(odlomak)
S makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver

Trebala sam biti poput svog brata, ne mariti za sve vezano uz našu obiteljsku povijest, za tatinu sudbinu, maminu narav. Trebala sam sve prihvaćati kao da je najnormalnije i uobičajeno, a ne neobično ili loše. Nisam trebala žaliti za svim promašenim i propuštenim bliskim odnosima.Tražiti razloge ili opravdanja za tatinu šutnju, mamine komentare. I nisam trebala kopati po njihovoj prošlosti jer ni oni sami to nisu činili. Nije me trebalo zanimati zašto je mama otišla na sezonski rad na Cipar gdje je u hotelu u kojem je radila kao pralja i glačarica upoznala tatu koji je ondje bio domar. Tata je živio nedaleko hotela, u naselju Varosha. Bilo je to 1974. godine, dvije i pol godine prije nego što je dio u kojem je živio proglašen Turskom Republikom Sjeverni Cipar, jednu godinu prije rođenja moga brata i sedam godina prije moga rođenja. Kad sam bila mala čudila sam se toj velikoj razlici u godinama jer su sva djeca iz susjedstva imala braću ili sestre najviše tri godine starije ili mlađe od sebe. Čudila sam se i tome da su tata i mama vodili ljubav još cijelih sedam godina nakon vjenčanja uz tatine astmatične napade i uz sve mamine glavobolje, zubobolje, nogobolje, trbuhobolje, vrtoglavice i sve ostale hipohondijske bolesti. Kao mala znala sam joj često pregledavati zdravstvenu knjižicu dok je nije bilo kod kuće jer je bila na poslu no nisam nalazila ništa drugo osim prepisanih Lexiliuma i čaja protiv hemoroida. Moja je mama bila zdrava, a sama je sebe smatrala bolesnom. Tata pak, obratno.

            Tata nikada nije govorio o svojem podrijetlu. Kada bi na televiziji prikazivali Cipar, lice bi mu se zgrčilo, među vjeđama bi mu se iscrtala duboka bora, nečujno bi gutao pljuvačku i čekao da prilog završi. Mama bi obično otišla u kuhinju i promrmljala: “Oni će riješiti situaciju, kako da ne! Ni Bog se s njima ne može sporazumjeti“, a tata je već ustajao, gasio televizor i promrmljao: “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit!“ i kašljući zaključavao se u toalet. Zatim je izlazio iz stana. Brat je odlazio u našu zajedničku sobu, a ja sam ostajala ispred ugašenog televizora neznajući što da radim s rukama i nogama, ustima i očima. Slušala sam mamu koja je mrmljala iz kuhinje:“ Ma, na njih samo Turke poslati, pa da vide!“ , na što bih se ja  pokrenula i otišla u sobu. Popela bih se na svoj krevet  i s gornjih polica izvukla bih neku knjigu. Klateći nogama, otvarala sam je i čitala po nekoliko redaka, listala stranice, opet pročitala poneki red pa je vraćala na policu i izvlačila drugu sve tako sjedeći na svom krevetu dok mi brat koji je klečao na podu s razbacanim kasetama oko kasetofona ne bi viknuo: „Silazi već jednom!“ Posrčući,  oprezno sam silazila jer sam se bojala mnogo starijeg brata, a i zato jer sam se bojala da se krevet pod mojom težinom ne slomi, a novog više neću dobiti. Ispod kreveta izvlačila sam geografski atlas koji se već sam otvarao na stranici gdje je između Grčke i Turske postojala jedna mala točka kopna s morskim granicama – na sjeveru s Turskom, na jugu s Egiptom, na istoku sa Sirijom i Libanonom, a na zapadu, sa Kretom. Crtu između dvaju djelova otoka mogla sam vidjeti samo povećalom, koje mi je također stajalo ispod kreveta.

