Foto: privatna arhiva

Dean

Oko metar i šezdeset. Friendly. Naglašeno friendly. Otvoren svim stranama svijeta. Ljubopitljivošću ubjeđuje okolinu da je stručan i pouzdan. Ima diplomski rad iz oblasti kulturnoga menadžmenta. Sanjao je kao student da će biti producent. Dapače, uspio je biti producent „na nekim projektima“. On ponajbolje zna kamo treba crnogorska kultura, mada je to artikulisao tiho pred šefovima, više u vidu dopuna njihovih stavova. U pauzama za kafu. Nikako pod svjetlima reflektora i u mikrofone.

Prije nego je postao dekan donosio je sendviče i kafu. Tako je i navikao na konferencijske sale. Bilo sa sendvičima, bilo motajući kablove. Sačekao je priliku za ulazak rezervnog igrača. Otada je u komisijama, odborima, povjerenstvima… Procjenjuje, analizira i daje mišljenja, zapravo hvata bilješke za pretpostavljene. Na putu do kabineta dekana „povaljao“ je nekoliko kvalitetnijih kolega. To valjanje postavio je pred pretpostavljene kao odbranu integriteta Kuće. Kućepazitelj.

Početak njegovoga mandata obilježila bespogovorna slivenost s politikom Kuće. Brojna slikanja s pretpostavljenima.

Nenadmašan u političkoj korektnosti, i isrpavan u nastojanju da održi smjer naše stare i napaćene kulture. Štaviše, očiti su bili njegovi napori da predstavi svoju borbu svojim ličnim naporom u emancipaciji okoline. To što su projekti vizuelizacije problematike društva propali, to, po njegovu dubokom sudu, samo govori o zaostalosti sredine.

Podržao je pretpostavljenoga kad je pao u političku nemilost. Kratko doduše, ali je podržao. Nije to malo potpisati peticiju. I jeste, priznaje to, on je taj koji je kriv što na vrijeme nije uvidio da oni kojima je donosio sendviče i kafu imaju zastarjelu logiku i prevaziđenu poslovnost. Samo je zbog ljutnje na sebe ostao da vodi Kuću kako bi popravio što se popraviti da.

I zato je i danas tu, u naponu snage, da jednako referentno grli na selfijima. I jednako srdačno. Nove poslodavce, kao stare. Da im ukaže na to kakve su sve greške stari pravili, i da se nipošto te greške ne smiju ponoviti. Za dobro naroda i narodnih interesa. I pomoćiće on, nego šta će nego pomoći. Na svim mjestima đe pomoć treba, a u kulturi ključa od problema koji zahtijevaju rješenja.

Понятно?

Urednik

Bivši student filologije. Na slikama iz studentskih dana više liči na Štulića no što je Džoni sam na sebe. Od pripravničkih dana ne čita omiljenu rusku literaturu. Držao da mu taj podatak može smetati u nakani da reporterac jednom ipak zamijeni pohabanom uredničkom foteljom. Kobac na vijesti iz domena kulture. Nepokolebljivi osvajač kvota – broja objavljenih tekstova u mjesecu.

Ogroman. Ličnoj nesrazmjeri doprinosi boja glasa. Ne pišti, ali i ne riče kao i pojave koje isto vagaju. Neskriveno zadivljen ljudima sa stavom. Jebi ga, ja tako cio život, linijom manjeg otpora, govori kad želi da prirodnom lukavošću, poštapajući se navodnom samokritikom siđe stepenik niže od sagovornika. I pokuša se našaliti s njegovom pameću.

Ne istrčava. Ne potpisuje peticije. Ali u hodnicima i bifeima učestvuje u pripremi svake akcije. Bezmalo ga doživljavaju kao organizatora, dok i on to ne shvati pa strekne, a potom se udalji od “konspiratora”. O svemu ima stav – čuje ga i usvoji. Ne usvaja ako ti stavovi ni na koji način ne koriste njegovoj karijeri. O svakoj knjizi ima kritičko mišljenje. Čuo ga i usvojio, takođe. Ipak, ne objavljuje negativne kritike. Pozitivne samo potpisuje, njih ispišu sami autori.

One tekstove koje napiše – ne potpisuje. To čine njegovi pretpostavljeni. Onda govori na promocijama tih istih knjiga, u svojstvu kritičara. Umjesto lovorika za objavljeno djelo, prihvati nagradu u vidu uredničkoga angažmana.

Aktivan na društvenim mrežama. Kritikuje bivše poslodavce i nada se da će ga primijetiti novi. Vratio se ruskim klasicima, no zaobilazi Čehova.  

Понятно?