Foto: privatna arhiva

Tugu, kad dođe predveče, prstima zadržavam u grudima,

poput djeteta koje u šaci igračku steže. Talisman

koga čuvam. I kad bi se htjelo da neko za njim

posegne, ma koliko da plati, neću ga dati nikome:

mome srcu uspomena.

Što bi moja starost da mi nije tog mekog bola u duši?

Bijedan je svaki život koji nije osjetio tajnovitu,

u prsima svojim skritu sjetu blistavog amuleta.

1.

Otac je umro u proljeće, početkom aprila. Umro je kad počinje rađanje, u sunčano jutro, nakon bolesti koja se u njemu vukla od kraja zime. Sjutradan su ga pokopali uz pljusak i grmljavinu.

Dolazeći kući iz škole u kući sam zatekao polusestre, snahu Marinać i komšinicu, samohranu Albanku, kako ga još toplog, mekog, opuštenog svlače iz noćnog rublja. Mater je bacala po njemu suhe latice divljeg šeboja i suvu lavandu. Očevo sklisko bijelo truplo se u velikom kainu sagibalo preko nasapunjenih ruku, glava mu se kao u harlekina klatila dok su mu trljali kosu. U posmrtno odijelo su ga potom uvlačili kao da mumiju stavljaju u vreću. Svi smo čekali polubraću da iz svojih kuća dođu u naš dom, da nam kažu kako ćemo sa pokajanjem.

Stadoh zbunjen nad njegovim tijelom. Već bjehu to dugo, teško tijelo, postavili na stari taulin, zapuhani kao da su  stablo vadili iz vode. Na njegovom blijedom licu suše se kapi sapunice. Pomislih: na tom astalu je on dobrih sedam decenija tijesto mijesio, sad se na njemu odmara od tog silnog truda, pospan. Poljubih mu čelo, još topla usta. Sjedoh kraj glave.

Kosa mu je blistala. Modra i posrebrena, prorijeđena, meko je pala na uši, kroz resice probijao se plamen sa odžaklije. Široko čelo, gotovo bez bora, spuštalo se na prorijeđene obrve čije su dlake štrčale nad mesnatih kapcima. Pod grčkim nosom dotjerani smeđebijeložućkasti brkovi pokrivaju gornju usnu. Na donjoj, s lijeva, blista modra izraslina: pričao mi je da je to nastalo još kad se u Americi, grčko suho grožđe jedući, ujeo za usnu.

Njegovo lice je lijepo, to je glava čovjeka koji starost nije priznavao, mladost suzama dozivao. Mrtvo očevo tijelo još ničim ne može nagrditi krasotu njegovog stasa. Jedino brada odudara od sklada mišića na njegovim obrazima. Iskrivljena, oštra, nadnesena ka nosu kao čvor, samo ona kvari markantnost očevog profila. I mene je samo te, na prevaru nadošle preobrazbe, strah, ja na takvu mijenu nisam navikao, ja na nju ne pristajem.

Tog trenutka, prvi put, i najviše, kad su kosti vilice i brade utekle skladu očevog lica, osjetio sam vezu koja, može biti, postoji između duše i tijela. Da je jedinstvo duhovnog i tjelesnog, veze koje tu sličnost grade, primjetne u čovjeku dok on živi, dok radi i govori, a kad se umre, da svako svom jatu odleprša: tijelo carstvu raspadanja – duša krilima iz religijskih bajki gnijezdu na nebesima. Tijelo bez duše, duša izvan tijela – dva neznanca koja tumaraju. A kad se nekad to dvoje u nekom drugom biću sretnu desi se ljubav bliznaca kome omraza koju životom zovu nauditi ne može. Pomislio sam: dok traje ta veza, taj sklad, do tada smo otac i ja jedno. Sad, kad je umro, moram naći novi put zajedništva.

