Foto: privatna arhiva

Čeda Vulevića sam upoznao ‘94. godine u Beogradu. Bio sam student filozofije, pisao za „Monitor“, i u književnoj periodici objavljivao svoje prve priče. Jednog dana, moj očuh Mića Stijović donio je doma upravo izašlu Čedovu knjigu „Makarije ot Črnie Gori“ koju je dobio sa posvetom od pisca. Uzeo sam je, prelistao, i nezainteresovano odložio. „Hoćeš li da čitaš?“, upitao me. „Ne“, odgovorio sam odlučno. „Ne zanima me.“ Očuh me je začuđeno pogledao: „Otkad to tebe knjige ne zanimaju?“ Odmahnuo sam rukom: „Nemam strpljenja za još jednog crnogorskog guslara koji pokušava da napravi karijeru u književnom Beogradu tako što prodaje Crnu Goru ovim ništarijama. Vidiš da je na petstotu godišnjicu Crnojevića štamparije sve upreglo da dokaže kako nije crnogorska, ovo je još jedan od takvih. Uostalom, viđećeš kad budeš čitao“, rekao sam samouvjereno, kako već samo mladost umije biti. „Ne znam što ću viđet’, sa Čedovim se knjigama to nikad ne zna, ali to što ti misliš – znam da neću sigurno. Čedo nije takav“, odgovorio mi je strpljivo.

Kako sam ipak odlučio da uzmem knjigu u ruke, ne znam. Sada, kad razmišljam o mogućem motivu mogla je to biti i moja odluka da napišem prikaz za „Monitor“. Sva je prilika negativan, očekivao sam tada. Bio sam iskreno ubijeđen da je riječ o jubilejskoj knjizi koja je pisana namjenski, sa jasnom ideološkom investicijom autora, da u skladu sa nakaradnim duhom vremena koji je dominirao tada pokuša dokazati kako kulturne vrijednosti najvišeg ranga ne pripadaju narodu koji ih je stvorio, i koji ih baštini, već nekome drugo, onima koji ih ljepše umiju upakovati i sa mnogo više uspjeha lažno predstaviti kao svoje. Međutim, nakon nekoliko pročitanih strana shvatio sam da imam posla sa izuzetnim djelom koje izaziva moje čitalačko iskustvo na način na koji to prave knjige rade. I dalje se sjećam vlastitog ushićenja. Pročitao sam tada roman dva puta: prvi put da vidim o čemu se radi, a drugi put kako se radi, ali sam i dalje bio zbunjen, nijesam mogao pronaći pravi ugao za prikaz, roman je, jednostavno, izmicao mojim pokušajima da ga smjestim u književno-teorijske koordinate i interpretativne modele kojima sam raspolagao tada. U očuhovoj biblioteci pronašao sam Čedov roman „Dušmani“, a u biblioteci „Petar Kočić“ na Vračaru njegovu „Vanrednu liniju“, i polako postajao svjestan spisateljske vrijednosti i veličine njegovog književnog djela.

Upoznao sam ga lično, i u periodu od ‘94. do ‘96. – kada sam nakon diplomiranja napustio Beograd – bio sam drag gost u domu Radmile i Čeda Vulevića. Posjećivao sam ih ponekad i po nekoliko puta nedjeljno. Razgovori o književnosti i domaćim piscima („Sve mu je zaludu kad nema dara“, znao je da kaže za neku od crnogorskih književnih perjanica), o političkim zbivanjima („Barbari, i da im je malo. Barbari!“, gadljivo bi odmahnuo rukom na pomen ratnih zbivanja. Zašto koristiš zapadnu varijantu Čedo, pitao sam ga jednom. „Navikli su se na onu istočnu, pa da im kažem da su varvari bilo bi kao da im od milošte tepam. Ovako mi izgleda kao da ih toljagom udaram“, smijao se), posuđivao bih knjige iz njihove biblioteke, donosio im na čitanje svoje književne radove… Sa najviše strasti razgovarali bismo o Marini Cvetajevoj, Nadeždi Mandeljštam, Danilu Harmsu, Pasternaku, Isaku Babelju („Banalnost je kontrarevolucionarna!“), o Karlu Krausu i Krleži, Umbertu Eku, Kišu, Kovaču i Pekiću, latinoameričkim piscima (s kojim umijećem Aleho Karpentijer u svom romanu „Vijek prosvijećenosti“, na desetak stranica opisuje čudesnu spravu koju gusarski brod pod imenom „Žan Žak Ruso“ donosi u Novi svijet; a riječ je o giljotini, naravno), o Sabataju Cviju i knjizi „Glavni tokovi hebrejskog misticizma“ Geršoma Šolema, o Kafki i Valteru Benjaminu, o logorskoj literaturi… Bio je čovjek zavidnog čitalačkog iskustva, i zavidne životne mudrosti, blage naravi, i izuzetno visokih moralnih principa. „Kao da nije crnogorski pisac“, što reče u šali jedan moj prijatelj kada sam mu davno opisivao Čeda Vulevića i svoje iskustvo prijateljevanja s njim. Bio je čovjek krhke tjelesne građe i lako mu je bilo da se sklupča u beržeri pored svog radnog stola, poput kakvog mačka iz bulgakovljeve proze koji u oblaku duvanskog dima pripaljuje novu cigaretu, otpija gutljaj kafe, i šeretski se smije iskričavoj pakosti koja mu je upravo pala na um, a za koju unaprijed zna da će nas njome sigurno nasmijati… Tako ga pamtim. I udio sjećanja na starog majstora – u mjeri patetike koju može podnijeti ovaj esej – upravo završava.

