Foto: privatna arhiva
„Pogledaj moj profil – pravi ilirski“, reče Teuta. „Dugi nos, lice ovalno, blago pljosnato, oči velike.“
Vidim vrijeme i znam da istina o meni kroz njega neće putovati cijela. Crnokosa sam i nemam nijednu sjenku na licu. Vid mi je kao u orla, volim visinu i nebo. More me privlači, odlično plivam. Ni najsnažniji ratnici nijesu brži i izdržljiviji od mene. Kad plivam ili sječem mačem. Svejedno.
Vrijeme i ljudi će se mučiti sa mnom. Neki će htjeti da me smjeste u prostore neba, neki u dubinu zemlje. Tražiće moje blago, povezivaće me s morima i vodama. Reći će da sam se zavadila s vilama iz gore. Neki će namjerno lagati da bi me „odvukli“ dalje od Risiniuma, mjesta gdje stolujem. Tražiće me u vodama Jonskoga mora. A ja neću otići nikud gdje me traže.
Ljepota me učinila kraljicom. (Kralj ilirski se zaljubio u mene.) To nije teško postati; teško je ostati na prijestolu i sama vladati. U tijelu mi je snaga lava, u pokretima okretnost pume, u udarcu blijesak munje.
„Imaćeš ljepotu i moć, oko tebe će sijati svjetlost kud god se budeš kretala, neodoljivom silom privlačićeš muškarce, ali ne možeš imati sve… Moraćeš sama da pronađeš mudrost. Bez nje ništa neće vrijedjeti.“, kazala joj je majka.
Otac je vadio mreže iz mora, a ona i majka pomagale su mu i ulovljenu ribu uzimale iz mreža i nosile kući. Uz ribu u mreži je bilo morskoga rastinja, morskih trava i algi koje je majka sušila na suncu i miješala s livadskim travama. Spravljala je s maslinovim uljem razne meleme, pravila čajeve. Liječila je bolesne. Vidala je i lijepom riječju; bila je blaga. Majka od nje nije tražila da miruje i ćuti dok spravlja ljekarije, ali djevojčica je to radila spontano osjećajući važnost majčinog posla.
Kad joj se jednog dana kosa zaplete u tek izvađenu mrežu i majka i otac je jedva raspleli, svi su znali da će je sudbina odvesti na more, daleko od njih. Sjutradan su ilirski brodovi uplovili do obala njihovog sela i ona je bila spremna. S najvećeg i najljepšeg broda sišao je visoki ratnik; oči su mu sijavale ispod štita. I pogled mu pade, između okupljenih ostvrljana koji su ga pozdravljali naklonom, pravo na Teutu.
Danima je plovila morima s njim. Kralj Agron je htio da joj pokaže svoju moć, svoje zemlje, dvorove.
„Jedino ovdje hoću da živim“, rekla je kad su uplovili u mali zaliv Jadranskoga mora.
Sagradili su palatu pri brdu; da sa terasa gleda na narandže, palme i talase. Da je s leđa niko ne može napasti jer je štite planine; i da se niko ni morem primaći ne može, a da ga ne vidi.
Nije muža začarala, kako su šaptale iza leđa ljubomorne sluškinje na dvoru i ratnici na brodovima kojima je ratovala uz muža i osvajala grčke i rimske kolonije i ostrva. Najljepše dragulje i nakit stavljao joj je oko vrata, a ona ga je skidala i spuštala u drveni sanduk s teškom gvozdenom bravom. Nosila je sablju dok se ratuje, a uz nju ne ide nakit.
U jedan veliki pohod otišao je sam; ona je ostala da draguljima ukrasi njihovu ložnicu. Dovela je najbolje majstore koji su danima od plavih dragulja u mozaiku po svodu i zidovima pravili sliku morske plaveti. Htjela je da joj more stalno ispunjava oči. Kralj se vraćao s čudesnim akvamarinima srećan što takve nikad nije vidjela.
Kad nije bila ratnica, bila je žena. U svjetlosti. U krasoti. Takva će izaći iz kočije i dočekati ga na žalu čim stigne s moćnim brodovima i plijenom.
Umjesto toga njegove i njene oči ugledaše izdaju i smrt. Muževa krv poprska je po licu i rukama koje diže nebu i zatraži osvetu. Plamen očaja je svu obuhvati iznutra i učini joj se da će je sagorjeti u trenu. Ratnici i sluge oko nje vidješe kako se uzdiže u treperavoj svjetlosti iznad njih i morem se prolomi stravičan vrisak. Kao najjača grmljavina. Onda sve prestade. Teuta ležaše obeznanjena, obneviđela, kao mrtva, pored ubijenoga muža.
