Odlomak iz romana ,,Lavirinti Mandre“

Uz liticu, podno nekadašnjeg turskog konzulata, nalazio se pansion zatvorenog tipa. Zbog naplavina od olujnih talasa iz zaliva, što su znali da nadru preko sveg pješčanog žala, podignuta je kaldrma štiteći mediteransko bilje do ulaza u malenu vilu. Uz nju se nalazila agencija LOJD. Agencija je inače otvorena početkom dvadesetog vijeka zbog čestih iseljavanja stanovnika Crne Gore u Ameriku. U tom skromnom kutku izdavane su izlazne vize i prodavane karte. Siromašni svijet: porodice očajnika koji čekaju papire za iseljenje razvukle bi se kaldrmom i pijeskom uz more. Plač dječiji, glasan razgovor zbunjenih i zabrinutih muškaraca oko logorske vatre, žamor govorljivih žena – sav taj jad očajnika bijaše dovoljno udaljen da ne remeti tajnovitost neobične vile. Narasla stabla oleandera, a pod njima gusto sađena lovorika, krili su stazu prostrtu od agencije do pansiona. A ta malena kuća, sa ukusom podignuta i održavana, bila je ustvari kupleraj na usluzi osoblju konzulata. Padom Otomanije, maštom novog vlasnika, taj prostor će biti dograđen (dodat je sprat sa novim sobama), služeći istoj svrhi. Pored očajnih kopiljica, djevojaka s ulice, koje su tu našle dom, u kupleraj su stizale i sirotice iz Skadra, Dubrovnika i Bosne, od balkanskih ratova do pada nacizma.  

Stazom sa sjeverne strane, otvarajući usku kapiju, probrani gosti ulazili bi krišom, a izlazili na južnoj hitrim korakom zamičući sokacima. Probrana klijentela: albanski zemljoposjednici iz kasabe, crnogorski trgovci i imućne zanatlije, korumpirani činovnici Kralja Nikole, kasnije i Kralja Aleksandra, po istom zadatku špijuni, kontrolisahu razmještaj iseljenika s Krša na Primorje, i useljenika iz zaleđa Skadra na dojučerašnje posjede poniženih starosjedilaca. Pristizali su u vilu i razuzdani mlađići: ostrvljena djeca očajnih begovskih familija iz Starog grada, popovi iza Božića i Uskrsa i hodže tokom ramazana, pokoji pomorski kapetan što je nakon duge vijađe stigao na odmor u praznu rodnu kuću, srpski oficiri tankih brčića i komandiri crnogorske žandarmerije krupnih brčina. I, u potonje, nakon oslobođenja, komunistički rukovodioci – ulizice i diletanti sa analfabetskih tečajeva o komunizmu i narodnoj sreći, do juče strašljivi borci NOB-a. (Istinski heroji revolucije i rodoljubi poginuli su na vrijeme.)

Nakon završetka drugog rata pansion će dobiti naziv „Vila golub“. Kupleraj je prodavao usluge do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka, kad umre njegova dugogodišnja vlasnica, Mare Kopilješa. Otada taj prostor postaje restoran jedne srpske porodice, koja će ga početkom dvadesetog vijeka prodati mahalskom špekulantu. On restoran ruši i na njenim temeljima podiže višespratnicu „Hotel Internacional“. Danas ova ružna građevina, da se tradiciji ne desi ništa loše, biva leglo novog soja novih kurvi, novih špijuna, novih bogataša bez pokrića, novih spodoba – svi odreda graditelji zavjera. I pokoji diplomata iz Srbije ili Kosova da bi isti, trgujući među sobom koječime, održali ravnotežu mržnje dva naroda. Jer se sve ponavlja, kao što talasi na žalu pod hotelom nanose smrdljivu pjenu, dok sve tanje latice lavande dobrotu vuku nazad u more, u dubinu mraka.

Pisac će, nakon nesreće koja je skrhala nesretnu kurvu Dafinu Montiljo, njen lik i sudbinu i dalje pratiti kao svoju junakinju. Od sada, nemoćan da se više koristi podacima iz stvarnih zbivanja, on se vraća snovidom pripovijedanju. Čuda u našim životima ne dolaze s ovoga svijeta. Van iskustva, s područja podsvjesnog, maglovitog, iz nevidljive daljine kojoj je slutnja tumač, stižu u naše živote odsanjani događaji. Ne očekuješ ih, sijevnu glavom kao munja: kroz tvoje srce nevidljiva se strijela zabije. Tada ti pojmiš suštinu pojava koje ti do skora bjehu zagonetke. Ono što priča dalje slijedi nije ono što se stvarno dogodilo, već prije privid da se dogodilo. Neće proći mnogo, a od privida ljudski razum dobije na poklon živu istinu, ogoljenu stvarnost. Pisac se neće odricati nijednog dokumentovanog podatka – sve ono što je provjerljivo biće iskorišteno. Neka se priča drži i pretpostavki mogućeg. Međutim, ovaj roman je rođen, biće vođen i završen, kao čedo literarnog sna. Za koga smo na početku naznačili da je, kao književni uradak, valjaniji od bilo kakvog istorijskog dokumenta. Što ne bi vjerovali onome što se sanja i odsanjano zapisuje? Nije se sve desilo po volji hroničara.

Da bi se lakše razumjeli uzmimo u pomoć komparaciju: imperije su nastajale iz sânja nekih maštara, ali su kasnije, bezdušne u svojoj snazi, i tokom uspona i u vrijeme pada, postajale svjetske klanice. Tlačitelji (urezana su sječivom sablje ta svjedočenja o njima na istorijskoj hronici čovječanstva), vladari na umoru imperije, bivahu gubitnici predani sanjarijama, u vjeri da će se uzdići. Snovid je svaki početak i kraj svih gospodara svijeta. Sanjaće stari zlikovci sve dok ne stignu nove krvopije. A junaci i događaji u romanu!? Može se njimu kako se piscu prohtije, samo da je rukopis lijepo ispisan i da mu čitalac vjeruje; ostalo je zagonetka zvana život.

BONUS: A. Dedić: ,,Balada o pticama“