Foto: privatna arhiva

(odlomak iz triptiha  „Naši su životi bjekstva“)

Italijansku okupaciju Albanije, aprila 1939. stanovnici Porto Hendeka sagledavali su različito. Nije bilo većih socijalnih gibanja niti nacionalnih sukoba, ali je među Crnogorcima stigla zebnja. Kod Albanaca se mogao osjetiti diskretan polet. Poneki starosjedilac bojažljivo bi pomenuo stara dugovanja za koja, eto, može stići naplata. O tome je u pazarskim razgovorima, uz trgovanje ili zajedničko piće u kafanama, bilo riječi. Neko bi pomenuto prošlo doba. Znamo kako je bilo, a još ne znamo kako će biti. Otvorenih prijetnji ili svađa među narodom tih sedmica nije bilo. Dotadašnji život u mješovitoj sredini odgojio je uljudnost. Albanski živalj čekao je razvoj događaja. Nad kasabom je lebdio duh neizvjesnosti. Slutilo se, očekivalo se: nije okupatoru teško da pređe granicu. Žandarmska dežurstva su pojačana, vojska je četovala više od uobičajenog. Ljudi su se držali svog posla. A što je ko tih mjeseci mislio, zamišljao ili planirao, stalo bi u Nikolinu poštapalicu: ako danas kažem „ne znam“, uzmi to kao moju mudrost, ne kao neznanje, jer „ja znam“.

Jedne majske noći probudio ih je žamor koji se spuštao od Parnog mlina, glavnim sokakom prema džamiji Mezjah. Smijeh i povici. U dućanima, s obje strane ceste, palili su se fenjeri. Dva žandarma u noćnom dežurstvu, zatečena kraj  Česme od skala, hitro su pred gomilom, koja se slivala od Parnog mlina, zamakli do pekare, i Pekarskim sokakom otrčali stazom prema Meterizima. U Pašinoj kući nalazila se žandarmerija, žurili su da se nađu iza zidova. Sa prozora dnevne sobe Nikola je vidio grupu mladih ljudi.  Držali su baklje i dizali zastave, uz povike pjevali pjesme koje slave Albaniju i Skenderbega. Među albanskim znamenjima vidio je i zastavu Sovjeta. Mladići su poskakivali u igri. Podno Beledije, na platou pod džamijom, dizali su ruke uvis i igrali šotu. Visoki mladić u sredini grupe vijorio je zastavom i jednako uzvikivao: „Ti Shqipëri, me jep nder, më jep emrin Shqipëtar!“(„O, ti Albanijo, daj mi čast, daj mi albansko ime!“). Potom su se uputili džadom ka obali. Nikola je sanjivu djecu pozvao da se vrate u postelju. Zapazio je da Mitraća opet nema u kući. Možda se nestašno dijete našlo u grupi demonstranata – komunističkoj omladini? Narednih dana, pijući kafu sa prijateljima, u kafanama Mare Pavić i kod Bima Kafedžije, načuo je čemu se te noći radovala mladost. Nijedne novine u Banovini nisu pomenule noćnu promenadu omladine u Porto Hendeku. Kad je otišao u Skadar, na Krstovdan, krsnu slavu Vasilja Johanija, u razgovoru sa poznanicima, prijateljima Vasiljove kuće, doznao je da je tokom ljeta bilo komešanja i u Albaniji. Kolaboracije sa Italijanima, parade balista, i prvi znaci otpora komunista. Dolazila su zanimljiva vremena…

Desilo se, nedugo prije susreta dva prijatelja u Skadru, nakon učestalih presija koje je Amet Zogu počeo da provodi u Albaniji nad pravoslavcima-nealbancima, da se i u Porto Hendeku prema Albancima počne postupati strožije. Tuk na utuk. Tako je, pored ostalih preporuka o ponašanju tih, navodno nekulturnih i primitivnih ljudi, u Porto Hendeku stigao glas kako bi Albanci trebalo da svojim prezimenima dodaju nastavak „vić“ ili „ić“. Nije pod moranje, ali se savjetuje, dobro bi bilo, poželjno je. Pa da svi u Kraljevini jedni drugima budemo bliži. Dakle, dosadašnji Kurti, Murti, Sinani i Resulji, neka se Kurtovićima, Murtovićima, Sinanovićima i Resulbegovićima prozovu. Pa će i bog na nebesima, i kralj u Beogradu, milošću nagraditi poslušno stanovništvo. Jer je svaka vlast od boga data, zar ne piše tako i u svetim knjigama.