            Te 1974. godine mnogo je djevojaka iz Jugoslavije otišlo na sezonski rad na Cipar. Autobus transportnog poduzeća „Lasta“ iz Beograda stao je na stanici u Skoplju da poveze moju mamu, njezinu sestričnu Maru i još nekoliko drugih djevojaka, i nastavio je prema Solunu. Tamo su se ukrcale na brod za Kretu, pa još na jedan za Famagustu. Dočekala ih je morska obala s hotelima kao u holivudskim filmovima. U ženskim časopisima koje je kupovala sestrična Mara kod koje je mama stanovala nakon dolaska iz sela i nakon što se zaposlila u tvornici za obradu kože, pisalo je da će najvjerojatnije i te godine u mondenoj  Famagusti boraviti Elizabeth Taylor, Richard Burton, Briggite Bardot, Paul Newman i mnoge druge holivudske zvijezde. To je bilo godinu dana nakon prikazivanja filma „Bitka na Sutjeci“ u kojem je glumiuo Richard Burton. S njim je tada na Brijune došla i Elizabeth Taylor koju su sve djevojke iz Jugoslavije osjećale bliskom, gotovo svojom. I upravo u to vrijeme neka omladinska zadruga iz Beograda organizirala je sezonski rad na Cipru. Oglas se pojavio u nekoliko novina diljem Jugoslavije pa su se mnoge djevojke, umjesto na radnu akciju na pruzi Beograd-Bar, prijavile kao sobarice, glačarice, pralje, kuharice, za sve što se tražilo toga vrućeg ljeta u Famagusti. Oduvijek mi je bilo neobično da se i mama našla u Lastinom autobusu jer da nije bilo sestrične Mare, zasigurno ne bi toga ljeta otišla na Cipar. Ne bi otišla ni na radnu akciju jer su je roditelji čekali u selu gdje se žito trebalo žeti, vršiti, brati i nizati duhan. Djed je smatrao da mama zbog toga treba uzeti neplaćeni dvomjesečni godišnji odmor u tvornici za obradu kože. No Mara je osobno došla baki i rekla joj je da Milka i ona žele ići na Cipar gdje će zaraditi mnogo novaca s kojim će si Milka moći kupiti stan u Skoplju, svakako djelomično i kreditom banke. A baka je na to rekla mami: “Gledaj da za to ne čuje stari, reci da ti ovog ljeta ne daju godišnji“.

            U hotelu je kratko vrijeme radila kao sobarica, a zatim su je preraspodijelili na mjesto pralje i glačerice. Tijekom radnog vremena napuštala je podrum samo da bi se pridružila ostalim zaposlenicima na zajedničkom obroku u sobici iza kuhinje. Ondje je jeo i tata Nikos koji je radio u mehaničarskoj radionici u podrumu hotela kao domar. Upoznali su se već prvog dana i za kratko vremena su postali par. Kao da je to bilo razumljvo jer nakon što se joj prolila vruća kava po koljenima, ona je vrisnula, a on je izbezumljen dohvatio bokal s vodom sa stola i prolio ju po koljenima. Zatim joj je pomogao da se vrati na svoje radno mjesto u podrum i po nekoliko puta na dan dolazio je provjeriti kako je. Obraćao joj se gestikulacijama jer mama nije znala engleski, već samo poneku riječ francuskoga. Ipak, to im nije smetalo da se počnu svakodnevno nalaziti – i u podrumskom hodniku i na ručku u sobici iza kuhinje i nakon radnog vremena kada su odlazili na šetnje pokraj mora nakon kojih je on odlazio svojoj  kući koja se nalazila svega petnaesetak minuta pješice od hotela. Mama je bila smještena u hotelu zajedno s Marom i još nekoliko djevojaka iz Jugoslavije u jednoj od soba za zaposlenike hotela. Svakog popodneva mogle su se kupati i sunčati na plaži zvjerajući naokolo ne bi li vidjele neku filmsku zvijezdu koja izlazi iz mora ili pije koktel ispod nekog suncobrana.

