono što se provjeriti nikada neće moći; istorijske izvore crpsti, prelistavati stare zapise o nastambama, osluškivati noćno vihorenje legendi, bajke i predanja, a sve da bi utvrdili koliko sam ja poštovao satansku gospodaricu ljudskog mišljenja, onu famoznu heteru – historiju. Takvima već na početku moram reći da se okanu zaludna posla – gledano historijski sve ovdje rečeno nije i jeste događaj, sve što se pominje jeste i nije zbilo se. Nedobronamjerni nose na licu Janusovu obrazinu, kao što neki, drugim poslom tjerani, nose tobolac sa otrovnim strijelama na plećima, kaneći da ubiju dobrotu. I ja sam kroz vrijeme, meni u grstima dato, proletio poput ukletog jahača kroz predjele opustošene kugom, zamišljajući da moj zelenko ipak nekamo kasa. Za takav, po sudu „ozbiljnih erudita“ neozbiljan i nedostojan čin, imam jedinstven odgovor. Tvrdim imenom i pisanjem svojim: ovo jeste prava istina, ovo se desilo, sve drugo varljiva je potvrda krivotvoraca koju dokazujem svojim krivotvorstvom: kroz život sam prošao udaran šamarima neznavene okoline. Neka bude da je ovo ispovijest luđaka, kruna koju je Sandro Galeb, pored toliko trnovitih krunoglava koje mu je siromašni provincijski običaj nametao nad čelom. Ko je lud božanskog je porijekla. I ko je odbačen doživjeće druga blaga, kasnije, tamo negdje gdje se sve mjeri drugačije, pitomije. Neka se zna.
A Sandro Galeb, poučen Brochovim Vergilijem, do tada mora da u osami šapuće, do zadnjeg slovca, do zadnjeg traga svijesti, znajući da je porazom izvojevao pobjedu:
… „ pjesnik ništa ne može, nikakvo zlo ne može da ukloni; njega čuju samo kad veliča svijet, a ne kad ga prikazuje kakav jeste. Slavu donosi samo laž, nipošto saznanje!“
(slijedi: Pitoma geografija a duša provincijska)