Kao da se oluja podigla, huka s nebesa spustila, triješnja iz  podzemlja prodrmala stanovnike Porto Hendeka. Na tu vijest razgovaralo se u džamijama, savjetovalo u katoličkim bogomoljama, na večernjim sjednicima, tokom posta ili o blagdanima – dogovarao se narod kako da postupe. Škrgut zuba i mukla psovka na kaurluk, odbojnost i prijezir mirnog svijeta iz geta. Koji se, koliko sjutra, mora sabrati, muku sabiti u sebe, i smiješkom izaći u čaršiju, među ljude, za poslom. Još jedna tragikomedija počela je da se prikazuje mirnom i radišnom življu. Bili su oni nevoljni statisti na pozorju silne kraljevine, Aleksandrove Jugoslavije.

Stara levantinska oprez, još starija judejska mudrost, podučili su narod. Mnogi je u sebi ponovio: kad su nas silnici primorali na to – uzmimo nova imena za pazarišta. Stara ćemo sačuvati za svoj dom i vjeru, jer je svaka sila do jednom, a naša odanost svom imenu i rodu, za vijeke vjekova trajaće. Bili su ljuti i uvrijeđeni, ali – nadvladan je bijes, ugušen otpor. Malo se ko protivio. Kao da idu na strijeljanje, tako su kasabalije u sudsku pisarnicu Beledije ulazili, da im se nova lična dokumenta izdaju. I gradonačelnik je spustio svoj novi potpis na novi dokument: Mustaj-beg Alibegović A ko se baš zainatio, od silnijih trgovaca i hadžija u Porto Hendeku, da ne slijedi uputstva, angažovao bi advokate. Ovi bi im tužbe sročili, na sudska ročišta se u njihovo ime pojavljivali, tvrdeći da volju klijenata brane – ni ‘vić’, ni ‘ić’ o njihova prezimena da se ne kači. Nikola Naumov takođe nije dozvolio da ga prozovu ni Nikolajević ni Naumović. I njegov advokat naoštrio je pero. Čekala se odluka iz sjedišta Banovine, sud da zasijeda, pravicu da donese. Pravica nije donijeta, žalbe su odbijene. Širila se, naime, propaganda, da je narod dragovoljno, s radošću, listom krenuo, i prezimenima dodao tuđinsko zvučje. To nije bila istina, ali su u Banovini oglašavali da je privrženost naroda državi nedvojbena, a ljubav arnautskih podanika prema plemenitom Aleksandru kralju velika. Čemu onda te sporadične žalbe i trošenje novca na moguće parnice?

Najzad, nije ovakva propaganda bila daleko od istine. Porijetko: čulo se glasno protivljenje, trajao meki otpor. Ali stanovnici Porto Hendeka nisu bili voljni da vode besplodne rasprave. Neka vlast koješta sprovodi, samo da se radi i bude mira. Što se naredi odozgo, biće poslušano odozdo, oni će se već u svakoj mijeni snaći. I za sebe smoći korist. Vješti i oprezni, tražili su mogućnost kako da se za tešku uvredu vlasti okoriste nekom drugom prednosti, da uvredljivu uredbu skupo naplate sa drugih strana. Onamo gdje je vlast slijepa i spora, oni će biti vidoviti i hitri. Nije svaka državna uredba sveto slovo, da joj ne možeš naći praznina. Bili su, prirodom diskriminisanih, vješti u tome da nađu tijesni prostor između prinude i kompromisa, i kroz njega se provuku bez posljedica. Novac i darovi u takvim su igrama bili dobra alatka.