            Bila sam u osnovnoj školi kada je mama ovo ispričala jednoj susjedi nakon što je prethodno tatu poslala na zelenu tržnicu po zelje. Uronute glave u udžbenik iz makedonskog, gotovo da nisam disala slušajući je. To je bilo prvi put da govori o Cipru. Nije propustila reći da je svojim očima vidjela Elizabeth Taylor i Briggite Bardot i Paula Newmana i Richarda Burtona i svih četvero iz ABBE i Sofiju Loren. Svi su toga ljeta bili u Famagusti. I nije propustila dodati: „Zgodni samo na televiziji, što si ti mislila?! Ovako izbliza, su nikakvi, i Brižitka i Elizabeth Taylor, obje su kost i koža, sigurno od droge. Ma, na što su samo sličile čak napudrane na plaži!“ „Ma što pričaš?! „čudila se susjeda. „I Richard Burton? A kako je bio lijep u ‘Sutjesci’.“ „On i onaj Paul su zgodni, ali su glumice nikakve! Da si samo vidjela Sofiju Loren, rugoba!“

            Nakon mnogo godina istraživala sam čak i to jesu li sve te zvijezde ljeta 1974. doista bile u Famagusti. Zaključila sam da nisu jer su tajne službe na vrijeme upozorile Hollywood da se na Cipru nešto sprema. Ali mama je oduvijek vjerovala u sve što bi rekla pa smo joj i mi trebali vjerovati. Kada bi pretjerala sa izmislicama, kada ni sama više nije znala što je rekla, a što zaboravila i kasnije rekla drugačije, tata bi samo promrmljao: „ Da je čovjeku pobjeći u neku zabit“. Tata je ponavljao ovu rečenicu uvijek kada je nešto bilo onako kako je on smatrao da ne treba biti, kada bi Stefan napravio neku štetu ili kada bi ja napravila nešto što ne bi smjela, a najviše kada bi mama komentirala stvari za koje je bilo bolje da šuti. Kao mala, nisam točno znala što znači riječ zabit i zamišljala sam neko mjesto na kojem možeš zabijati loptom, zabijati nos u nešto što je djeci zabranjeno, zabiti glavu u pjesak kad mama viče, zabiti gol ili koš. Mjesto na kojem možeš raditi što ti je volja bez posljedica. Ali zašto bi tata rekao da čovjek pobjegne u zabit? I zašto bi netko odrastao htio pobjeći u neku zabit?

Zabit je gradić dvjesto kilometara istočno od Skoplja, u kojem je tranzicija zatvorila tvornice pa su se stanovnici masovno počelo iseljavati, a gradić je postao najnapuštenije mjesto u zemlji. Zato se preostalih stotinjak stanovnika dalo lako nagovoriti da se presele u Skoplje, obećanu zemlju za svakog u Makedoniji  koji još uvijek nije odlučio napustiti je. Većini njih se ideja zabit dopala, ili se bar tako činilo. Nije li najbolje pobjeći bez velikih planova oko preseljenja? U gradiću su ionako ostali samo stariji ljudi čija su djeca otišla u Skoplje ili u potragu za boljom budućnosti u Australiju, Novi Zeland ili su naseljavali gradove i sela po Italiji, Njemačkoj, Švedskoj,  i poneka obitelj kojoj je bar jedan član radio u gradskoj upravi. Kuće i zgrade izgrađene još za vrijeme socijalizma zjapile su prazne kao i tvornice za ocat, spužve i bruseve. U megalomanskoj bolnici, sada praznoj, u koju su mame, tate ili djedovi nekoć vozili djecu iz okolnih sela na biciklu ili magarcu da prime dječja cjepiva, a i sve injekcije protiv gnojnog grla ili bjesnila. U prostrani autobusni kolodvor naselili su se psi, a u hotelu je lokot na vratima već zahrđao. Zgrade su propadale ali su još stajale i imale kakve-takve temelje koji se mogu renovirati, modernizirati i ispuniti novim stanovnicima koji će biti radnici i korisnici svih usluga. Jer se u zabiti od ničega radi nešto. I ne može biti toliko pusto u zabiti kao što može biti pusto oko nje. Zato ljudi i bježe u zabit, zar ne?

