Foto: privatna arhiva

Kao malu ilustraciju duhovne klime koja je dominirala u tadašnjoj Crnoj Gori valja pomenuti naziv naučnog skupa u organizaciji CANU i SANU koji je održan na Cetinju 1994. godine „Pet vjekova Oktoiha – prve štampane ćirilične knjige na slovenskom jugu“… Slijedimo li zamisao koja postoji u pozadini naziva skupa opravdano je pitati: kulturi kojeg naroda pripada Oktoih kao civilizacijska vrijednost najvišeg ranga, koji to narod u svojoj državotvornoj istoriji baštini tekovine političke elite oličene u dinastima Crnojevića koji su imali dovoljno svijesti i snage da na Cetinje dopreme najviši izraz renesanse – štampariju? Očigledno, neki nepoznati narod na „slovenskom jugu“, ljudi nijemi i bez imena, i njihova nepostojeća kultura. U tom vremenu, kada je sve bilo pripremljeno za nestanak crnogorskog naroda, a od nas se očekivalo da bez riječi protivljenja nestanemo u tami kulturalne asimilacije i nacionalnog preimenovanja, svaki glas protivljenja je bio više nego dragocjen, a među njima roman Čeda Vulevića zauzima posebno mjesto. To je djelo koje značajno obogaćuje korpus crnogorske savremene književnosti, i kako to često biva u literaturi – objavljeno je u najpotrebniji čas.

Istorijski roman – a Lalić se u crnogorskoj književnosti najdosljednije bavio tim žanrom – počiva na pretpostavci neupitnosti istoriografske činjenice, i njenom potpunom asimilovanju u tkivo umjetničke proze, kako Lukač kaže, da bi se što uvjerljivije rekreirao svijet prošlosti. Glavni junak je najčešće tipski heroj, „jedinstvo pojedinačnog i opšteg“, predstavnik klase, rase, staleža, pola, jasne hijerarhizovane pozicije, koji svoje ideje zastupa donekle predvidljivo u situacijama u kojima se nalazi, a koje su opet definisane već utvrđenim istorijskim činjenicama. Pisci istorijskog romana vrše opsežna istraživanja, konsultuju arhive, studije i svjedočanstva učesnika, težeći da činjenice do kojih dođu budu pouzdane i neupitne, jer na osnovu njih, odnosno njihovom asimilacijom u tekst, postižu onu vrstu uvjerljivosti do koje im je stalo, a koja je najsličnija naučnoj, istoriografskoj prozi. Kod pisaca istorijske fikcije postoji jedno zrnce zdravorazumskog realizma, oni kada nakon istraživanja i kritičkog preispitivanja dođu do određenih saznanja sigurni su u njihovu istinitost i činjeničnu pouzdanost, a uloga fikcije svodi se na „oživljavanje“ dramskih situacija, individualiziranje likova i pretvaranje činjeničnog osnova u književno-umjetnički tekst. Fantastika se u toj vrsti knjiga rjeđe srijeće, a ako se sretne onda je ona više ukrasne prirode, jer su autori itekako dobro svjesni njene subverzivne prirode i destruirajućih potencijala.

Poststrukturalistička teorija je svojim uticajem na postmodernu književnost poetičke odnose i pretpostavke istoriografske fikcije umnogome promijenila. Tako što je sve dovela u pitanje: ukazala je na problematičnost odnosa između činjenice i događaja koji ta činjenica opisuje, činjenicu je razumjela kao tekst koji je podložan najrazličitijim vrstama ideološkog selekcioniranja, a dominaciju jedne istine pretvorila je u pluralitet istina i razlika… Nelinearno pripovijedanje, fragmentacija teksta, intertekstualno poigravanje sa referencom, lažna citatnost… samo su neke od narativnih strategema postmodernizma. Odnos između istorijske činjenice i fikcije nije više dijalektički, napetost koja će biti razriješena u umjetničkoj cjelini djela na estetski način, već upravo suprotno taj odnos ostaje otvoren i neprekidno upitan. Zbog insistiranja na toj otvorenosti, na rasvjetljavanju onog „nedefinisanog i mračnog polja koje postoji između činjenice i fikcije“ (Pol De Man), koji je nerješiv i kojega smo napokon postali svjesni, moguće je da su postmodernu literaturu optuživali za aistoričnost, površnost i nezainteresovanost za pouzdano saznanje prošlosti. A ništa nije dalje od istine: postmoderna literatura je ozbiljno istorijska i zainteresovana za prošlost, samo što je istoriografsku fikciju podigla na jedan metafikcionalni, viši nivo. Tako što od čitaoca zahtijeva puni angažman njegovog hermeneutičkog iskustva i spremnost da kroz književno-umjetnički tekst plovi bez očekivane pouzdanosti na koju ga je navikao naivni realizam.

