Foto: Fokalizator

Božo Koprivica piše za Fokalizator o Marku Vešoviću, jednom od najznačajnijih crnogorskih književnika. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Marka Vešovića sam prvi put upoznao u Jugoslaviji. To je kraj sedamdesetih prošlog stoljeća, u Domu kulture Braće Stamenković (Beograd, Mitropolita Petra 8). Bilo je veče posvećeno knjizi mladog Miroslava Toholja, apotekarkin raj i druge stvari. O knjizi su govorili Snežana Brajović i Vešović. O Toholjevom pripovjedačkom daru pričao mi je Mirko Kovač. Mladi sarajevski pisac došao je da radi intervju sa Kovačem za Oslobođenje. Zbog Vešovića, na večeri je bio Mihailo Lalić. Te noći sjetili smo se jednog fragmenta iz Lalićevog dnevnika: “Prije neki dan reče mi prijatelj da je B. R. na Golom otoku predosjetio da mu prijeti smrt. Bio je slomljen, spreman da prihvati sve uslove, da revidira stav. Onda ga je jednog dana pozvao komandant logora. Umjesto saslušanja ili uobičajenog sprdačenja on mu je ponudio čašu rakije. Kada je izašao B.R. je rekao: dao mi je čašu rakije, mora da mi se nešto strašno sprema. Tako je i bilo: kamenovali su ga kriminalci iz Bosne, kriminalci dovedeni da tamane komuniste koji se nijesu presaldumili na vrijeme.” Snežana Brajović i Vešović dali su vjetar u leđa darovitom Toholju, nikla su mu krila. 

Vešović je 2002. godine objavio roman u stihovima o četrdeset četiri mjeseca strašne opsade Sarajeva. Naslov Poljska konjica. A na početku pjesma KOJU GODINU PRED RAT TOHOLJ ME ODVEDE/u svoje selo i pokaza mi kao lokalnu znamenitost/ Ćetka jednoga koji je 16 kuka odležao/jer je u prošlom ratu ljubinske muslimane/smicao nožem, specijalnim, s dugačkim sječivom/ tren zbilja nezaboravan:prvi put u svome vijeku/gledam DVONOŽCA BEZ PERJA koji je ljudske grkljane/rezao tim rukama što sada majstorišu/oko čamove daske./ Gledam a ništa ne vidim./Ćetko ko Ćetko. Čeljade svagdašnje sa licem/ zastrašujuće običnim…/priznajem na svoju sramotu, što sam ga duže gledao sve više mi je bivao stvorenje koje možeš/ MAZATI NA PŠENIČNI I NA OD KUKURUZA.”

Ove pjesme posvećujem, veli Vešović, Mireli Pločić, drugarici moje ćerke Ivane i hiljadu petsto sarajevske djece ubijene za vrijeme opsade grada. Ivana je jedan od glavnih junaka ove knjige. 

Kad je opsada prošla otišao sam dvijehiljade i neke na MES-pozorišni festival, otišao sa stidom na obrazu (majka bi u Crnoj Gori pratila sina u rat:s obrazom, sine…) i sa stidom što za vrijeme 44 mjeseca opsade Beograd sa sto hiljada gradjana nije krenuo na marš da sruši, da otjera one zločince što su granatirali grad.

Poneke noći za vrijeme MESS-a našli bi se Marko i ja ispred hotela Bosna (nekad hotela Beograd), i išli u šetnju obalom Miljacke i baš u visini Vijećnice koja je i te noći gorjela zamolio sam Vešovića da mi odigra pjesmu Potpis: Trčim s kćerkicom kući/granate su nas opet iznenadile na ulici./Granate već stoljećima,  svaki dan padaju, i svaki put iznenade./ Požurujem je ljutitom galamom:/srdžbu s tobdžija prenosim na dijete čekano deset godina./DA SE POTPIŠEM, veli mi dok prolazim/Kraj plohe snijega, netaknutog u parku./Umjesto da je izgrdim, /dopustim-ko zna zašto-da njezin kažiprst/tu nježnu bjelinu načne/a potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ/moj kažiprst je kružnicu opisao/neprobojn./Kao u bajkama. 

Šta znače velika crna slova u ovim pjesmama? Vešović veli da su njegovi tekstovi pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina, iz piščeve glave. 

A evo i živih usta Abdulaha Sidrana dok dva prijatelja, ruku pod ruku jugoslovenskim šetaju gradom: Muslimanskom narodu u ovom ratu desilo se i što i jednom Šemsu: našli ga Srbi smrznutog u snijegu i krvnički ga tukli/sve dok ga nijesu vratili iz mrtvih/od udaraca četničkih oživio.

Eto koliko je života i humora bilo u opsjednutom Sarajevu, i u stihovima Marka Vešovića. U pjesmi Uštap u vodi kazuje da tek u ratu padnu maske: Tek smak ti svijeta objasni sve do kosti. U miru,/truditi se da bližnjeg upoznaš isto je ko kad kušaš/Mjesec u vodi kamenom pogoditi. Ili kako kaže jedna građanka Sarajeva: “Kad je srpski snajperist/mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku/prestala sam u boga vjerovati.”