U trenutku prve invazije, 20. srpnja 1974., moj je tata bio na poslu. I kako to već obično biva subotama, u hotelskom restoranu se održavala svadba. U podrumskoj radionici kopao je nešto među alatom spreman da podigne slušalicu ako mu se jave s recepcije da se nekom gostu pokvarilo nešto u sobi i da ga treba popraviti. Mami je bilo zagušljivo u praonici te je izašla na zrak ispred hotela i gledala svadbu nekog Britanca s kiparskom Grkinjom za koju je kasnije susjedi rekla da u životu nije vidjela deblju mladenku. Kada su u daljini odjeknuli pucnjevi, goste je uhvatila panika, a glazba je u trenu prestala svirati. Svi su skočili sa stolaca ili prekinuli plesanje sirtakija pa se razbježali, neki, najvjerojatnije stranci, nagurali su se u hodnike hotela, a većina ih je trčala prema automobilima, biciklima ili su krenuli pješice ako su živjeli u blizini. Mama se okrenula i pobjegla u podrum. U hotelu su ostali većinom samo inozemni gosti, a mlada i mladoženja su nestali. Jednom sam na TV u vidjela u nekom filmu svadbenu tortu na tri kata sa čokoladnim figuricama mlade i mladoženje na vrhu i zamislila sam si jednu takvu ostavljenu na konobarskim kolicima ukrašenim cvijećem i vrpcama u restoranskoj kuhinji u kojoj je temperatura bila kao u frižderu. I to je ljeto, kao i prethodno, bilo paklenski vruće, a u tom hotelu u Famagusti su zacijelo imali najsuvremenije načine hlađenja prostorija. Famagusta je 1974. bila ispred svoga vremena no vrijeme je u Famagusti te godine ostalo zarobljeno kako su jednom rekli na televiziji. Tata je tada isključio televizor i izašao pa sam ja propustila jedinstvenu priliku da vidim taj famozni grad, tabu-temu o turskoj invaziji, a i u našoj obitelji. No u to vrijeme, moj je tata čuvši iz podruma užurbane korake nad glavom, otrčao u praonicu u kojoj nije našao mamu te se zatrčao stepenicama na kojim ju je sreo prestrašenu i kao bez duše, baš je tako rekla. Rekao joj je da ne izlazi iz podruma jer je ondje najsigurnija, a on će poći provjeriti svoju obitelj i vratit će se po nju. Na to je mama digla ciku i viku da zar ne vidi da joj je pozlilo, možda je u drugom stanju pa kako će je ostaviti samu i da je netko može ubiti. „Sad si baš našao da njima odeš“, rekla mu je više gestima nego riječima, „trebao si na vrijeme misliti, a ne sada, zar ne vidiš da mi nije dobro, sigurno sam u drugom stanju.“ Da upravo mu je tako rekla. „ Ma, već sam mu tada lijepo rekla, da mu postane jasno jednom za uvijek, nisam ja došla iz Makedonije da me netko maltretira jer me njegovi nisu smatrali za ljudsko biće od prvog trena. Govorili su da sam Grkinja“, tako je pričala mama susjedi koja ju je napeto slušala i ispitivala:“ Pa što si im toliko zgriješila Milko?“, a mama je na to povikala gnjevnim glasom: „ Oni su meni zgriješili, a ne ja njima! Ali Bog vidi sve pa ih Nikos više nikada nije potražio, ni pitao za njih!“ Dok su ostali zaposlenici žurili napustiti hotel tražeći najbolji način da što prije i sigurnije stignu u svoje domove k svojoj obitelji, moj tata mora da je stajao pred mamom neznajući što da učini: da biciklom odjuri kući ili da smoči neku krpu i obriše njome majčino  lice i povrati je u život. U njegovoj uličici vjerovatno su već svi izašli iz svojih kuća, među njima njegovi roditelji i brat s debelim staklima naočala zbog kojih ga toga ljeta nisu mobilizirali u vojsku. Tatu je od mobilizacije spasila njegova astma pa je mogao nastaviti raditi u hotelu kada su se nemiri na otoku počeli događati, a ostali mladići su bili naglo mobilizirani. Stajao je i kašljao neznajući što činiti. „Mene je izabrao, a što bi drugo!“ povikala je mama u razgovoru sa susjedom,  ja sam provirila nos iz udžbenika no mama se baš u tom trenu okrenula k štednjaku na kojem se kuhala kava i vidjela sam samo lice susjede koja se smješila sebi u brk. „Trebaju mi reći hvala što sam ga dovela ovamo!“  Da se u tom trenu nije upalilo svijetlo u hodniku, znak da se tata vratio s tržnice, možda bih doznala što se točno dogodilo, zašto je mama toliko mrzila tatine roditelje ili bar zašto su oni zamrzili nju. Tada je mama povikala da ustanem i uzmem vrećice s tržnice.

