Odlomak iz romana ,,Lavirinti Mandre“
Sa maslinovog briježja u Valdinos, ka pustoj uvali (sdesna branjenoj liticama, slijeva gustim rastinjem Mandre), kozjom stazom sa visoravni Ćafe pristižu nevoljni ljudi bježeći od drugih ljudi. Ne računajući prastarosjedioce: nasljednike familije Athanas i nekog Grka, (vještog vradžbinama, što bješe vičan i travama, i o kome se malo znalo, jer se u trenu od čovjeka u vampira pretvarao; po tom Grku brdo nad morem do Šestanskog prevoja dobi ime Mavrojoan), ne bijaše dotad u toj uvali drugoga ljudskog stvora. Uska dolina oživljava 1873, kad stigoše dva brata Đonovića, izbjegli iz Karalekića od krvne osvete. Svadili se zbog prava na ribolov uz Jezero – ubili u Murićima lovočuvara Turčina i njegovu ženu pravoslavnu Anadolku. U strahu od kazne sabiše se u gustiše Bište, šumarku podno Mavrojoana. Tu su, obradi zemlje vješti ljudi, započeli novi život, krišom se oženili dvjema sestrama, katolkinjama iz Bartule, izrodili djecu, dočekali unučad; iz Valdinosa izlazili nisu, uvijek na oprezi: hoće li ih stići osveta? Nju ponekad zavara vrijeme, zaboravi se zavjet, ne ispuni se data besa – odoše Turci nedođijom, s njima i pomen na ubistvo. Iz Pobora i Kuča, kuće Janjića i Lazačića, s familijama, doseliše 1901. Jedni u bjekstvu zbog bratstveničke omraze, drugi se pogušaše oko nečesovih livada. Isprva bjehu se ušančili u Talijansku kulu nad žalom, ma ni njih nikad niko nije prozivao. (Ta ruina ustvari bjehu ostaci zidina metačkog skloništa za gubavce, kome seljaci Valdinosa nadjenuše ime: Talijanska kula). Kasnije se obje porodice popeše uz obronak Mandre i tamo ozidaše komotnija staništa. Arhip Domijan, Malisor iz Miljota, još kao golobradi mladić, povjerenik Sigurimija kod crnogorskih udbaša, kad se zateže gvozdena zavjesa između Albanije i Jugoslavije, ne htjede da se vrati kući. Ne prođe mnogo vremena te njega, nakon ideološke poduke, primiše u službu UDBE. Po zadatku je postavljen za svjetioničara (da nadzire mornarički komandni kadar u kasarni Izvidna). Živio je povučeno. Kao zakleti neženja je i penzionisan 1960. On se zbliži sa Mićom Tomovim, bjehu slični u mnogočemu. Po iskušenjima, snazi i snalažljivosti: vješti vragolani – dvije momčine na pragu starosti. Obojici bješe milo da obrnu koju turu pokera – zato je, od svjetionika do zaravni na Mandri, kozja staza bila uredno podrezivana. Arhip, prije nego je penzionisan, upirao je svom vještinom svojom da ga zamijeni Mićo Tomov. Tom planiranom namještenju u čast poklonio mu je kapetansku kapu; otud Miću Tomovu Jovoviću nadimak Kapetan – do smrti je nije skidao s glave. Kad je stazama života krećući, i dalje u neizvjesnosti, doista stekao četiri zaposljenja i dvije uniforme uz njih, on zanemari svoju perjaničku istoriju, uniformu brzometnog srpskog oficira iz bitke za Skadar spali, balističku kapu zaštitara odbaci kao opasni trag, sanjajući kako će zelenkasti žaket vješati o klin ulaznih vrata na svjetioniku, učini mu se da je iskustva pun i da se neće više, srednjovječni delija, odavati novim igrama sudbine. No, ne bijaše tako.
U Valdinos je, kasnije, stigao i Albanac Š.K. sa dvije kćeri, da bude čuvar na poljoprivrednom dobru koga je komunistički petogodišnji plan namjeravao da osnuje: čuveni Projekat „Južni Jadran“ – trajan koliko je bila i marljivost birokratska. U to vrijeme se u pećinu podno Ćafe nastani i pastir iz Krajine sa ocem, ženom, sinom i stadom ovaca. To bjehu onda svi žitelji Valdinosa.
U uvalu je Mićo Tomov Jovović, dakle, došao sam. To svjedoči jedan od nasljednika kuće Đonovića, stogodišnjak Leka. Kazuje on piscu, kako je pred kućom stao mladić, silan i lijep, u vojnoj uniformi, sa kožnim koferom, šinjelom preko lijeve ruke, na nogama uske vojničke čizme; na licu modri otok ispod oka, ogrebotine na obrazima i uz vrat. Priznao je momak tada glavaru kuće: to je od tuče sa žandarmima u prijemnoj kancelariji na Pazaru. „Papir o useljenju sam im pokazao, ali traženi novac gulikožama nisam dao“. Ispriča Đonovićima da je bježao uz sokake, pa kroz maslinjake do kuće jednog katolika na Čiflaku – kod njega je prenoćio; sad se skrio u Valdinos, moli da ga prime za svojtu, on nema žene ni djece do sebe sama, a žandarmi se plaše i svoga hlada, neće kukavice dovdje stići. Povjerovali su u priču stasitog čovjeka. I tako se on uz Đonoviće, dobrih petnaest godina, privio kao prirođeni član familije. Pomagao oko đardina, čuvao njihova stada koza lavirintima Mandre. Zavolio je bogaze i zdrstine tog mirišljavog briježja, kosijerom trgajući mlado lišće kafenim rogatim ljepoticama za brst, uklesao u ljutom kršu dvije lokve za napoj, na zgodna mjesta maskirao sačekuše za divlje svinje. Bijaše snažan, sve je oko njega vrcalo.
