(Odlomak iz istoimenog romana)
Snovi su ljudskom životu najljepše pustolovine. Podsvijest prati smisao samotničkog života, ali ga ne lišava mnogih krivih odluka. Nametnute nevolje i bol pratilje su stvarnosti koja je otrovana i gradi temelje za stravičnu budućnost. Ushićenja su u realnosti rijetke pojave. Na jȃvi pad nije let, tek u snovima duh stremi visini, a u njoj nepregledni vidici. Realnost je krhka grana, ljudi danas njoj nalikuju pticama sprženih krila. U bilježnicu, kad se prene, pisac to zapiše, razgoračenih očiju on hita da mu ne utekne odsanjano. Sažete crtice. Mnogi pisci vole neobično, snovide igre ih nadahnjuju, hrabre, i dok stečeno iskustvo znacima uništenja nemilice sasjeca, satire nadu, njihov realni budući život prazan je okvir bez slike. Da bi se ispunio sadržaj pisac piše. Onima koje svete knjige zovu neznavenima poklonjen je od davnina gorki med religije koja za poslušnost bezumlju daje nagradu: karta za put u carstvo nebesko. Takvi doista ne mogu shvatiti da je Vječito Biće, oblikujući u rajskom vrtu prvog muškarca i prvu ženu, znalo da čini grešku, čim je uz dubok uzdah uzdahnulo i reklo: kajem se što sam stvorio čovjeka. Siromašni duhom ne poznaju ironiju, a na cinizam uzvraćaju prijetnjom. Stoga je, ne od gline već od mirisne magline, Vječito Biće oblikovalo i poklonilo izuzetnima maštu i nadahnuće, mačeve snova snovidima u svijet pružilo – neka vode okršaje sa ljudskom banalnošću. Od tog davnog Početka, takvim sječivom darovani, ta rijetka bića odolijevaju (i još uspijevaju), da sveopštu grozotu prošlosti i površnu sliku sadašnjosti, pozu i isprazne razgovore, krive sintagme sa pogrešnim imenicama i mučnim glagolima, pretvaraju u umjetnost. Nakon snova, vedri i bezazleni, lagani kao da su izašli iz mora, spas za posrnulo čovječanstvo nadareni traže u odsanjanom pripovijedanju. Neka živi ljubav i njena služavka – ljepota, neka živi zanos koji je mržnji neprijatelj. Jer na pleća ovog surovog svijeta, neće proći dugo, pašće teret koji čovjekovu dobrotu uništava sveopštim Zlom. Čovječanstvo se u živo blato nehaja već utapa bez mjere, bez smisla.
