Foto: Fokalizator
Božo Koprivica piše za Fokalizator o Ljubu Đurkoviću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Prije trideset i više godina Ljubo Đurković je objavio dvije zbirke pjesama, zbirke Poslovi i dani i Polifemov plač. Dva naslova sa antičkom nostalgijom. Prostim uvidom u sadržaj knjige Ipak, nešto se pomjera čini se da je to malo izmijenjen izbor iz one dvije knjige. I da je to to. A nije. Na početku treće zbirke je novi ciklus Nasip. I taj novi ciklus, ti novi stihovi bacaju novo obasjanje na stare pjesme. Đurković pokazuje novu drskost u komponovanju knjige. Ili, od pjesničke zrelosti ka izvoru, ka drijenu, ka nostalgiji. Ili, od oceana, ka portretu umjetnika u mladosti. Od kraja ka početku ili omaž romantizmu I ludizmu. I u poeziji i u životu. Zbirka pjesama je ionako zbir slučajnosti, ostalo su tlapnje. I zato to jeste nova knjiga Ljuba Đurkovića, I zato svaka čast izdavaču Miju Popoviću.
Prva pjesma u ovoj knjizi Zalazak sunca posmatram s nasipa, o čemu je? O vodi i tišini, o spokoju. O poeziji. To je sav život pjesnika, život začaran vodom: pijan i nasmijan…kad to u meni voda se mreška. More i poezija, poezija kao huk broda, gusta kao tama. Poezija kao probuđena voda, kao okeansko čuvstvo I Ljubo Đurković opet kao dječak. Plah i sam.
I opet, i odmah strah, zrak je svakodnevni. Svakodnevni tlak: Ispod uha rez, pod grlom zjap./Stvarnost to iznova stvara moj pokidani nerv. To je prva i poslednja pjesma, programska i pjesma o svođenju računa. To je autobiografska, i granična pjesma. Granica sama: Mjesečev plod zapet u luk…/Mjesečeva to trešnja,/ zrela puca,/kao dvodnevna nesanica…
Dalje se nema kud. Vazduh stiha je neočekivanost. I driblinga i ljubavi. To je Mandeljštam, ili B. Ali pravi pjesnici u sve sumnjaju, I to na vrhuncu. Jer čemu i to, ta trešnja i nesanica, i Mjesečev luk, i čemu i kome? I zašto ja, Ljubo Đurković? Ipak, nešto se pomjera. I vrijedi: ali, jesam i slavim. Ova pjesma vrijedi kao cijela jedna knjiga, vrijedna za čitav jedan opus. Da čekaš čitav život da je napišeš. Ona se ne može tumačiti, sva ta analiza blijedi, ili kako Flober piše Bodleru, ushićen Cvećem zla: Sve će mi ovo, primedbe naročito, već posle pola sata izgledati glupo, glupo i besmisleno. Ovo je parafraza samo ko je ovdje Flober, a ko Bodler?
Ili je to pjesma o smrti i zašto poezija. A kad je riječ o smrti, mogu li da se nasmiješim tada? Jest, to je Eliot. Eliot na početku ove knjige kao moto: Idi, idi, reče ptica: ljudski rod/ne može podneti previse stvarnosti (prevod Ivan V. Lalić.)
Posljednja pjesma u ovoj knjizi: Zime su ođe oštre/to pročišćava dušu/al meni ne treb zima/jer meni ne treba duša/jer mene plaši čista duša/kao crna krabulja/s roščićem na čelu/kao sam đavo/što zvirka/ispod božije pravde/kao epiderm nadražen/ljubavnom njegovom četkom/kao ružičnjak u cvatu/kao…
I datum, Cetinje, 7. decembar 1985. A. Mandeljštam (onaj koji je rekao: književnost je zvijer) ovako kaže u pjesmi Slamka: Decembar svečani svoje disanje teče…u mojoj krvi živi decembarska Ligeja. A Ljubo Đurković: I otkucaj srca na decembarskoj ciči.
Ljubo Đurković je kao moto za prvu pjesmu uzeo stihove iz Tristie: O, našeg je života siromašna osnova/kako je jezik radosti oskudan? A gledaj kako se Ljubo Đurković raduje, kako osluškuje melodiju, kako udara ritam, kako se mangupira, kako rimuje u stihu, u polustihu, u opkoračenju. Kako se inati, pa sklada ocean i bljesak, bljesak i tišinu, plamti i pamti, slijep i šuti, vrisak i luk, vrisak i sluh, sluh i luk, trešnja i puca, trešnju i nesanicu, jesam i bestjelesan, pijan i nasmijan, strah i uho, rez i nerv, rez i zjap, grlom zjap i pokidan nerv, strah i strast, kost i gipkost, utvare i trepavice, špag i sam, špag i bježanje, špag i iščezava, špag i uveži, špag i knjižnica (špag je džep), školjka uha i šalica sluha.
