Odlomak iz romana ,,Lavirinti Mandre“

Odmarajući se na zidinama ruinirane utvrde gotovo pokajnički priznala je sebi: ipak u ovom zaturenom naselju ima nekog sklada. Život buja, on ovdje nije bez dinamike, posebna vrsta ljepote traje ovdje. Ogledalo davnine ovdje ima odraz živahnog inata – ne da se lako ovaj narod odreći minulih navika.Vratila se starom zadovoljstvu – dugom pješačenju,  pa se bolje upoznala sa okolinom. Tako će liječiti tugu: tabanati bez određenog cilja, promicati bogazama gdje caruje zelenilo. Našla je obilje božjih darova na periferiji naselja u koju ljudi ne zalaze, za kojom ne haju. Šetnje bi je (sve češće i sa voljom da se odmakne od ljudi), dovodile do maslinjaka uz more, do šljunčanog žala Valdinosa i svjetionika nad oštrom hridi. Provlačeći vitko tijelo kroz gustiš, posuta prahom koji pada sa visokih grana česmine i lovora u žutom cvatu, uspéla bi se na visoravan. Pred njom se otvorio tamnozeleni pojas prašume Mandra.

Padne joj često u mislima Žan Žak Ruso. U Skadru je pročitala svih pet Rusoovih knjiga, na italijanskom: Emil, ili o vaspitanju. Kako je malo ljudi sprovelo ono što je veliki Francuz zagovarao svojim junakom: životna pitanja i vaspitanje modernog čovjeka u modernom društvu. Najuzvišenije od svega odavno bijaše napisano: dječak Emil vaspitan u prirodi i slobodan čovjek. Mahnu rukom kao da tjera zle sile oko sebe, kiseli osmjeh zarobi obraze, pomisli: nemoguće je to bilo i Francuzima, kamoli ljudima među kojima danas tavori. Idelizovana pedagogija o čovjeku u kome su ujedinjeni razum i osjećanja. Velika zagonetka Vječitog Bića u civilizaciji koja svojom krivicom odumire, brzo, neumitno.

Udišući sladunjavi miris cvijeta brnistre proletio bi pred njom svadljivi par kreja. Osluškivala je gugutke u želji da se nekim čudom pojavi kuna zlatica koja će sunuti pored njenih nogu, da vidi i čuje nad sobom, na modrini neba, cijuk orlića: malene crne tačke kako kruže, u svađi koji će prvi od njih biti orao. Ushićena prostorom ostajala bi na takvim mjestima dobar dio dana sjećajući se djetinjih šetnji oko Skadra – od mosta Bojane do zadnjih kuća seoceta Široka, uz Jezero, kroz ravnicu prema Velipoju hiljade ovaca uz livade prašnjavog druma do mora. U grudima bi tada čula, jednako kao i sada što osjeća, kako joj srce drhturi, sjetna i nadahnuta u isti mah, sluteći više nego što razum smije da spozna muku prolaznosti. Znala je da je posebna, jedna među hijadu.Tome osjećaju se nije osobito radovala. Kasaba, naseobina zagledana u svoje planove i želje, poklanjala joj je nesebično, bez žaljenja, svu božju raskoš prirode. Od Valdinosa do rta Đerana samo posebni uživaju zdrave pejsaže provincije. Stanovnici kasabe zanosili su se drugim željama.

Ovi ljudi su zarobljeni poslovima i sticanjem, brigom za svoj porod, kriju bojazan od nepoznatog, umilni pred božjim zapovjedima, kloneći se svega što bi ih smetnulo od predačkih navika. I okupaciju talijansku su tako prihvatili: pogni se, okani se silnih, smiješi se bojažljivo, i što prije prođi uskim sokacima u svoja ograđena dvorišta; šetaju bez cilja samo ludaci i dangube. Bile su kasabalije takav soj: odani svom bogu, štedljivi i tihi, po prirodi nekonfliktni, neskloni dokolici. Njihov odmor je kad ispijaju šerbet-čaj i kahvu, razgovarajući o poslovima, i obilaženje rodbine i poznanika tokom Bajrama – ali samo prvi dan, jer sjutradan kreće iznova njihova trka za sticanjem. Ljudi koji su dobro upamtili rečenicu iz njihove svete knjige: Ti nemaš ništa, jer sve što smatraš svojim dato je pod zakup. Ćuti i radi, trpnja će nas spasiti. Samo je Allah vječan, On će nadživjeti sve što imamo. Kad bi prolazila kasabom, prinuđena da kojiput prođe naseljem, sokacima do pijace ili do kakvog dućana za veštit, prene se na pjevanja ezana sa pet minareta. Njoj taj poziv na molitvu dozove iz prošlosti rečenicu plemenitog prijatelja iz Skadra. Sjećanje na tog blagog čovjeka čvrsto odanog sufizmu, mudrog bektašije efendi Mehmeta, smiri je i hrabri, pa se ne obazire na upadice nadraženih momaka, razumije zašto se ženski svijet sklanja pred njom. On, njen prijatelj, koga je sušica odavno ukrala u jeku životne dobi (duša mu carevala u džennetu, vrtu nebeskom!), kad na njega pomisli ili joj u snu dođe, šapne joj tada rečenicu koju donese blagi večernji vjetar – riječi nalik molitvi, nalik šumu talasa sa žala, lišću sa grana lipe, svete riječi koje hrabre primitivne: “Ai është se është,dhë është ashtu siç është. Nje dhë i Madh! (Onaj koji jeste jer jeste, i jeste takav kakav jeste. Jedan i Veliki!).

Sama nije pridavala značaj nijednoj jednobožačkoj religiji, bila je paganin posebne vrste, ali je poštovala zanose ostalih ljudi  bivajući ravnodušna svemu tome. Kako je ovaj neznaveni svijet sretan! Kako je lijepo biti toliko zanesen uz tlapnje svještenika! Niko od kasabalija, razumije se, ne bi razumio njen složeni svjetonazor, konfuznu odanost tajnovitom i mistični pogled na onostrano. Od mladosti je htjela da ide prečicama, tvrdo ubijeđena da đavo niti ore niti sadi – sve to za njega rade oni koji vjeruju u jednog boga, a Taj je sa Satanom u vječitom ratu za prevlast nad bijednim čovjekom.

Joan Arvantis