Rat je nekada bio tragedija. Danas je sadržaj. Nekada su ljudi nad ratom zastajali, spuštali glas, govorili o njemu kao o nečemu što ruši svijet. Danas ga komentarišu kao sportsku utakmicu. Strane su podijeljene, zastave podignute, analize spremne. Samo što na terenu ne padaju golovi nego ljudi.

Dovoljno je otvoriti društvene mreže i vidjeti kako tragedija funkcioniše u realnom vremenu. Jedni navijaju za jednu stranu, drugi za drugu. Dijele snimke, crtaju mape, pomjeraju strelice, objašnjavaju strategije, prognoziraju poteze generala koje nikada nisu sreli. Sve sa sigurnošću komentatora koji je uvjeren da razumije rat zato što zna gdje je front na ekranu.

Na internetu rat traje kao produžeci. Ljudi pomjeraju linije kao da igraju šah, analiziraju napade kao da su golovi, broje rakete kao statistiku utakmice. Jedino što u tom derbiju nema sudije koji će prekinuti igru kad padne dijete. A analitičari su otišli i korak dalje: oni više ne govore o raketama nego o dolarima. Jedna raketa tri miliona. Druga pet. Ovaj sistem protivraketne odbrane vrijedi milijardu. Ovaj napad „koštao je“ dvadeset miliona.

Rat se tako prevodi na jezik berze. Eksplozije postaju budžetske stavke, a projektili finansijski podaci. Kao da gledamo ekonomski program, a ne vijesti: tržište raketa stabilno, potražnja za projektilima u porastu. Jedino što nikad ne stave u računicu jeste čovjek. Dok oni sabiraju cijenu raketa, neko negdje pokušava zapamtiti posljednji glas kćerke.

U toj računici nema kolone za dijete. Nema kolone za majku. Nema kolone za grob.
Najglasniji su, naravno, oni koji su najdalje od rata. Ljudi koji nikada nisu osjetili sirenu za uzbunu, nikada nisu trčali u sklonište, nikada nisu čekali vijest o nekome ko se nije vratio. Ali zato znaju ko je „u pravu“. Znaju ko „zaslužuje“. Znaju ko treba „dobiti ovu rundu“.
Rat iz fotelje uvijek je najhrabriji.

A onda se, daleko od tastatura i analiza, desi nešto što ne može stati ni u jednu navijačku logiku. U Iranu je ubijeno više od 160 djevojčica. Sto šezdeset školskih torbi koje su ostale zatvorene. Sto šezdeset stolica u učionicama koje više niko neće pomjeriti. Sto šezdeset majki koje više nemaju kome reći: „Vrati se prije mraka.“

Ali u svijetu koji rat gleda kao derbi, čak i takva smrt brzo postane argument. Za neke je to dokaz da su oni drugi zločinci. Za druge dokaz da su njihovi neprijatelji u pravu. Za treće tek još jedna vijest između dvije analize fronta.
A djeca ne pripadaju nijednoj strani.

Na Balkanu taj fenomen ima posebno groteskno lice. Ovdje ljudi koji su odrasli na ruševinama devedesetih danas ponovo navijaju za ratove. Kao da su zaboravili kako izgleda grad bez struje. Kako zvuči granata u noći. Kako izgleda kolona ljudi koja napušta dom. Kao da je sjećanje izblijedjelo čim se pojavio novi ekran. Ali istina je jednostavna: rat nema publiku. Rat nema navijače. Rat ima samo žrtve.

A društvo koje tragediju pretvara u derbi već je napravilo prvi korak prema vlastitom moralnom bankrotu. Kad prestaneš gledati čovjeka, a počneš gledati „stranu“, prestaje i posljednja kočnica koja te dijeli od ravnodušnosti. I tada rat prestaje biti katastrofa. Postaje sadržaj.

I dok publika navija, negdje pod istim tim nebom neko prevrće ruševine tražeći dijete. Neko pokušava zapamtiti posljednji glas kćerke. Neko nosi školsku torbu koja se više nikada neće otvoriti.

U tom derbiju nema pobjednika. Ima samo publike koja viče i grobova kojih je sve više.