* * *

Svoj prvi roman „Povratak predaka“ Vulević je objavio 1974. godine u izdavačkom preduzeću „Slovo ljubve“ iz Beograda. Tema je bila Goli Otok, naš staljinistički gulag, logor u kojemu je, najzad, i pisac proveo dvije godine svog života od ‘52. do ‘54. Sadašnjem čitaocu Vulevićev roman može biti čudan i težak za razumijevanje, jer autor koristi ezopovski jezik visokog nivoa da bi progovorio o onome što smatra bitnim da bude saopšteno. A to je sljedeće: glavni junak romana Vukoje Tomov torturom je prinuđen da isljedniku navede imena svojih saradnika i pomagača – koji u stvari ne postoje, jer ne postoji nikakav zločinački poduhvat! I on se nalazi u dilemi: kako bi prekinuo torturu kojoj je izložen nekoga mora da prijavi isljednicima, a opet, ako prijavi nevine ljude i prouzroči im zlo koje sam doživljava – što će ostati od njegove ljudskosti? Glavni junak patrljkom grafitne olovke ispisuje imena svojih mrtvih predaka po očevoj i majčinoj strani, svih kojih može da se sjeti – i taj spisak predaje isljedniku, to su njegovi saradnici i pomagači. „Mrtvima će da pripiše svu krivicu za muku koju podnosi i optuži ih što više može, jer nekoga mora, pošto to od njega traže. Dok provjere i utvrde ko su ljudi sa spiska, vrijeme ne staje, muku će sebi da skrati. Krenuo je da ređa imena umrlih, ali se papir gužva i cijepa, poput kazne što ga polako stiže. Nema pravo mrtve da uznemiri i optuži, zna, nije Bog da to čini. I njemu ne bi bilo svejedno da se prihvati takvog posla, jer mrtvi su mrtvi, odavno pokopani, dvaput se to ne radi. Ali, drugoga izbora nema, olovku je stisnuo čvrsto, bježi mu u šaku, i hartiju troši uzalud.“ Kada policija naposljetku utvrdi da je spisak bio lažan, da su prijavljeni odavno mrtvi i opravdano „politički neaktivni po Rezoluciji IB-a“, glavni junak biva izložen još većoj torturi. U stanju halucinacije izazvanom mučenjima, on doživljava „povratak predaka“, jer svi oni čija je imena napisao u prijavi dolaze i optužuju ga što je svojom denuncijacijom poremetio njihov spokoj u svijetu umrlih. Taj fantazmagorični „povratak predaka“ pretvara se u isljeđenje i suđenje bezvrijednom potomku, koje nije ni malo lakše i podnošljivije od onoga svakodnevno zbivajućeg u javi logora.