Radost i narcis, ide li to? Ili, gdje se krije, gdje igra šuge, u ovoj knjizi Ljubo Đurković: evo u pjesmi Dječak oslonjen na ogradu mosta. Na ogradu mosta oslonjen dječak/poima ravnotežu svijeta/svijet je uglavnom uravnotežen/ srcem umjesto časovnika/mjeri vrijeme/vrijeme talasa ispod mosta./Ničega, naime, nema, izvan njegova vidna polja.
Kakva promjena ritma, i kakvi komentari. I kakva usamljenost, i spokoj. To je onaj Muriljov derviš-dječak u trećem tomu Estetike. Piše Hegel, ma jebo te Hegel…I opet, inat u pjesmi Ja sam himničan: Ja sam himničan, JA SAM PROKLETO HIMNIČAN/KAO ISUKAN MAČ/KAO DRŽAVNA GRANICA/KAO CRVENO – CRNO/KAO ZLATNO-ŽUTO/HIMNA JE LJUBAVNI SOK ŠTO CIJEDI SE/NIZ BEDRA/MOJA LJUBAVNICA JE DO ŠEST UJUTRO, DO SEDAM/DOK ZASPIM, ISCRPLJEN LJUVANOM NJENOM IGROM/JER JA OTKIDAM NA HOORSKE PJESME. Bez te drskosti, bez tog romantizma, o ulozi i moći pjesme i nema poezije. Bez tog vježbanja inata: Rim je centar svijeta/centar svijeta je Samarkand/Njujork je centar svijeta/kao bombon u ustima/topi se slava imperija/ja sam centar svijeta, imperij u usponu/punjen rumom i blago aromatizovan.
U tom novom svjetskom rasporedu, u novoj harmoniji ovih pjesama, ipak nešto se pomjera. Jer: ispod obrve pjeva sanjani kos/ i gipkost potamnjele kože na trbuhu dječaštva. I onda počinju da plešu utvare, citati iz knjiga, prijatelji, prijatelj u staničnom holu, plešu bjesovi, aveti, kao fusnote u memoriji. Jer svijet može preživjeti samo u fusnoti. Svi pravi pjesnici boluju od fusnote. Samo oni te fusnote dovedu u sklad, u Had, u peti čin svoje drame, u peti čin Hamleta. Ljubo Đurković je Hamlet crnogorske poezije. Hamlet ili Džim Morison, jer vani sipi i sipko pod nogama je tlo. I, sirene brodova što u smiraj dana isplovljavaju iz luke, jer ipak nešto se pomjera.
Hamlet, i onaj monolog koji počinje: Sad sam sam…i Ljubo Đurković u pjesmi Zapis u dimu marihuana. To je pjesma o ranjivosti, o usamljenosti apatrida. Dobrovoljno izgnanstvo, ili čas je melanholije: Ni sjenka koja me prati ne pripada meni. I kakva sinkopa. To je jato lastavica što bježe na jug/a u zakucima sjećanja žagore nedovršeni razgovori, pa ide malo Šekspir, a više Tom Vejts: Prastari brendi u čaši/sve nastaje iz snova,/a vrijeme je od slatkog i sporog meda/ i samo ludaci znaju šta je/Iskušenje,Iskušenje, Iskušenje./Ne mogu da odolim,/znam da je ona sva od snova,/a ja sam zalutao skroz/I izgubio svoj put. Ovo je predvod, i moja kći Jovana i Tom Jejts. Pa Ljubo Đurković ubaci u zalutao skroz u praznoj dvorani iz koje bije muk/osluškujem tišinu koja buja ispod tla/a čujem svoj dah, jedinu prisnost, o Amsterdame.
Opijajte se, veli Bodler. I tako, Tom Vejts i Ljubo Đurković, u četiri ruke, pa u dvije, pa to postane jedna ruka. To je talenat preuzimanja, prepoznavanja tonaliteta. Kako se to pitanje citatnosti, ta nostalgija za svjetskom kulturom rješava bez reza, bez šava, bez spoticanja. Evo, u mojoj pjesmi Ljuba Đurkovića, polećela dva rana gavrana. Ova je pjesma na šezdeset osmoj strani i nije to slučajno. Zašto nije slučajno, to neću da vam kažem. Pa ide: Kamov u Barseloni/izdiše pod teretom riječi:šutnja/more nad Disom: Mooorrreeee/I lepet crnih krila kroz narodnu pjesmu.