U Porto Hendeku lična korist uvijek je bila jača od opšteg interesa. Taj sirotan: interes za dobrobit zajednice, nikada u ovoj kasabi nije stajao na čvrstim nogama. Samo lični interes, a na štetu opšteg dobra. Neka tajnovita osveta za robovanje tuđinu?! Zato se Porto Hendek slabo razvijao: bili su siromašna zajednica sa bogatim pojedincima. Kasabalije ne haju za okoliš – to je obaveza onih koji ih u svakoj prilici globe. Pokazivali su usiljenu krotkost, izbjegavali komunalne obaveze do krajnjih granica – njihove su kuće i obori iza zidova i kapija bili besprijekorno čisti i mirisavi, dok se po sokacima smeće gomilalo u ćoškovima. Na pazaru i oko njega nije se od balege moglo proći neokaljan, a po merajama, krepana sitna stoka i živina ostajala bi dok ne istrunu. Takvo ponašanje, jednu vrstu nenametljivog inata i otpora, bez bune i vike, već ćutanjem i oglušivanjem spram građanskih normio,  u jednoj rečenici je opisao  prvi guverner Crnogorskoprimorske oblasti: „Lako ću ja sa ulcinjskim „turcima“ – mrze nas, ali slušaju, teško je meni sa Malisorima!“   

Slučaj, ta pritajena pojava u vremenu, ko bi znao od kud pristigla i kakvom alhemijom zgotovljena, da se među ljudima nađe i u njihove sudbine med ili žuč sipa, pomogao je Nikoli Naumovom. Usred jedne jesenje oluje pomamni talasi od levanta nasukaše na pješčani sprud kraj obale Porto Hendeka trgovački brod. Žandarmi, čuvši kojim jezikom govore nesrećni mornari, pozvaše Nikolu da tumači. On stradalnike, nakon što su izjave dali u mjesni ured kapetanije, pozva u svoj dom.

(Zapisivač prenosi porodično  sjećanje. Posada bracere bijahu Grci. Brašno iz luke u Gružu brodili su ka Krfu, u središte Vrioni.  Domaćin ih je ugostio najbolje što je mogao. Bio je, u više navrata, tumač stradalima u starješinstvu Tivarija. Čekalo se da oluja mine i brod se odsuka. Zahvalni pomorci zemljaku ponudiše nagradu. Nikola kapetanu zatraži brašno u stivama, dijelom ovlaženo, koje je počelo da crvlja. Propašće dok stignu do odredišta. Neka mu oštećen teret dadnu. On će, tobože, svinje da goji tim brašnom. Grci bratu Grku odbiše da sve brašno poklone, već ponudiše razumnu cijenu. Skupo je, zemljaci! Ko će kome, ako ne svoj svome: smanjiše cijenu. Nikola ponudi još manju. Pogodba se najzad sklopi, izljubiše se, gotovo u suzama, braća pravoslavna. Pomorci, kad službenik kapetanije zavede događaj i ovjeri pričinjenu štetu,  kormilom na sjeverozapad, u Gruž po novi utovar; a Nikola sa svojim radnicima brašno prenese u magacin, da ga prosiju od crva. Ko još na svijetu treba da zna, a da nije pekar, da je brašno koje se lako ucvrlja na glasu kao najbolje. Nikola potom, iznova, advokatskim krasopisom ispisanu i uglednim svjedocima potpisanu molbenicu, posla sudskom savjetu Banovine. U kojoj traži da mu se (nakon što je sa grčkim pomorcima bivao, na službu se stavio žandarmima, vrijeme i svoje novce gubio, a u želji da  svojim gostoprimstvom ugledu žitelja Porto Hendeka i Banovine doprinese), kao nagrada za trud i domoljublje, blagoizvoli da ostane na prezimenu na kome je i dosad služio kraljevini urednim plaćanjem poreza, a vjerom Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Bi mu udovoljeno, a advokat dobi napojnicu. Pamti se: koštalo je Nikolu to nastojanje onoliko novaca za koje je, u ono vrijeme, mogao da kupi vola .)