Roman Čeda Vulevića „Makarije ot Črnie Gori“ je postmoderna istoriografska metafikcija u najčistijem značenju pojma. I zahtijeva ozbiljan čitalački napor da bi se odgonetnule mnoge od narativnih strategema koje autor koristi. Čedo Vulević nije pisac koji pravi kompromise u literaturi, a još manje laska svom čitaocu povlađujući njegovoj lijenosti. Za potrebe svog djela konsultovao je obimnu i relevantnu literaturu o štamparskoj tehnici i vještini tadašnjih majstora, a posebno o Crnojevića štampariji s kraja XV vijeka na Cetinju, i djelima koja su u njoj štampana. Precizno je identifikovao odjeke renesansne arhiktekture u tadašnjim građevinama Kotora i Cetinja, kao i u svakodnevnom životu gradskih uglednika, feudalnih velmoža, ali i običnih ljudi. Pažljiviji čitalac uočiće koji su podaci u romanu plod autorovog istraživanja, oni nijesu kontaminirani fikcijom, pa ih je moguće prepoznati izdvojene tonom i stilom, drugim riječima: oni su inkorporirani u djelo, ali nijesu asimilovani. Posebno istraživačko zanimanje autor je poklanjao dokumentima koji se odnose na politički i državni položaj Zete/Crne Gore u relaciji prema Osmanskom carstvu i Mletačkoj republici. U tom smislu literarno je dragocjena njegova književna analiza gravure koja se nalazi u Oktoihu: anđelčić otvorenih ruku hrli u zaštitu lavu (Mletačka republika) bježeći pred baziliskom/zmajem (Osmansko carstvo). Da taj anđelčić iz Oktoiha simbolizuje Crnu Goru, njen politički položaj i sudbinu krajem XV vijeka, crnogorska istorija umjetnosti i arheologija su odavno primjetile, i naučno verifikovale, ali ono što je novo je Vulevićevo metafikcionalno kontekstualizovanje tog podatka. On svoj roman ne piše da bi rekreirao prošlost, da bi je „oživio“ u čitalačkoj imaginaciji, da bi nas učinio „ponosnim“ na ono što baštinimo tradicijom, ne, ništa od toga. Autorova osnovna intencija je razumijevanje Crne Gore i njene sudbine krajem XX vijeka, i sve što likovi u njegovom romanu govore i čine, a pogotovo glavni junak monah Makarije, usmjereno je tome: kontekstualizovati položaj Crne Gore u našem vremenu i odgovoriti na pitanje o našoj budućnosti; najzad, sudbina monaha Makarija i Crne Gore Crnojevića nam je poznata. Upravo to je ono mjesto koje ovaj roman čini politički angažovanim djelom, tačno po mjeri angažmana koji postmoderna literatura smatra neophodnim da bi sopstvenom poetikom, u vlastitom vremenu, iznova označila crtu koja čvrsto dijeli civilizaciju od varvarstva.

Vulevićev štampar Makarije je sačinjen od fantastike, sumnje i egzistencijalne strepnje. To nije lik čvrstog, centriranog subjekta, nego fluidni, neuhvatljivi književni entitet koji se nalazi u procesu konstantnog preobražaja i samo(raz)gradnje. Da bi uvjerljivo oblikovao u toj mjeri zahtjevno zamišljen književno-umjetnički fenomen, autor se koristio fantastikom, preciznije njenom sposobnošću da razori i problematizuje naša uobičajena čitalačka očekivanja, ali i da iznova, na drugačiji način, integriše ono što je prethodno razorila. Makarije živi u svijetu napuštenom od boga, ali bog njegovog svijeta nije deus absconditus, „skriveni bog“ koji je nedostupan saznanju čovjekovog uma, nego postiđeni i uplašeni stvoritelj koji je u kukavičkom bijegu od sopstvene tvorevine. Zbog toga grijeha mu se, najzad, i sudi. Odmah na samom početku romana, dvanaest božjaka se okuplja na gumnu i sudi bogu: „Ovo nezapamćeno bogosuđenje obavljeno je uz mnoštvo sjenki, ali bez svjedoka, a za okrivljenog je rečeno da se nalazi u vječitom bjekstvu. /…/ Presuda je bila sažeta u jednu misao: Mehmed Drugi slijeva, Sinjorija zdesna, primoravaju nas da budemo niži od trave i tiši od vode. Pomozi Bože, ili reci narodu ot Črnie Gori: i ja sam bezbožnik!“ Onto-teološko utemeljenje postojanja je razoreno, ali nije creata napustila creatora nego se dogodilo upravo suprotno. Jeromonah Makarije kroz cijeli roman nosi tu duboku sumnju u sebi: čini božiji posao, pečati bogoslužbene knjige, a hijerarhizovani svijet ostaje bez temelja i uporišta, pretvara se u prah i prestaje da postoji. Poput svijeta i čovjek je ostao bez onto-teološke legitimacije, te i on mora sebe da sagradi na nov i drugačiji način.