Poezija je talenat za upotrebu, razmnožavanje suglasnika. Jer suglasnici su sjeme i zaloga potomstva i jezika. I to je Mandeljštam. I sad, u pjesmi Selidba orgija suglasnika č. Ili kako uživa Ljubo Đurković, ili kako se mire melodija i značenje: Čio, opčinjen putnik, očiju uprtih u put. Pa/sretan put, putniče, sretan, sretniče put. Časa/ne časi: čile čari, čini se, rustičnih svečanosti.
Pjesma Danijela Dragojevića, kao postskriptum, u pjesmi Opismrtopis: Tvoja glava/monstrum usred dana.
Otegla se ova fusnota, nisam zaboravio Toma Vejtsa, odužila, jer ubijeđen sam, iako dovoljno ne znam istoriju crnogorske moderne i, ajde, postmoderne, da je Ljubo Đurković, i kao elementarna pojava nagovijestio, otvorio dolazak novog vala crnogorske književnosti. Poezijom i životom. I onom tako rijetkom osobinom, da podstakne, da podrži, da zarazi. Ili kako čovjeku dobro čini kad se divi. To je Flober, ili…Ode ova fusnota u…a zamalo da zaboravim dvije va#ne pjesme Ljuba Đurkovića: Evo prva Kuća-kod kuće je uvijek sigurnije (Zbignjev Herbert, Ponor gospodina Kogita). To je moto: a dalje: kažeš mi, ostaću kod kuće/kod kuće je uvijek sigurnije/ali zidovi su rušni, nagnuti./Vrata zarasla u prag./Na prozorima izrasle rešetke,/korov rešetki. Postelja vonja./Na odar, miriše na smrt./Šta očekuješ od mene? Ja idem na put/Ovu dugu ti ostavljam u nasljedstvo,/vidi šta ćeš sa njom.
Pa pjesma Menuet: Vedra jutra./U danima kad toliko toga želim, ne želim ništa./Samo ovaj život, ništa više. Ipak,/nadam se da niko neće navratiti./Ali, ako neko i dođe, želim da to bude ona./Ona, sa dijamantskim zvjezdicama/na vrhovima cipela./Djevojka koju sam video kako pleše menuet./Starinski ples./Menuet. Plesala ga je/onako kako je i trebalo da pleše./Onako kako je sama htjela.
Je li ovo Ljubo Đurković ili Rejmond Karver, ili, Rejmond Karver izbgubljen u prevodu Ljuba Đurkovića? Stih U danima kad toliko toga želim, ne želim ništa, strašno liči na život Ljuba Đurkovića.
Menuet je dobra rima, zbog dijamanata, za Toma Vejtsa, jer Tom Vejts je u posljednjem intervjuu za Sunday Times izjavio da nikada ni sa kim nije bolje sarađivao kao sa Ljubom Đurkovićem, mnogo bolje nego sa Vilsonom. Ljubo Đurković protiv Boba Vilsona S Ajnštajnom na plaži. I evo te pjesme za Toma Vejtsa, kakav karneval od dobrodošlice u pjesmi Zora puca bit će dana: Zora puca/bit će dana!/To obavezuje da okrenem/list u kalendaru./Srijeda, dakle u srijedu/svijet, u svijet u krevet,/u krevetu ja. Jutro me za/ručicu hvata, u novi izvodi/dan,a oko nas život u kome/laje pas, a sa psa reži dlaka/na kamenu što/valja se niz brdo. (Brdo je u mom sjećanju,/pas u tuđem dvorištu).
Ključ za ovu pjesmu je bajka, a ključ je kod demona u pjesmi Trinaest vjekova nakon. Tamo je demon i njegov dvojnik Ljubo Đurković sa ogledalom i knjigom pjesama Ipak, nešto se pomjera. Pomjera opet, jer zora puca bit će dana, bit će opet nepobjedivih partizana u Crnoj Gori.
Ljubo Đurković ide u red najboljih modernih jugoslovenskih pisaca. Samo da je napisao dramu Otpad, o strašnim devedesetim u Crnoj Gori, ušao bi u antologiju JU drame druge polovine XX stoljeća. O tome drugi put. Sretan ti putniče put. Sretan ti put leteći Holanđaninu. I Ljubu Đurkoviću u čast Lengston Hjuz: Za njega/Reklo bi se/Život je/Podrhtavanje/Veikog doboša/Koji tuku hitre palice/A kada dođe čas/Svjetlost se gasi/I nema više svirke/Smrt je/Prazni kabare/Večnost je/Saksofon/U koji niko ne duva/A prošlost/Čaša džina/Odavno/Ispijena.
Vidimo se u Galeriji, i u Smaragdu.
