Foto: privatna arhiva

Nauka ne misli.

Martin Hajdeger

Savremena nauka je u biti destruktivna, militarizovana, tvorac je – kulture smrti, kao uništiteljski ’nagon’ sve pred sobom razara i briše, u potpunosti pustoši, izbjeljuje. Definisano jezikom aerobika (i/ili sintetičkog suplementa): nauka je napucana, prekomjerno prisutna, po snazi destrukcije nemjerljivo i sve više osnažena. Pa ipak, kao da se još ne osjeća strah od njenog potencijala koji hrli u eksperiment kraja? Nepogrešivost nauke najavljuje da se dostigla tačka tehnološkog savršenstva! Ulazimo u eru gdje se slučajnost gubi, sve je, dakle, operativno, čak i „greška“ je sastavni dio strategije koja za cilj ima potpuno pokoravanje suprotne strane.

Rezultat je maksimalan i dostiže se u rekordnom vremenu, napad je ekspresan, nevidljiv i totalan. Ne možemo više reći – sve ili ništa (ili-ili), budući da ništa nije opcija, operacija izvlači maksimum iz pustinje ili grada, u ratu ili obrtu kapitala ili sportu: poput pornografije u kojoj seks dodiruje svoj limit da bi iskarikirao samog sebe na posve izmontiran način, u glumi koja bi da izvede starnost stvarniju od stvarnog.

Forsiranje neizbježnog vodi u kataklizmu, međutim, bez sumnje, pozni kapitalizam ne zna za nazad; krize ubrzavaju, sažimaju prostor i utrenućuju vrijeme u samorazarajući bljesak. Uz sve rečeno, olako se da primjetiti da je – nauka nestrpljiva, da, dovršavajući se, teži čarobnom nestanku, momentalnom magijskom iščeznuću iza kojeg neće ostati ništa, ni trag ni trun, u programu koji će uništiti mogućnost drugog početka ili velikog resetovanja.

Sveznajuća nauka nalik je globalnom gradu koji promoviše sve, od parade oružja do ljubavi, mode ili Olimpijade; taj grad je više filmski nego što je realan, i u njemu, felinijevski rečeno, ’zaboravljamo vlastito ime’. Magija je u tome da san vidimo otvorenih očiju (da se snom prolazimo), i da u njemu činimo sve ono što želimo, a to nam omogućavaju farmakologija i univerzalna slika, sljubljene, pružaju nam božansko putovanje u najdalju unutrašnjost sebe, u sâmo nesvjesno.

Nadiruća negativnost dolazi od strane nove (nevjerovatne) nauke, koja promoviše nadrealnu viziju nekog futurističkog, fenomenalnog svijeta; sve što se može dogoditi traje koliko i udarna vijest o njemu, ništa ne podliježe, u ultra ubrzanju, analizi, pa opet, Istorija se piše perifernim, terorističkim i spektakularnim incidentima, tehnologizovanim ratovima i prekoračenjima planetarnih ikona. (Strašna sjutrašnjica već jeste tu, uveliko se odvija, u nauci nema nepredviđenog, ide se, dakle, uvijek već na dobitak, što više za što kraće vremena, u procesu smo dovršenja stvari, u epifaniji elektronike.) 

Utoliko prije, izvan ekrana, zaista, nema ničeg; bez njega, liječenje ne bi bilo izvodljivo jer se bolest ekranizuje pred očima pacijenta, kao što ni sport ne bi bio igra pravila da nije uključen sistem VAR; živimo u bezbjednom, tačnom, i na tehniku oslonjenom svijetu (to je ponajviše svijet blizak onom u kojem je režiran Trumanov šou), podešenom tako da se svaka spontanost sama od sebe isključuje. U tome je ta kobna čar umreženosti: priroda, biologija, kultura, virtuelna realnost: to je jedna platforma, i ukoliko pak negdje i najmanje zakaže, posljedica je automatski globalna. Na primjer: suša pogađa Japan kao i Balkan, kao što se virus covid-19 raznio svuda za nepojmljivo kratko vrijeme, posijao toliko smrti na svim kontinentima istovremeno. Globalizacija se pokazuje isuviše krhkom.

Može djelovati paradokasalno, ali veličina metropole mjeri se po nepreglednosti periferije koju oko sebe mračno koncentriše; dokaz je Los Anđeles, kao što nauka svoj rezultat dobija iz rashoda na milion neuspjelih eksperimenata. Kad je pitanju operacija na veliko, naprosto nema mjesta žalu za usput izgubljenim. (Čomski, nadovezujući se na račeno, u knjizi Kontrolisana demokratija piše kako je vojna administracija SAD, krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka, skovala sintagmu preventivni rat.)

