Foto: privatna arhiva
Kovač sam bijelih sanduka
Kujem ih po đetinjoj mjeri
Unutrašnjost obložim plišem
Popamučim podglavlje
Krajcujem ivice, određujem dužine
Lakiram vječne krevece
Mrtvačad pristižu okupana,
Zečešljanih čeonih vlasi
Otkad pakujem dezert za smrt
Ogledalo sjenči moje bore
Zona
Mi smo prodati industriji mesa
Mi smo upakovane mesne prerađevine
Oni srećni su postali paštete, unaprijed svareni
Svi drugi su osuđeni na želudačnu kiśelinu
A najjači među nama, oni nesvarljivi –
Završiće u govnima sistema
Plodovi suše
Sad kad smo napisali sve pjesme
Opjevali gradove, države i ljubavi
Sad kad smo se stihom propatili
Izlili sasvim prolazna stanja
Sad kad smo dotakli plafon univerzuma
I postali svjesni da je dno sve dublje
Vakat je da pocijepamo spise, stihove
I spiskamo sve vrijeme, pamćenje…
Vrijeme je da ponovo ne postojimo
Vrijeme je da odložimo začeće
Ljepota je u čulima
Lijepa si
Volim tvoje rošavo lice
Sviđa mi se kad se zagnoji
Volim tvoj vonj na znoj
Pomiješan s parfemom
Volim tvoj mirisni puder
I dlačice koje vire iz njega
Tvoje prerasle nokte
Buđ tvoje kose volim
Neprijatni zadah tvoj, prija mi
Volim tvoj ruž, pola centa
Preko usana
Ostatke tkanine u tvome pupku
Volim tvoju dlaku u tijestu
Tvoje uloške po stanu
Tvoj opravdani nemar