Već je čitav grad bio na nogama no još ga nisu svi napustili. Neki su čekali do druge invazije 14. kolovoza kada je turska vojska zauzela Famagustu, i tada su iz Varosha na vrat na nos pobjegli i posljednji stanovnici. U ta su tri tjedna već toliko puta bježali iz kuće u obližnja sela te se vraćali pa su i tada mislili da će se ponovo vratiti. No Varosha je ostala iza bodljikave žice koju je postavila turska vojska. Tri tjedna prije postavljanja žice, mama i tata su se s posljednjim gostima hotela uputili prema britanskoj vojnoj bazi u Dhekeliji. Na sve strane su posljednji gosti napuštali hotele. Tata više nije mogao ni priviriti svojem naselju, a tko zna je li uopće i htio. Posvuda su odjekivali pucnjevi i kada mu je mama rekla: „Ideš sa mnom i gotovo!“, on je samo kimnuo glavom. A i kamo je mogao otići. Njegova obitelj je zasigurno krenula nekamo prema jugu, a njemu ponos nije dopuštao da ode za njima kad ih već nije prije potražio da provjeri jesu li dobro i svi na broju, a zapravo ni oni nisu ni u jednom trenutku u hotelu pitali za njega. Toga su ljeta, nakon što su upoznali mamu, bili s tatom na ratnoj nozi, odnosi su im zahladili, nešto se među njima ispriječilo. Tata je opipao novčanik u desnom džepu radničkog odjela, a u lijevom putovnicu koju je najvjerojatnije uvijek nosio sa sobom zbog inspekcije po hotelima. No najvažnije mu je bilo da ponese pumpicu za disanje.

Iz baze su brodom krcatim britanskim obiteljima i sezonskim radnicama iz Jugoslavije krenuli prema Kritu, odakle su drugim brodom zaplovili prema Solunu. U solunskoj luci dočekao ih je „Lastin“ autobus kojim su krenuli prema Skoplju. Držeći pred mamom vrećicu za povraćanje, tata se sigurno pitao zašto ga njegova obitelj nije potražila kada su vidjeli da ga nema. Jesu li mislili samo na sebe?! Pun bijesa i srdžbe, a zasigurno i nemoći, iskrcao se s mamom na stanici u Skoplju. Tako sam ja nekako zamišljala njihov dolazak.