Ta brada, dakle, nalik bradi seljanke s jednog Brojgelovog platna, učinila je da se uplašim, zaprepastim i potom odlučim da se konačno oprostim od tjelesine što se pružila po astalu. Tada sam izgubio čovjeka zvanog Nikola Naumov. Da nije fotografije, lica sa izblijedjelog ispucalog komada tvrde premazne hartije, ne bih ga više nikada, da se nekim slučajem, na neki način sretnemo, prepoznao. A i kad god fotografije prelistam, osjećam se skutreno. Jer ja tražim drugo rješenje.

Dok je on, žutoblijed, kao utopljenici iz mora prolaznosti izvučeni, prostrt po stolu, okružen svijećama, ležao, ta izobličena brada učinila je da se zadnji put i za oca uplašim. Htio sam tada da skočim, viknem, da djetinje tjelašce, poput leoparda pokrenem, izvijem, ka ženama u crnom, koje su oko tate napravile krug kao stupicu, i da ih izgnam iz sobe. Zaželio sam tada, posljednji put, da posjedujem moć i očevo tijelo oživim, da se on potom digne bez ičije pomoći, odšeta iz sobe i nestane, da ode tamo kamo samo ja znam kuda će otići, pa da ga sretnem i čuvam dok me bude u životu.

To potraja tren, a onda klonuh. Ne, mene više s ovim tijelom ništa ne spaja, nikakve veze ne drže, niti ih želim! Dok gledah u očevu izvitoperenu bradu, prkos mi je zorno preporučivao: reci ukočenom tijelu sa stola zbogom, adio. Ostaće ti u dubini srca malena želja da jednom, u budućnosti, u zgodni čas koga ću prepoznati, duh svoj prikradem duhu njegovom, pa da vidimo što ćemo i kuda, od tada zajedno.

2.

Pobjegoh u kuhinju, sjedoh na drvljanik, pognute glave stegoh šakama obraze. Pored mene je prolazio svijet. Iz dnevne sobe započe tihi lelek: unučad su ga, došla sa Cetinja, oplakivala. Rodbina iz Skadra nisu ni mogla znati da je njihov otac i djeda umro; ko da ih i kako obavijesti preko gvozdene zavjese Envera Hodže? Pomislih: oni tamo sada, moguće, igraju preferans, piju konjak Skenderbeg, šale se, a možda neko od njih i zapijeva. I treba takva da budu osjećanja u životu ljudskom: na ravne česti podijeliti tugu, očaj, radost i ravnodušnost. Okolnosti tako podese naše živote. Shvatih tada i to: potrebna je silna volja da ljude o kojima čusmo, ali ih ne doživjesmo, volimo; uljepšana priča o nepoznatom, pa kad ode bestraga, u namještenoj pozi sućuti – ožalimo ga! Nemoguće. Rekao bi na takvo stanje osjećanja moj domišljati albanski prijatelj: me le e vdek, e mos m’u pjek – ajo bukë nuk hahet (da se rodiš i umreš, a da se ne opečeš – taj hljeb okusiti nećeš).

Pristizao je svijet po starom običaju kad neko u varoši umre. Pogureni ljudi, žene u redu, ravnodušna mladež dignute glave, sjene koje sjede na klupama u hodniku i ispred kuće, hamali koji su donijeli kovčeg pa sada, već omamljeni od rakije koju im poslužitelji nutkaju, nešto torokaju u po glasa. Upadoh u lanac tradicije iz koga se ne mogu otrgnuti. Žurba, lelek, šapat, lupkanje štapom o betonski pod, cipele i nogavice pred mojim pognutim pogledom, razgovori o politici, sjetvi i vremenu, manje o pokojniku. Suču se brci, ispija lozovača, prosipa kafa, kotrljaju se stepeništem bijeli štapići duvana. A neko se, bogme, i zakikoće, nakratko. Vašar koga ovdašnji pravoslavci zovu pokajanje. Čuvaju mrca da mu se štogod loše ne desi, tepaju mu bdijenjem, a sjutra će otpočeti cirkus zvani pokop. Ali zašto, zašto to čine tati i meni kad nama do toga nije?

