Foto: Fokalizator
Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Kad je konstatovao i pobrojao specifičnosti crnogorske bajke, Radojević je pristupio selekciji reprezentativnih bajki i njihovu grupisanju, i to na sljedeći način. On je pošao od stava da struktura bajke, njena sadržina i forma, pruža otpor motivskoj (i svakoj drugoj – ako bi imala svrhe) klasifikaciji.[1] Iznoseći teze i nedoumice Vladimira Propa, koji se opredjeljuje za klasifikaciju ‘sa stanovišta strukture’, i to prema funkciji junaka, Radojević navodi da je i ovaj teoretičar uviđao da taj princip ne odgovara na sva žanrovska pitanja. Zato je, razmatrajući mogućnost klasifikacije crnogorskih bajki, Radojević uspostavio nekoliko idejno–motivskih cjelina, uslovno uzetih, prema idejno–estetskim i etičko–socijalnim sadržajima koji poenti bajke daju osnovi motivski pečat. Gledajući na problem motiva u bajci kategorijalno (a tako bi valjalo gledati), morali bismo prihvatiti činjenicu da je i bajka stvarana po zakonima poetike, da su i u njoj umjetnički izražene moralne i socijalne ideje, ovaploćeni empirijsko–filozofski pogledi. (…) Dakle, gledajući na bajku kao na svaki drugi literarni čin (i pisani, razumije se), bez obzira na ove njene specifičnosti u etiologiji i morfologiji, u strukturi i u sredstvima umjetničkog izraza, smatram da ona — kad je stvarno to — u sebi nosi osnovnu ideju koja se umjetnički ovaploćuje kroz neki osnovni motiv. Zato sam i nastojao da rasporedom bajki u antologiji bar malo istaknem nekoliko motivskih cjelina, šire uzetih, bez određivanja ikakvih granica među njima. Ukoliko bi sam čitalac zapazio prelijevanje idejno–motivskih tokova u knjizi, onda bi to značilo da je od takvog pastupka bilo makar neke koristi.[2]
To su uglavnom i razlozi zbog kojih se u antologiji Vatra samotvora rame uz rame nalaze bajke neujednačene estetske vrijednosti, odnosno više i manje umjetnički uspjele bajke.[3] Od svega što je Radojević naveo kao argumentaciju za razvrstavanje crnogorske usmene bajke nama se čini najznačajnijom zapravo ona pomalo uzgredna Radojevićeva konstatacija da bismo morali prihvatiti činjenicu da je i bajka stvarana po zakonima poetike. Samo, ostaje da se vidi, je li to poetika usmene književnosti u cjelini posmatrana, ili poetika individue, koja je nosilac i afirmator moralnih i socijalnih ideja. Čini se, na osnovu sprovedenoga grupisanja bajki prema sličnim motivima (i njihovim prelivanjima), da je Radojević na pola puta između individualnoga poetičkog i poetike kolektiva, ali da ipak krči put onome načelu da se sistematizacija bajke ne može precizno izvoditi iz fabule (na osnovu Propovih funkcija junaka, ili aktanata iz modela Alžirdasa Žilijena Grejmasa), već iz komunikacije, odnosno pripovjedačke konkretizacije. Kazivači su, kao što su pokazala terenska istraživanja u zonama gdje se bajke još i danas živo pričaju (npr. Mađarska), u svom dnevnom radu iznimno osjetljivi na izvedbene okolnosti (…). Naslov jednoga novog zbornika (Görög-Karady 1990) koji ističe u prvi plan varijabilnost usmene književnosti – D’un conte… à l’autre. (Od jedne do druge priče) – upozorava na donedavna zaboravljenu činjenicu da nijedna bajka zapravo nema jednu, konačnu, valjanu inačicu te da u skladu s Lyotardovim analizama narativne pragmatike, u svakome okružju pričanja mora nanovo distribuirati prava na statuse kazivača, junaka i slušatelja.[4]
Ovoj tezi idu u prilog terenska iskustva Maje Bošković-Stulli, koja je među crnogorskim iseljeničkim familijama u hrvatskome selu Peroj zabilježila crnogorsku varijantu usmene bajke koju je kazivač u izvornoj varijanti čuo na italijanskome jeziku.
Zato, dakle, svaka buduća sistematizacija crnogorske usmene bajke mora poći od pripovjedačke konkretizacije, mora pri odabiru najuspjelijih primjeraka te forme usmene proze kao jedan od ključnih parametara obuhvatiti i identitet kazivača ili zapisivača iste, od čijih narativnih sklonosti i pripovjedačkih bravura nesumnjivo zavisi i njen umjetnički kvalitet. Ośećao je to i Radojević. Zato je, kao i u slučaju priređivanja legendi, pročišćavao bajke od kasnijih redaktorskih i uredničkih natruha i činio napor da intervencijama u sferi jezika i stila bajkama vrati prvotno obličje, tj. da ih štampa u onoj jezičkoj i stilskoj formi kakvom su se bajke ukazale prvim zapisivačima.
(Nastaviće se…)
[1] Vatra samotvora, 395.
[2] Ibid, 396-397.
[3] Primjer su bajke Zlatokosići i I zlo se može okrenuti na dobro, sa sličnim motivima, ali različitih estetskih vrijednosti
[4] Vladimir Biti. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. 2000, 31.
