Foto: privatna arhiva
Ela Jevtušenko jedna je od ukrajinskih autorica mlađe generacije koja svjedoči ratnim razaranjima u Ukrajini. Fokalizator je posredstvom Darie Lisenko kontaktirao autoricu, zatekao je na zapadu Ukrajine i od nje dobio odgovore na pitanja o tome kako umjetnici u Ukrajini preživljavaju momente invazije ruske vojske na tu suverenu zemlju… Intervju je s ukrajinskoga na hrvatski jezik prevela Lisenko.
FOKALIZATOR: Gospođo Jevtušenko, možete li opisati situaciju u Ukrajini, da li ste bezbjedni?
Jevtušenko: Danas u Ukrajini, nažalost, ne postoji nijedno mjesto, gdje je sto posto sigurno. Privremeno sam se preselila u jedan od gradova na zapadu Ukrajine, ali i ovdje s vremena na vrijeme padaju ruske rakete. Cijela zemlja je prisiljena čuti sirene i bježati u skloništa, iako se to ne može usporediti s užasom koji proživljavaju ljudi pod okupacijom i u mjestima aktivne vojne borbe.
FOKALIZATOR: Otkud Ukrajincima u 21. vijeku takav borbeni duh, da li snagu više crpite iz tradicijskog ili savremenog?
Jevtušenko: Nedvojbeno je da su događaji iz XXI stoljeća – oba Majdana, posebno drugi (Revolucija dostojanstva), a onda i ruski napad na Krim i Donbas 2014. godine – snažno pridonijeli osjećaju nacionalnog jedinstva. Ali iza toga stoji i stoljetna povijest naše zemlje i naroda, oslobodilačkih borbi i ustanaka… Rekla bih da jasno osjećamo da nam je želja za slobodom i neovisnošću u krvi, to je jedno od najvažnijih obilježja našega mentaliteta, a posebno je to uočljivo kada se uspoređujemo s Rusima. Stoga je naš današnji borbeni duh organski nastavak naše povijesti. Ipak, svoje živote i svoju državu gradimo ovdje i sada, okrenuti smo budućnosti, za razliku od Rusa koji u nedostatku konstruktivnosti samo nastoje revitalizirati nekadašnju imperijsku “nadmoć”.
FOKALIZATOR: Koje osjećaje kod umjetnika izaziva blizina smrti ili pogrom?
Jevtušenko: Za umjetnika su ti osjećaji isti, kao i kod svih drugih ljudi. Strah, tjeskoba, neizvjesnost oko budućnosti, nemogućnost planiranja života čak i samo tjedan dana unaprijed. Mislim da u egzistencijalnom smislu prijetnja smrti djeluje na sve podjednako, jer svi smo mi ljudi. Jedino da su umjetnici obično empatičniji, pa nas zbog toga više boli tuđa nesreća, na primjer, bol naših sunarodnjaka, koji su se našli pod okupacijom ili u mjestima aktivne vojne borbe. Ako govorimo osobno o meni i nešto jednostavnijoj strani problema, imam veliki strah za svoju budućnost – ne u materijalnom smislu, nego u umjetničkom smislu, u smislu mog samoostvarenja. Jer, Ukrajina nije samo moj dom fizički, to je moje kulturno okruženje, bez kojeg se nikada ne bi mogla osjećati potpuno ostvarenom. Sfera kulture je i bez rata dosta nezaštićena, u uvjetima rata i neizbježnih ekonomskih problema (čak i nakon pobjede)… Naravno, rat je zahvatio svakoga bez obzira na zanimanje, ali recimo liječnici ili vodoinstalateri su potrebni uvijek i svugdje, za razliku od prevoditelja knjiga. S druge strane, vidim veliki interes prema ukrajinskoj kulturi diljem svijeta. Od početka rata prevodim svoje ili tuđe pjesme, skupljam pjesme svojih kolega za strane publikacije, moderiram različita čitanja… Dakle, unatoč svemu ima nade i optimizma.
FOKALIZATOR: Potiskuje li rat umjetnika, ili u njemu i dalje traje proces stvaranja kao vid prkosa?