U tom misaonom nesporazumu, tata i njegova obitelj su se međusobno izgubili. Oni vjerojatno nisu znali da je on krenuo za Makedoniju. Mislili su da se sakrio kod nekog kolege s posla i da će ih potražiti kad prođe opasnost. Ili su pak bili jako ljuti na njega što je otišao s mamom. Možda je u njima nešto puklo kad su se osjetili ostavljeni i prevareni jer je tata mislio samo na sebe, kao da je zaboravio na njih u najtežim trenucima za obitelj i za zemlju. Pa su se šutke odrekli tate brišući ga i iz usta i s jezika.

Da, vremena su bila jedino za bijeg, trebala se spasiti živa glava, no zar na takav način? Zar čak i u ratu osobno prevladava opće? Svi su to mislili, a nikad nije bilo izgovoreno to da mu obitelj nikad nije oprostila što je otišao bez riječi. Prema maminim kletvama i onome što je rekla susjedi, čini se da je nešto među njima puklo još pri prvom susretu i jaz među njima se samo produbljavao. Koliko je meni poznato ni tata nije nikada njih potražio ni preko međunarodnih organizacija, niti osobno. To mi je bilo neshvatljivo sve dok nisam odrasla da shvatim da moj tata ne samo da je bio takav, zatvoren, namrgođen i obavijen šutnjom, nego da se iza te šutnje skrivalo nešto što su samo znali on i mama. Ili upravo zbog stida što ih nije tada potražio, što nije napustio Varoshu s njima nego s mamom, kasnije ih i nije htio potražiti? Ili zbog toga što oni nisu potražili njega i nisu popustili i prihvatili mamu? U tom nesporazumu, tata je uz dom izgubio i vlastitu obitelj nadajući se da će nova obitelj ostvarena s mamom nadomjestiti staru, da će samo zamijeniti svoje najbliže, a stare istisnuti iz sjećanja. Da li se i koliko varao znale su najbolje njegove ruke koje su počele drhtati još dok sam ja bila mala i kašalj koji je odjekivao noću u stanu, a kasnije i pluća u koja je umjesto u jetru godinama skladištio ne samo asmatične simptome nego i prešućeni gnijev. I sve svoje riječi, neizgovorene niti na jednom jeziku, namijenjene drugima kao i sebi. „ Da je čovjeku pobjeći u neku zabit!“, mrmljao je i izlazio iz stana. S balkona sam pratila kamo to ide. Uvijek se spuštao u garažu, nikada nigdje dalje. Tada sam vjerovala da ondje bježi u svoju zabit. Ali kakva to zabit može biti u običnoj garaži?

Kada sam pitala učiteljicu što je to zabit, uzvratila mi je protupitanjem:“U kojem smislu? Zabit je pusto, napušteno mjesto, ali ovisi što time želiš reći“. „Da je čovjeku pobjeći u neku zabit, promrmljala sam, a djeca su se počela smijati. Stišavajući ih, učiteljica je rekla:“Katerina je navela prilično dobar primjer za metaforu. Kada budete stariji,  shvatit ćete da se neke rečenice koje čujemo ili izgovaramo ne mogu shvatiti doslovno, već samo prenesenim značenjem. „Pobjeći u zabit znači pobjeći nekamo daleko, u nepoznato, spasiti se od nečeg, od nekog problema. No trebate znati da je zabit istodobno i mjesto bez duhovnog sadržaja, bez događaja. I kao što bi rekao „Siljan Roda“ iz istoimene narodne priče o kojoj smo razgovarali prošlog sata, u zabiti ni pjetao kukuriče, nit pas laje. U zabiti nema ni ljudi ili jako rijetko, to je pusti, zabačeni kraj. Svakako da se u ovom slučaju ne misli na mjesto kao što je na primjer pustinja Sahara jer zapravo zabiti nema na geografskoj karti.“ Jedva sam uspjela čuti učiteljičine riječi jer su u razredu galamili, a i nisam točno shvatila što je željela reći. Neka su djeca karikirana glasa ponavljala: da čovjek pobjegne u zabit, da pobjegne u zabit, na što su se ostali smijali, a kada me je učiteljica pitala gdje sam čula taj izraz, obrazi su mi gorijeli od stida. Promucala sam: „Na televiziji“.