3.

Srećom, on je i dalje u meni mirno spavao, naočigled mnoštva. Očev leš još miriše na jeftini sapun, a njegovo odijelo su, da bi dugo trajalo u pregradku šifonjera, odavno posuli naftalinom. Znam ja: još nekoliko sati pa ćemo ostaviti okupljeno društvo, krišom se izvući, i dok će rodbina tegliti kovčeg sa gomilom mesa – ostaćeš bez nas, tužni skupe! Uplešćemo se nitima duše jedan u drugog, sve prisutne prevariti. Proći ćemo uskoro, otac, gospodin moj i ja, kroz satrula drvena vrata stare kuće. On u nebesko vrijeme, ja u drugo iskustvo, ne smetajući jedan drugome; on u meni ja u njemu, izmiješani, sabijamo se kroz prostore. Gospode! večeras doista mislim da smrt nije ništa, jer sam snagu njenu upoznao na najmilijem, misao na nju ne može me više zaboljeti, moj se budući život iz klice očeve smrti razvio, inatom da smrt porekne i u ljubav utopi. Sjutra, iza nedjelje, pred zvon zvona, mjesečinom, kroz godine, putujući, siguran sam u to: nekad ću sigurno biti On. Do tada, okrenuće se ovo dijete majci, da sa njom dijeli siromaštvo, jediinu tekovinu ostalu od Nikole Naumova.

Iznosili su iz kuće njegovo stameno tijelo kao stvar koja zauzima prostor i remeti raspored. Pomislih: tako treba da bude, tijesno bi moglo biti njegovom i mom duhu kad bi trupnina ostala. U kišno popodne, mrtvo tijelo, temeljito zatvoreno sa četiri  mesingana eksera u kovčeg, a sve u strahu da svjetini koja ga prati ne bi pobjegao, tijelo mog otac posljednji put je izlazio na svjež zrak. Vode ga na smetljište, kamo se odlažu kosti i meso ljudsko. U truplu mog oca se, moguće je, već crv izlegao, temeljito da odradi preostali dio posla, radi koga je i stvoren.

Kad su ga iznosili niz skale, stidio sam se zbog ovog rituala. Moraću da pričekam ono vrijeme kad će ga svi zaboraviti, e da bih ja oteo naslijeđe uspomena koja nisu za diobu. Meni će duh njegov pripasti zanavijek. Nešto mi je govorilo: ti što ga odnose već su ga zaboravili.

U praznoj kući sjedim na stolici od pruća (mirise bosiljka, tamjana, duvanskog dima oduvaće propuh, jer su sva vrata i prozore ostavili namjerno otvorene), kroz prozor gledam pokislu kolonu, s crnim pečurkama iznad glava, kosi udari juga mlataraju krajeve mantila i crne ženske ràše. Na čelu povorke šareno odjeven pop razmahuje kandilom, hitro, kao da rastjeruje marvu sa staze: kiša ga nervira. Gega se za njim pognuti svijet. Daždi, kao u aprilu što zna, na primorju, uz vjetar morski, bespoštedno vlažno. Odnose tijelo kroz maglu, u daljinu, potom u blato. Zamiču iza trga i ja više ne vidim ništa od mase na koju sam ravnodušan.

A već k meni lete golubovi koje je otac poslao. Nova krv širi se mojim srcem. U plućima nova arija. U meni se već smiju otac i čedo njegovo. Živjećemo mirno, preseljeni u mojoj ljusci, jer je tatina mahuna dozrela, osušila se i pala. Nije nam tijesno: ja u njegovoj smrti, on u mome životu. Nova epizoda i darovi koji su mom životu obećani. A tamo negdje, kad se smori ovo stanje zajedništva i pređe u ravnodušnost, naći će se novi saradnik u misiji života, spreman za naredna putovanja. Moja majka.(Odlomak iz istoimenog romana)