[A sada još jedan ujed sjećanja, iako sam obećao da ih neće više biti. Čedo mi je pričao kako ga je otac Šćepan dočekao po povratku iz logora. Na kućnom pragu, tijelom prepriječivši sinu ulaz u dom, riječima: „Jesi li koga poslao tamo?“]

Ako tadašnja kritika i čitaoci nijesu stigli da roman pročitaju, i na valjan način ocijene njegove književno-umjetničke domete, ima ko je stigao… (I zaista, na ovom mjestu treba odati priznanje tadašnjim cenzorima, oni su dobro čitali tekst, i još bolje razumijevali njegove subverzivne potencijale, za razliku od današnjih, koji izgleda uopšte više ne čitaju knjige, nego tek svojih partijskih vođa cvrkute po twitteru!) Vulevićev roman „Povratak predaka“ je procesuiran 1975. godine, i osuđen zbog „štetnog uticaja na omladinu“. Nije odbrani pomogla ni književno-teorijska elaboracija koju je napisao prof. Nikola Milošević dokazujući da je riječ o književnom djelu visoke estetske vrijednosti, a ne o „pamfletu neprijateljske sadržine“ kako je tužilac tvrdio. U najkraćem: cio neprodati tiraž romana je po presudi spaljen u dvorištu izdavača, u prisustvu sudskih izvršitelja, predstavnika izdavača, dva svjedoka po zakonu potrebnih za tu rabotu, i mučenog autora u pratnji svog advokata…

Nakon presude autoru je oduzeta putna isprava u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Titograd, a njegov roman je u „Pobjedi“ od 6. decembra u članku „Povratak vampira“ izvjesnog S. Vukovića predstavljen kao informbirovski pamflet – u neprijateljskom rangu ravan četničkim i ustaškim pamfletima – koji je dopisivan u Kijevu od strane informbirovskih emigranata; tekst je prenio beogradski „NIN“ i ivangradska „Sloboda“. Putna isprava mu je vraćena ‘79. u Gradskom SUP-u Beograda, sa usmenim obrazloženjem službenog lica da je po njihovim saznanjima on lojalan građanin, a za sve ostalo što ga muči „neka pita svoje Crnogorce, oni najbolje znaju “.

[Često sam razmišljao koliko bi pisaca s kraja 80-tih, pa na dalje, prodalo svoju dušu đavolu samo da u svojoj biografiji mogu navesti podatak: „zli komunistički režim sudio mi je knjigu, i spalio je…“ Bilo je to lijepo vrijeme za svaku polupismenu barabu koju je ikada ranije milicajac priveo zbog pijanstva, ili kafanske tuče i nacionalističkog laprdanja/pjevanja… Svi su oni tada dobili svojih petnaest minuta slave, i sve je to u medijima prikazivano kao veliki patriotizam i borba za prava vlastite klase ili nacije. Samo ostaje pitanje, a gdje su im knjige? Gdje su ta velika književna djela koja nijesu mogli objaviti pod „mrskim komunističkim režimom“, ili koja su po objavljivanju bila suđena i spaljivana? Nema ih!

Takvim dripcima je Marina Cvetajeva presudila odavno. U svom dnevniku zabilježila je slučaj nekog žalosnog pjesnika za kojega je kazala da bi on rado prodao svoju dušu đavolu za jedan dobar stih, samo je problem što je njegova duša prazna i što đavo ne želi da je uzme. U Čedovom slučaju, sadržaji duše jednostavno nijesu bili na prodaju. A da je đavola raspoloženog za trgovinu bilo, bilo ga je. Samo da je prodavac makar i namignuo. Bar krajem oka, bilo bi sasvim dovoljno.]

Sljedeći Vulevićev roman „Dušmani“ objavljen je 1980. godine u Beogradu kod privatnog izdavača Slobodana Mašića u njegovim „Nezavisnim izdanjima“ pod brojem 27, jer niti jedan od tada velikih izdavača – iako im je rukopis nuđen – nijesu nalazili za politički uputno da objave knjigu osuđivanog pisca. Preporuke za roman napisali su Predrag Matvejević i Radojica Tautović. Pažljivijeg čitaoca danas – kada mu do ruku dođe ovaj roman, i kada ga uporedi sa drugim djelima pisca – može lako zbuniti neizdrživa težina rečenice u romanu „Dušmani“, grč i tjeskoba koji se neprekidno osjećaju u njoj, bolno i često neuspješno traganje autora za pravom formulacijom, jedan strahoviti napor da se nešto nemušto i neuhvatljivo poetski artikuliše i pretvori u potencijalno čitalačko iskustvo… Ali ta moguća zbunjenost današnjeg čitaoca trajaće kratko, jer će ubrzo i sam shvatiti da je u navedenom romanu pisac iznova učio da piše, slovo po slovo, riječ po riječ, nakon – grubom intervencijom države – zaustavljene književne avanture, on ponovo pokušava da je nastavi pobjeđujući vlastitu suvišnost, neprekidno se i sam pitajući: ima li to što radi ikakvog smisla i da li je nekome uopšte potrebno? Za razliku od ostalih književnih djela ovog autora, sa kojima je – uz odgovarajući čitateljski napor, razumije se – moguće stupiti u komunikaciju, i plodonosno uživati u tekstu, sa romanom „Dušmani“ za mene to nije slučaj, jer suviše je hermetičan i jezivo neodgonetljiv. Da ipak ne griješim dušu prema knjizi, možda je sve ovo zbog toga što su mi poznate okolnosti njenog nastanka, pritom ne mislim toliko na progone pisca, koliko na njegovo ponovno učenje pisanja, na unaprijed sputano savlađivanje estetskih zamisli koje sablasno vape za svojim uobličenjem. Roman „Dušmani“ uvijek sam doživljavao ne kao djelo koje oporavlja, nego kao djelo od kojega se mora oporaviti, pisac i čitalac podjednako. Ili još preciznije, kao djelo koje se neprekidno nalazi u samom procesu obostranog oporavljanja, ali je ishod u krajnjemu neizvjestan, jer možda oporavka uopšte neće biti. Dakle, nije bio za pisca najveći problem nakon „Povratka predaka“ da napiše sljedeću knjigu, za moje razumijevanje stvari: još veći je problem bio nakon te sljedeće knjige, “Dušmani” – napisati novu.