Nije je moglo utješiti to što kad otvori oči ugleda plavi svod od dragulja, ni more što bijaše mirno, premirno toga jutra.
„Što s ovim bijesom, s ovom mukom?“, mislila je.
Sjeti se majčinih riječi da će sve imati, ali da mudrost mora da traži jer bez nje ništa ne vrijedi. Oko nje je svakoga dana raslo divljenje, strah i poštovanje.
„Jeste čudesnica“, govorilo se tiho, ali ona to nije primjećivala.
Ubrzo su se svi uvjerili da ima snagu da vlada kao muškarac. Ilirski brodovi vraćali su se iz ratnih pohoda pobjednički, s mnoštvom blaga i roblja. Ona se okružila ćutanjem. Čas ratnica koja siječe sabljom, čas kraljica koju dvore. Moć je rasla, srce se kamenilo.
„Govorili su da kroz moju ložnicu prolaze moji vojskovođe prije svakog odlaska u ratne pohode. Govorili su koješta, a ja sam to znala i bez doušnika. Umjela sam da pročitam što misle i osjećaju. Bilo mi je svejedno.“
Svakoga jutra u svitanje poče da odlazi na malo, uvučeno i skrito žalo ispod dvora. Obučena u bijelu dugu svilenu tkaninu i plašt boje zlata. Dvije sluškinje ostajale su da nepomično sjede na obali pored kraljičinih haljina dok ona divlje i snažno pliva ka hridinama. Nijesu mogle da vide jasno, ali činilo im se da najednom nestaje pa se opet vraća u more.
„Unutar hridi srela sam plemenitog starca, mogao je biti čovjek, ali i bog. Nisam ga ništa pitala. Sam mi se obratio i rekao da je mojoj majci pomagao da vida ljude. I da zna što tražim. Postao je zaštitnik moje prijestonice zato što sam ja kraljica. Medaurus, moćni bog ilirski.“
„Nikad ne gledaj u Sunce pravo. (Ima veći sjaj od tebe.) Ne gledaj nikako. Samo se na njemu grij i uživaj.“
Ova mudrost bila je jednostavna. Mislila je o tome dok su joj sluškinje navlačile haljinu i ogrtač. Svako jutro iznova.
„Znači li to da ću oslijepiti?!“
„Možda i oslijepiš. Neće to biti obično sljepilo“, prisjećala se njegovih riječi.
„Nego kakvo?“
„Sama ćeš iskusiti. Ima ono ime.“
„Doći će porazi i smrti i ti ćeš imati snagu za to. Samo ne gledaj pravo u Sunce.“
Kad su stigle vijesti o prvom porazu na moru u bici s rimskom flotom, gorko se nasmijala. U sljedećoj bici zarobila je rimske brodove i zapovjednika najveće ratne lađe. Smrknut i opasan ratnik. U njegovim očima nema odraza neba, ni mora, ničega. Poklonio se do crne zemlje. Ne iz straha.
Ubrzo će Rimljani poslati nekog da pregovara, da povrate izgubljeno. Teutin dvor dočekao ga je u tišini i raskoši. U sjajnom oklopu imperatorov izaslanik, dux, otmjeni Rimljanin, stade pred kraljicu, malo se nakloni ne podigavši oči. Kraljica neće dugo da pregovara. Vratiće što je zarobila samo neka više ne ulaze u njene vode i teritorije. Rimljaninova riječ potvrde dogovora ne zazvuča ni preglasno ni čvrsto, kad mu se oči sastaše s Teutinim. Ona ustuknu.
Nikad takav pogled nije ni vidjela, ni opisala. Nije bilo moguće. U njega je stalo Sunce.
Od ukrštenih pogleda puklo je stravično u dubini zemlje ispod dvora. Zatreslo se, ljudi su vrištali i u strahu polegli po podu. Zahučala su nebesa. Teuta ostade na tronu ne pomjerivši se, kao ni Rimljanin. Znala je kako se zove sljepilo o kome joj je govorio starac u hridinama.
Sjutradan je na izvorima voda bila slana. Nije se mogla piti. Teuta nije mogla zaspati. Rimljanin je otišao. Ljudi su molili kraljicu da podigne ruke k nebu i traži milost, da učini nešto, ali ona je znala da je prekasno. Nije dosegla mudrost, izmakla joj je.
U zoru je otišla na žalo i otplivala. Pored haljine i ogrtača ostavila je zapis:
„Nisam nigdje gdje me traže. Ja kroz vrijeme samo prolazim.“ „Pogledaj moj profil, nos, oči. Nimalo nijesam nalik onoj antičkoj statui koja me navodno predstavlja. Vidjeh je juče slučajno, na internetu“, reče Teuta drugarici koja se nasmija. Požuriše da stignu negdje na vrijeme.