Jevtušenko: Ovdje je sve individualno, zato mogu govoriti samo o svojem iskustvu. Prvi tjedan sam bila na adrenalinu i bio je veliki emocionalni uzlet od činjenice da smo izdržali prvi udarac, iznenadivši time cijeli svijet. U to vrijeme bilo je i inspiracije za dosta optimistične pjesme. Ali rat se odužio i sada smo ušli u neko čudno razdoblje kada bi trebali pokušati barem malo da se vratimo svakodnevici, ali okolnosti tome smetaju. Smatram da pjesnici trebaju zabilježiti ovo što se sada događa – uostalom, to je ionako njihov zadatak, a sada se odvijaju pravi epohalni događanja. Romani i refleksiranje bit će kasnije, sada je potrebno uhvatiti trenutak, a za tu svrhu, po mom mišljenju, najbolje pomaže upravo pjesnička forma. Štoviše, kao što sam već rekla, ove su pjesme tražene u cijelom svijetu, a ne samo u Ukrajini. Tako da čak ako vam se u nekim posebno groznim trenucima čini, kao da su sve riječi nestale iz glave, a ono što se događa i što osjećate ne može se opisati, ne treba odustajati, treba tražiti način da to izrazite i zabilježite.
FOKALIZATOR: Može li se iz perspektive iščekivanja apokalipse uopšte razmišljati o budućnosti? Kakav ishod ruske invazije, i pokušaja okupacije, može biti? Kakva je budućnost vaše zemlje?
Jevtušenko: U prve dane rata činilo se da je to upravo ta apokalipsa. Pogotovo što smo već preživjeli kugu u obliku virusa COVID-19. Moj prijatelj, pjesnik Oleksandr Mymruk, čak je napisao pjesmu u kojoj je premiješao modernu stvarnost s citatima iz Otkrivenja Ivana Bogoslova – u kontekstu nuklearne prijetnje, naprosto je zastrašujuće kako se čine proročke riječi iz Biblije. Ali znate, čovječanstvo otkad sebe pamti čekalo je apokalipsu. Gotovo svaka era smatra sebe posljednjom – i uvijek se čini da je to jako dramatično. Ali vrijeme još uvijek ide naprijed, svijet se nije urušio, sunce, prema astrofizičarima, bi trebalo sjati sljedećih nekoliko milijardi godina, tako da mislim da nas čekaju eventualno lokalne apokalipse – čovječanstvo tokom svoje povijesti doživjelo je mnoge formacije, procvate i raspade država i civilizacija. Ne obvezujem se davati povijesna predviđanja, jer jednostavno nemam dovoljno kvalifikacija za to, ali čini mi se da imperijalni konstrukti poput Rusije postupno zastarevaju, a budućnost (pa, barem bliska budućnost) će pripaditi manjim državama i njihovim savezama. Možda samo želim vjerovati u to… Ali ono što sigurno znam je da Ukrajina neće tako lako odustati. Čak i Rusi u svojim propagandnim kanalima govore da smo u trideset godina neovisnosti izgradili prilično jaku ujedinjenu naciju. Posljednjih godina, unatoč ratu na istoku, brzo smo se razvijali, a i ekonomski, pa čak i oni Ukrajinci koji nikada nisu imali čvrst građanski stav vidjeli su da europske vrijednosti vode materijalnom blagostanju, dok Rusija brine više o otimanju teritorija nego o vlastitim građanima, klizi u htonski ponor, tjerajući trećinu svog stanovništva da živi, pardon, bez wc-šolje. Unutar Ukrajine postoje proturječnosti – uostalom gdje ih nema – ali nas ujedinjuje želja da te priturječnosti riješimo sami, među sobom, a da nam susjedna država ne dolazi i ne nameće svoje toksične „bratske“ zagrljaje. Naravno, bez međunarodne potpore ne bismo mogli obraniti svoja prava u borbi protiv takvog diva kao što je Rusija, dapače, to je jedan od razloga zašto se nismo uspjeli izboriti ranije. Sada je sve drugačije. Sve to me dovodi do optimistične vizije naše budućnosti.