„Vanredna linija“ je Vulevićev naredni roman, objavljen 1990. godine u izdanju „Književnih novina“ iz Beograda. Autorovo dotadašnje traganje za literarnom formom koja će biti dovoljno upečatljiva, i dovoljno moćna, da na književni način artikuliše njegovo sopstveno iskustvo totalitarizma – okončano je navedenim romanom. „Vanredna linija“ je sva u jezivom odbljesku koji za sobom po moru ostavlja trup broda dok prevozi logoraše na Nevid. I taj toponim, Nevid – koji je autor još u svom prvom romanu uveo za naziv Golog Otoka – u „Vanrednoj liniji“ poprimiće obilježja potpuno novog kosmosa, nove i neistražene planete, u kojoj i ono za što se ranije mislilo da je nemoguće, postaje moguće i ostvarivo. Nevid, i taj sablasni svijet razuđenih mehanizama onečovječenja koji postoje u njemu, u Vulevićevoj interpretaciji nije isključiva privilegija mučitelja i žrtvi, naprotiv, taj svijet je inficirao sve domove u kojima ukućani značajno ćute za trepezom, uzrok je to njihove nijemosti i strepnje… Logor, dočim postoji, primjer je državnog zločina koji prevazilazi vlastite prostorne dimenzije, i postaje temeljna odrednica cjelokupnog društva. A njegova literarna identifikacija, u ovom slučaju roman, postaje lokus otkrovenja pomoću kojega jedno društvo dolazi do katarzične svijesti o sebi. Valja primijetiti da Vulević – iako je roman pisan krajem ‘80-tih godina – nije dopustio da mu tadašnja paraliterarna i parapolitička stvarnost kontaminira književno-umjetničke namjere, i da ih tako dovede u pitanje. On je autor jasne svijesti o onome što radi, i dobro zna da teme njegovih književnih refleksija uveliko prevazilaze banalnost svakodnevne politike, i onoga što se zove „javno mnjenje“. A začudo, baš u to vrijeme „javno mnjenje“ je počelo da piše i objavljuje knjige.

Za roman „Vanredna linija“ Vulević 1991. godine dobija Trinestojulsku nagradu za književnost. Još jednom se potvrdilo da u sporu sa književnošću – ako je prava, i sa piscem ako je iskreno odan svom pozivu! – društvo je naposljetku ono koje griješi i priznaje svoje greške. Devedesetih godina, u vrijeme ubijanja Jugoslavije, u vrijeme najbrutalnijih nasrtaja na Crnu Goru, njenu kulturu i nacionalno dostojanstvo, Čedo Vulević je ponovo bio na suprotnoj strani od većine, na novoj jeretičkoj liniji: članstvom u mnogim organizacijama otpora koje su okupljale crnogorske intelektualce, ali – što je mnogo važnije – svojim književnim djelom. Na petstotu godišnjicu Oktoiha i Crnojevića štamparije, 1994. godine, Čedo Vulević objavljuje svoj roman „Makarije ot Črnie Gori“, istoriografsku metafikciju visoke umjetničke ostvarenosti kojom se na najbolji način suprotstavlja anticivilizacijskom divljanju onih koji su bili umislili da je došlo vrijeme da Crne Gore i svega crnogorskog više ne bude.

(Nastavak uskoro…)