Roman Čeda Vulevića „Makarije ot Črnie Gori“ postavlja pred čitaoca visoke zahtjeve, ali i daruje zauzvrat osobeno zadovoljstvo u tekstu. Riječ je o knjizi koja je svoju vrijednost potvrdila u vremenu, i koja će, siguran sam, tek dobiti odgovarajuću čitalačku i književno-kritičku valorizaciju.

Sljedeći roman Čeda Vulevića „Ogrtač boje mirte“ objavljen u izdanju DANU 2001. godine. To je fantazmagorična saga koja baroknom raznolikošću i bogatstvom upisanih narativnih strategema, pažljivo odabranim i uobličenim likovima, kao i koherentnom kompozicijom – svakako predstavlja autorovo najsloženije djelo. Riječ je o tekstu koji pred čitaoca postavlja nedvosmislene zahtjeve: prvenstveno ozbiljan angažman njegovog čitalačkog iskustva, ali i spremnost da djelu pristupi bez predrasuda, jer autor, u svom romanu uspješno primijenjuje niz literarnih postupaka koji na pravi način korespondiraju sa relevantnim dostignućima savremene proze. Time je svoj roman načinio još izazovnijim za čitaoca, nudeći mu otvorene mogućnosti za isprobavanje interpretativnih modela kojima raspolaže, a sebe je još jednom potvrdio kao pisca iz čije se radionice mogu očekivati najrazličitija poetička iznenađenja.

Vodeći likovi romana smješteni su u bolnicu za duševne bolesnike gdje preispituju utemeljenost i smisao svijeta u kojemu žive možda jedinim načinom koji im je preostao: transgresijom identiteta. Prelaz iz jednog života u drugi, preplitanje različitih prošlosti od kojih su sve podjednako vrijedne, a koje nedvosmisleno sačinjavaju bogatstvo čovjekovog unutrašnjeg određenja – temeljna je pretpostavka na kojoj autor ostvaruje svoje djelo konstruišući ga kao roman ogledala u kojima se ogledaju identiteti likova. U tom mnoštvu ogledala, identiteti više nijesu nešto čvrsto i pouzdano, nikakav temelj i oslonac, oni postaju fluidni i razgradljivi, prožimaju se jedan s drugim, gube i nanovo uspostavljaju. I upravo ta igra dekonstrukcije identiteta, sa svim logičkim konsekvencama koje se iz nje iščitavaju, čini ovo djelo podsticajnim za razmišljanje. Autor u njemu preispituje dominantne mitologeme epohe, ukazuje na njihovu besmislenost i svodi ih na apsurd, a likove oslobađa duha težine i upućuje ih na otkrivanje novih polja ljudske slobode.

Bolnica, uz Lučku kapetaniju u kojoj se nalazi sjedište lokalne policije, represivna je ustanova sa jasno definisanim pravilima disciplinovanja: „Kao u logoru“ – napisaće autor – „izgnanici i bolesnici su morali biti na okupu, i stojeći sačekati i ispratiti osoblje u bijelim mantilima.“ Ta moć disciplinovanja, ta potreba da se iznova prebrojavaju tjelesa dok se ne utvrdi njihov tačan broj, opsjednutost klasifikacionim tabelama, rasporedom, kontrolom – predstavlja ono što je Mišel Fuko prepoznao kao simptom epistematske i praktičke „smrti čovjeka“, predstavlja, dakle, epohu Moderne u njenim najsuptilnijim oblicima pojavljivanja. Upravo u činjenici da autor „iznutra“ destruira mehanizme tame karakteristične za epohu Moderne, da samo jezgro represije – bolnicu u Dubravi – pretvara u oruđe čovjekove slobode, jer bolnica u njegovoj interpretaciji, postaje tranzitna stanica u kojoj se ukrštaju staze i životi iz prošlosti, postaje mjesto oslobođenja onih ljudi koji su slobodu prinuđeni da traže bjekstvom iz svijeta u kojemu žive, dakle, upravo u toj poziciji dvostrukosti moguće je identifikovati jednu od omiljenih pretpostavki savremene literature. A to će kao okvir unutar koga je postavio svoje likove, autoru otvoriti prostor za preispitivanje najbolnijih zaostavština dvadesetog vijeka: logori, jezivi instrumentarij policijske torture, progoni neistomišljenika… Što on čini uz neprestano ukazivanje na bogatu tradiciju čovjekovog zvjerstva, kojoj je protekli vijek bio tek dostojan nastavak, a nikako besprimjerni izuzetak. U tom smislu više su nego podsticajni autorovi filozofski ekskursi o raznim jereticima i njihovim vjerovanjima, koji su svoje utočište ili zlu sudbinu našli na ovim prostorima. Smatram da je za podrobniju književnu analizu romana posebno dragocjena autorova sklonost ka upisivanju bogate tradicije gnostičkih učenja u svoj tekst.

(Nastavak uskoro…)