S jedne strane, supersile se kockaju, s druge, okreću se i zatvaraju u sebe; danas migranti upravo zbog toga svoj spas traže u perifernim, malim i kolonizovanim zemljama koje prepoznajemo ponajprije po nemanju spoljne politike u geopolitici otvorene dominacije moći!

Nekad je nauka bila tajna (i igra, kako ju je doživljavao Njutn), hipermoderna, sada se programi budućnosti snimaju i prenose direktno, tako da u njima, s drhtajem neobuzdanog uzbuđenja, učestvuje cjelokupna javnost; svaki događaj, gledano u tom pravcu, kojeg prate milioni, već jeste naučan.

Skok sa ivice svemira ili modni detalj Kanjea Vesta, ono što je unosno, milionski „zapraćeno“, što je idealizovano preko svih granica, što je apsolutno televizovano (nekad smo mogli doživjeti televiziju, to je odavno daleka prošlost, sada je televizija suviše realna, ona sama je realna), nije ništa drugo do grana nauke, nove nauke koja se u sve umiješala, od nadzora u saobraćaju do instaliranja biočitača u kibernetičko-kapitalističko-komunističkoj Kini. Iako na trenutak djeluje nemoguće, ipak, ovaj spoj, ovo trojstvo – pokazuje da je upravo zahvaljujući tom nelogičnom sparivanju Kina danas najbrže rastuća sila na svijetu.

Zbog toga što je nemaštovit, tim prije, kompjuter je nepogrešiv, nije moguće da napravi previd, njegova egzaktnost je zastrašujuća. Viškom upotrebe dospjelo se do chatbotGPT-a, koji – takođe se prekomjerno konsultujući sa njim – samo deponujemo informacijama kojima sada suvereno raspolaže i jednako tako manipuliše.

Obratimo, primjera radi, pažnju na rat današnjice: vojska je produžetak tehnološkog oružja, u koje se najviše investira, kao i u nuklearnu zaštićenost koja garantuje mir, izuzev ukoliko ne dođe do kraja svijeta kakvog poznajemo jer postoji drugi plan za koji ne znamo.

Vođeni naučnom rukom, sada su to ratovi na daljinu, digitalni i totalni, ekonomski isplativi i oročeni, dok su ostali tek i samo gerilski, postpartizanski, brutalno mafijaški i kvartaški.

Udarni događaj istovremeno je realan i telepristuan, lokalan i globalan, svojim sadržajem fokusira na sebe planetarnu pažnju i takav, zar ne, ima nešto od nove nauke, time što je bezgraničan, umrežujući, jedinstven i bez konkurencije, sve oko sebe čini marginalizovanim, izopštenim, trećerazrednim. Međutim, svijet je u deficitu zaokruženih događaja, to su ponajprije fragmenti, odbljesci, fatalni ispadi, riječju, piratski događaji, sajber terorizam ili politička neprimjerena izjava nekog kancelara ili kongresmena ili predsjednika, rat na koji smo već oguglali, ovjerena superstar koju smo poodavno zaboravili. Masovna proizvodnja događaja uspjela je da umanji njihov začaravajući efekat, tako da – tek ukoliko je u najavi apokaliptičan – može nas privući, jer u virtuelnoj realnosti neprestano praznimo mračni predmet želje što dodiruje naš ponor kojim se bavi psihoanaliza, nauka koja uparuje lingvistiku, svete spise i snove, zasad.

I otuđenje nauke, njeno taktičko povlačenje, algoritski misticizam kojem otvoreno pribjegava – samo doprinose snaženju apsolutne dominacije; bezmalo svaki poduhvat, od kućnog videa pa do ekspedicije u svemir, potražuje naučnu pomoć; time je ona poučna i zabavna, pristupačna i, ipak, uistinu neodgonetljiva.

Uopšte uzev, potonja forma zavodljive forme askeze, depersonalizacije i krajnjeg obezličenja pripada naučniku, licu bez imena pa čak i inicijala, strasnom radniku, osobenjaku, tipu čovjeka koji ne poznaje nikakvo interesovanje za spoljašnost, i – kako je sav smješten u unutrašnju izolovanost – to je putnik koji se ne razdvaja od sebe, koji gleda svijet kao beskraj mogućnost čiji se potencijal mora moći iskoristiti na opšte dobro i, utoliko prije, i kad radi na projektu uništenja, virusa, pametnog drona, to čini u ime Drugog, što je, priznaćemo, ipak neki vid još neprepoznatog mesijanizma.