Zabit je zajednica otuđenih ljudi koji žive skupa samo geografski, gradić asocijalnih pojedinaca u kojem je najvažnija od svega otuđenost u svim njezinim oblicima. Zapravo, na globalnom planu takva zajednica je već i sam svijet, zajednica pretežito individualaca koji postaju sve brojniji. A to je povezano s bezbroj izvanjskih čimbenika: neoliberalizam u kojem se guši bar pola svijeta, natjecateljski duh koji se potiče od najranije dobi kada djeca u vrtiću dobivaju bodove i nagrade za ovo ili ono, konkurencija na osobnom i kolektivnom planu. No svijet je ipak preširok pojam i zabit kao takva gubi smisao u njegovim okvirima. Zabit je ipak individualni prostor za svakog čovjeka ponaosob. Naglasak se stavlja na međuljudsku otuđenosti, na samoću i samodostatnost, individualnost i samoodrživost bez odnosa s drugima koji su svedeni na krajnje reduciran, tehnički oblik.

Nakon što mi je učiteljica objasnila metaforu za zabit, budila sam se noću i razmišljala o tatinoj zabiti. I nije mi bilo jasno kakvo je to pusto mjesto u koje se može pobjeći od svega, gdje se čovjek može spasiti od nekog problema, neke muke, gdje može biti sam… Da li svaki čovjek ima svoju zabit? Ako je ima, onda za svakog čovjeka na Zemljinoj kugli  treba postojati jedno prazno mjesto gdje može pobjeći i povući se u osamu kao što je to rekla učiteljica. Stefan je spavao na drugom krevetu i nisam se usuđivala ustati i izvući atlas da provjerim da li bi na Zemljinoj kugli bilo dovoljno mjesta za zabit svakog stanovnika. No što ako se tati ispuni želja i pobjegne u neku zabit?  U zabiti je čovjek sam, tako je rekla učiteljica pa sam s knedlom u grlu zaključila da i tata želi biti sam, bez nas.

            Srefan sa mnom gotovo da i nije imao nikakav odnos. Ili mi je zapovijedao, ili ignorirao, trećeg nije bilo. Zajedničku sobu je smatrao samo svojom i da je mogao, poslao bi on i mene u neku zabit pa da na miru lupa lopticom po zidu pored kreveta. Nikada mi je nije dodavao, a kada bi mama ušla u sobu i počela vikati “ Jesi li normalan?! Jednog ćeš dana sruši zid. Gdje si samo našao tu glupu lopticu!“, on bi u trenu lopticu dobacio meni. Kad je jednog jutra otišao u gimnaziju, a ja sam imala nastavu u popodnevnoj smjeni, stoput sam premjeravala Zemljinu kuglu u atlasu i shvatila da ne može postojati po jedna zabit za svakog čovjeka. A ako već takva zabit i postoji, mora biti zajednička za sve koji žele u nju pobjeći. I da će tata u zabiti naletiti i na druge ljude. No, odmah sam pomislila: možda tamo ljudi šute kao što šuti i tata. Pa zato svatko može biti sam sa svojim mislima i dalje od problema. Osim kašljanja, tata je očito imao i neki drugi problem. Jesmo li mi bili njegov problem? Jesam li to bila ja?

Zabit je bijeg. Bit bijega je trčanje, udaljavanje. Kako bi se drukčije stiglo do zabiti? A kad si jednom tamo, najvažnije je ugasiti žeđ za samim sobom. U zabiti si sam sebi oaza s vodom. I trebaš piti samo kada si doista žedan da bi sačuvao vodu za kasnije, da ne umreš od žeđi. I ne smiješ nikome dati ni kapi, ni očekivati od drugog da učini isto. U zabiti se umire ako se živi za drugog, ako se misli na drugog. U zabiti nitko ne misli na druge.