Foto: ISK
“Šteta je, nažalost, već učinjena. Nekoliko generacija je odavno izgubilo kompas, zaboravilo i ono što je imalo priliku da nauči, i sve što ima da prenese dalje je ogorčenje. Dozvole za korišćenje interneta se nikad neće izdavati uz zdravstvenu potvrdu, iako mnogi to predlažu, niti su oni koji bi ih izdavali po automatizmu imuni na prostačku retoriku”, piše Dragana Erjavšek, u eseju za veliki temat Fokalizatora…
TEKST SE NE MOŽE PREUZIMATI BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE
Mali je korak od vijesti na društvenim mrežama do etiketiranja. Od tvrdnje da voliš svoju državu i nacionalni tim do izliva mržnje i obraćanja s visine. Od čestitanja vjerskog praznika do superiornosti bez podloge i ulaženja u mračne hodnike sumnjivih istorijskih činjenica. Od podrške istopolnim zajednicama do neselektovanih psovki. Od davanja za pravo političaru do kompletne antidijagnoze od osoba koje ne znaju ništa o politici, dijagnozama, nekad ni o pravopisu.
Psovka je tako postala najuobičajeniji vid komunikacije zbog kog više i ne trepćemo i samo rijetki uspijevaju da joj odole u javnom diskursu, uvreda se ponekad graniči s komplimentom po sistemu „što je za nekoga blato za drugoga je zlato“ a prijetnje možda uplaše, ali u kontaktu sa pravnim sistemom u Crnoj Gori počinju da se razvodnjavaju dok onaj koji tuži ne zaboravi zbog čega je bilo koga tužio. Zato smo navikli da jedni druge bez problema ignorišemo ili „javno osudimo“ pa potisnemo na periferiju razuma kad crnogorski patriote postanu „Đilasova kopilad“ (posebno kad to dolazi od sveštenog lica sa najviše instance), kad ženski nacionalni rukometni tim „riče“ (pa i kad to dolazi od osoba koje su u političkom vrhu ove zemlje) ili kada neko novinarki kaže da će joj „zavrnuti šiju“ (pa i kad to dolazi od poznatog advokata). Šta da radi anonimni komentator crnogorske svakodnevice na portalima nakon što je dobio primjer od onih čijim putem silovito želi da gazi osim da podražava njihove narative, nekad manje ili više spretno, i da normalizuje za buduće naraštaje jedan novi vid komunikacije?
Domovina se, između ostalog, iako je to kao mantra stiglo od pjesnika iz onog boljeg doba regiona koji je u međuvremenu malo zastranio, brani i lijepim vaspitanjem. Ali nijesu samo roditelji i učitelji oni koji vaspitavaju; nekad je cijela zajednica na čelu sa medijima bila dio tog procesa. Onog trenutka kad su pristojnost i obziri napustili javnu scenu, u prizemljenim slojevima ljudskih odnosa (ovo nije pejorativno, samo suprotno od eteričnih pod koje spadaju elektronski mediji) stvorio se poligon za gađanje uvredama, psovkama i prijetnjama. Sloboda govora se shvatila bukvalno, mogućnost anonimnosti je postala izvor dodatne osionosti i svaka je glava postala bogatija za još osam jezika koji se takmiče koji će ispalacati veću gadost. U takvoj poplavi samoproklamovanih filozofa, političkih pseudoanalitičara, grešnih pravdozastupnika i srednjičara-iznadsituaša, internet (dominantno u odjeljcima za komentare na stranicama portala i na društvenim mrežama) je postao najtoksičnija zona na planeti u okviru koje se od lažne vijesti napravi skandal, unište ljudima životi bez ijednog povoda, ljudima o kojima ništa ne znamo osim možda imena, da se stvori obruč oko činjenica koje će pod navalom deformisanih značenja potpuno izgubiti legitimitet.
Istina je da možemo kritikovati vlast, nadležne institucije, njihove čelne ljude pojedinačno, profesionalce i nazoviprofesionalce u svojim oblastima pa i ljude oko sebe ako za to imamo razloga i u isto vrijeme zadržati pristojnost. Možemo da biramo riječi jer i biranje riječi je dio slobode govora, možemo izabrati da oćutimo nešto jer i to spada pod slobodu. Nije dobro ćutati na nepravde, ali ne moramo odmah da „odradimo“ vrijeđanje i mislimo da smo time nešto učinili. Djela su ono što mijenja, a riječi su tek sredstvo komunikacije koje nerijetko izazove više štete nego koristi ako se ne odmjeri.
Šteta je, nažalost, već učinjena. Nekoliko generacija je odavno izgubilo kompas, zaboravilo i ono što je imalo priliku da nauči, i sve što ima da prenese dalje je ogorčenje. Dozvole za korišćenje interneta se nikad neće izdavati uz zdravstvenu potvrdu, iako mnogi to predlažu, niti su oni koji bi ih izdavali po automatizmu imuni na prostačku retoriku. Ako sami sebi ne želimo da postavimo granicu i kreiramo javnu sliku kojoj bi se u nekoj zdravoj stvarnosti divili, ako nemamo nekoga da nam pokaže kako se to radi (a uglavnom nemamo, jer su te rijetke kvalitetne ljude istisnuli bahati i nevaspitani iz vidnog polja), ako nastavimo da mislimo o sebi kao stubu pravičnosti bez ikakvog temelja za takvu, nema nam pomoći. Pred ogledalom koje nas prestravljuje uglavnom stojimo sami.