Foto: privatna arhiva
(s poljskoga na crnogorski prevela Milica Markić)
eno ih đe svetkuju na TV-u
osvojismo novu riječ bozon
saopštavaju nam u direktnom prenosu
ono što i sami vidimo
uopšte nas ne plaše te crne rupe
(What if darkness became unhinged right now?
kaže Ešberi, nekom drugom zgodom)
jer u suštini – jedanaest je dimenzija
univerzum su gorostasne orgulje
i kako je to kad te stalno opijevaju
Kolridž to pominje u „Eolskoj harfi“
doduše, i Vordsvort u „Preludijumu“
a nijedan nije čuo za superstrune
blizu, sve bliže
toplo, sve toplije
koliko često čujemo anđeoski glas
pa, u neku ruku, to je rimejk
starih teleoloških priča
to praznično sažimanje vremena,
poenta je u tome – da
na tren svi u isto uperimo oči
što i činimo
kad je ugašeno svjetlo
i kad nas sumrak pun šumova i trepeta
obavija
Kompost
J.C.
Te živuljke što glockaju listove na stelji.
Mrvim među prstima hladan grumen zemlje,
prah puni izohipse egzotične mape.
U mojim arterijama koncertrira strana muzika,
šum krvi i života koji me načas gosti kao rijeka
slučajni list:
čagljevit put niz blistavi vodopad s pogledom na nebo.
Legnem na mahovinu.
Žile grana brazdaju teške sure oblake
bijelo sunce, vjetar i zamasi krila,
beznačajni, oči, čaporci i perje,
beznačajna iskra u tminama.
Udah i izdah. Udah i izdah izvan mene,
koja sam nabor na velikoj plahti vremena,
živim u izgnanstvu,
bora sam vodenoj površini tmastoj kao tajac.
List se slije u rijeku, a rijeka u more.
More cvjeta grimizom morskih sasa.
Nad tom čudesnom livadom, pod svodom talasa
sporo plivaju ravnodušne ribe.
Nebo
radost čovjeka koji prikloni koljeno u snijegu
duh svijeta
tinja
u njegovoj krvi
Alnitak Alnilam i Mintaka ka sunčevom istoku
iza Sunca Sirijus, najsvjetliji Pas
ako je Proksima satelit Alfa Kentauri
onda orbitira oko sistema blizu milion godina.
Autoportret s makom
proživiš sreću i ništa o tome ne znaš
čovjek koji se naglo trgnuo iz sna
u lijepim ruševinama
poznato mi je to lice
sa slika
to je tata
gleda iz mene
u ogledalo
Silvija Plat
Nije dočekala
ni taj mart
What love does
Vi se, gospođo tako prekrasno pravite da ste mrtvi
da više nije jasno kada ste mrtvi u stvari
đe si, agentu Kuperu, da li me čuješ?
Vi se, gospođo, tako prekrasno pravite da ste mrtvi
da više nije jasno kada ste mrtvi u stvari
ajmo sad gromki aplauz
Lora Dern kao Niki Grejs
posmrtne ostatke prepustićemo osoblju
đe si đe si đe si
đe si đe si đe si?
Vi se, gospođo, tako prekrasno pravite da ste mrtvi
da više nije jasno kada ste mrtvi u stvari
Đe si đe si đe si?
(aplauzi)
Psalam II
Proždirači moga tijela,
kako bi glasio kanon našeg prijateljstva?
Dva kvadratna metra kože,
kraj svijeta je moj stan,
trideset kvadratnih kilometara
ćelijskih membrana doma
gospodnjeg nasušnog plus voda;
voda, voda za žednog, pijte
iz mene nasilnici moji,
prijatelji moji,
ljubavnici moji,
ne ukvasivši noge putem po moru mome
doviđenja –
