Odlomak iz romana ,,Lavirinti Mandre“
Sredinom januara 1944, dok je kasabu još stezala tuga za poginulima od savezničkog bombardovanja, u ruševinama ranjene nastambe, i kad su, kao nikad ranije, Porto Hednek prekrili snjegovi, a sa oluka visile ledenice maltene od oluka do kapidžika, steglo se iznova srce, zatreptala duša naše junakinje. Naime, Mari Kopilješi, saradnici i balista i komunista (kako kada i kako kome!), Ljoradin,vlasnik agencije LOJD, donio je iz Skadra pismo i paketić za Dafinu Montiljo. U čudu, drhtavim prstima, djevojka je primila pošiljke: zelenkasti koverat (na njemu čitko ispisano njeno ime, na poleđini pečat (u sredini žig dvoglavog orla, kružnicom se nazire BALLI KOMBËTAR-Shqipëria Shqiptarëve), i paket omotan voštanim papirom, svezan kanapom, a preko čvora i crvenog voska, u masnom žigu otisak: davidova zvijezda. Otrčala je u svoj sobičak stežući na prsima darove. Prevedeno na crnogorski jezik pismo glasi:
„ Poštovana Gospođice! Dobrom voljom gospodina Ljoradina, oficira Nacionalnog fronta za okrug Porto Hendeka, šaljem paket koga sam iz ruku tvog oca preuzeo prije nego je dušu predao nebesima. Zavjetovan sam da pošiljka mora stići kod tebe. Albanci zavjete i datu riječ poštuju. David Montiljo je sa mirom promijenio život 18. decembra. Tokom boravka kod nas tvoj otac, nama drag čovjek, čuvan je od svakog zla u široj porodici bratstva Nëdrekaj – dobrotom je zaslužio da ga njegujemo. Sahranjen je, po svojoj želji bez sveštenika, na napuštenom katoličkom groblju iznad sela Tropoja. Pred smrt je zatražio (mi smo tome udovoljili), da mu nad humkom postavimo obrađenu kamenu ploču bez imena i broja, ali sa uklesanom davidovom zvijezdom. Ja sam mu uz humku posadio dva čempresa koji napreduju dobro stremeći nebesima: jedan njemu za pokoj duši, drugi tebi za zdravlje. Tvoj otac je, uz prisustvo najstarije glave u selu, predao meni paket koga primaš, i testament u kome traži (prilažem ti ga uz pismo: pečatiran je u Skadru našim simbolom!), da tebi na uživanje pripadne rodna kuća. Dućan u Paruci pripada Nacionalnom frontu, štavionicu uz Bojanu spalili su komunisti, a mobilijar u vašoj kući je pokraden; u njoj je sada smješten naš vojni biro. Ako se vratiš, nakon uspostave vlasti Nacionalnog komiteta naše svete i oslobođene Albanije, volja tvog oca će se poštovati. Pozdravlja te Selatin Nëdrekaj. U Skadru, petog januara 1944.“
Dafina Montiljo ulazi u svoj sobičak i tada plače. Pažljivo, kao da otvara udarnu iglu iz mine, prstima odmiče papir, driješi kanap. U paketu nalazi prsten i ogrlicu sa biserima pokojne majke, zlatnu tabakeru oca Davida, srebrni talisman s likom Judite, narukvicu od ćilibarskih kuglica, žutu maramu od svile, u kožnoj kesici dvadeset dukata sa likom kralja Ameda Zogua, i još deset velikih zlatnika sa ugraviranim likom Franje Josifa. Djevojka ne može zaustaviti plač: sabija glavu pod jastuk, udara pesnicama po postelji, skupljena kao embrion čàmi u sobi do sive mrkline. Udavljeno sunce na pučini, kroz zavjesu prozora, grȕva posljednjim bljeskom po njenom podbuhlom licu.