Ima u ovoj knjizi stihova o ljubavi, o svitanju jednog stražara, o fildžanu, o upaljaču, o groblju Lav, o miševima, o tankim nogama, o hodži u Goraždu, o nebu, o zvuku (mi tata jelde, više ne znamo kako je kad se ne puca?!), Rebeki Vest, o ubistvu Bika Galonje, o Milanu Milišiću, o preslici, o stihoklepcu Radovanu Karadžiću. (Ako, pak, stihoklepac izrazi želju da bude u fraku obješen,/ja ću se lično, ugledom svojim,/založiti da bude u fraku obješen./I navratiću ponekad da mu zavrtim konopac), o ženskoj bluzi, o dželatu s kijavicom, o zločincu generalu Gveru, o bateriji i šibicama. O Tinu Ujeviću u Sarajevu: Kćer jede pile/prvo nakon/godinu I po dana/i kaže s uzdahom dubokim: UMRIJEĆU OD LJEPOTE! 

Poezija Marka Vešovića izmjeđu tragedije i veselosti. U Sarajevu je, pod opsadom bilo živjeti kao spavati u grobu. Ali oni su i umirali čili. Ovako bi prozborio jedan Lenjingrađanin koji je preživio pakao opsade. Ili jedan pjesnik blizak Vešoviću. A koji je to pjesnik, neću da kažem: U noć me uvedi kud Jenisej vrvi/i bor do zvezda doseže uspravan,/ zato što vuk nisam ja po svojoj krvi/ i ubiti me može samo meni ravan. Stihoklepac nije ni sa stotinu granata mogao ubiti Marka Vešovića, jer je Radovan Karadžić dno dna zločinačke lige. 

Sa Tinom Ujevićem i kćeri Ivanom čas je da izađemo iz Sarajeva pod opsadom. Da odjezdimo iz Poljske konjice i da uplovimo u meni najbližu knjigu Marka Vešovića Rastanak sa Arencanom. To je pjesma nad pjesmama Marka Vešovića. To je knjiga amanet, njegova najbolja knjiga. Knjiga kao Stanica u pustinji. To je knjiga za njegovu ličnu Nojevu barku. Rastanak sa Arencanom, knjiga sa hiljadu mora i hiljadu i jednom sanjom: Ovdje čak do Slame kumove/skoči sa klade iver. U ovoj poemi, u ovom romanu u stihovima caruje fantastika. Marko Vešović hoće da pokaže litice sa zogovićevskim brojem na cirkuskom konopcu. I otkriva mrtve uzle i žive rane. Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva: I srce svijeta koje bije u kopcu. Kakva strašna rima na cirkuskom konopcu i srce u kopcu. Marko Vešović: Imam snove kakvi bi dati bili tek moru kad bi umjelo snijevati. Ovo je knjiga o povratku u domaju. Na ruševine porodične kuće. Hiže. Pa i svijet u koji se pjesnik vraća jest vilajet što je izmišljen, a poput zrna grožđa napet. Taj svijet nije veći od zrnca soli. Taj je svijet jedna kaplja ulja koja će iznad svih potopa plivati.

Pamtiti znači ponovo uspostaviti bliskost. Marko se vraća u taj izmišljeni vilajet jer tu cvijet nijedan niti rednja,/ni priviđenje, ni dug…/ni pred očima mrena nijesu bez imena. Pjesnik se vraća po jasnost i preciznost. To je obično jasnoća koja vida onim čime te rani. To je jaasnoća koja nepce ti ošine. To je knjiga o potrazi za tišinom i osamom: Kad osluškuješ perje ptića kako raste. To je tišina i osama na vilinom atu, koji dok leti stoji. U toj tišini i osami vlat nad dušom ima vlast.

Marko Vešović se vraća u taj svijet, starinski bi se reklo, u zavičaj. Ma nema zavičaja, zavičaj je djetinjstvo, i zavičaj je zvuk. Vraća se do slabosti, kojih stotina je, da skuje dimiskiju, da iz dječijeg brabonjka ko iz psaltira čita, da kijanjem djelo božije slavi. Pjesnik se vraća po lakoću: i sve to taknem/kao u travi pjevanjem cikada/do potonje ure da se vraćam lakom/na Pape, a da se ne vratim nikada. Kakva rima, cikada i nikada. Cikada je i cvrčak i citat. Rima na kojoj bi Marku Vešoviću pozavidjeli i Mandeljštam i cvrčak. U ovoj knjizi su i nepravilne rime vladarske: Jer ako bi/sve vratio/sve što si ponio/iz ove zabiti carske/ne bi ti preostalo/ni kolik da se zaljulja/talas vage apotekarske. Ko rimuje cikada i nikada, on rimuje Pape i ostrvo Inisfri, Pape i Azorska ostrva/Pape i Sumatru, on i jeste pjesnik. Pjesnik rastanka sa Arencanom jest sumatraist. Pjesnik koji se vraća na Pape da bi prepoznao, da bi našao svoj ritam, svoj prvi svijet, svoj prvi dar, svoju glavnu žicu: gdje vodena zrcala toliko/, duboka su,/da ćeš ako se u njih zagledaš ovoljno dugo,/čuti krikove koje si pustio u tren rođenja.

I otud ta lijepa drskost, taj ton pjesničkog narcizma, taj Prepjev iz Propercija: Kad će umrijeti, i od smrti ko je/jedino pjesnik može znati./Oružja, ni daha bure se ne boji./I, kad uševaru Lete već se nađe/i podzemne lađe/i jedrilje njegove ugledaju zjene/ako krik ga zove ćerkice voljene/vratit će se otud putem nepoznatim.

I sve je malo, i sve blijedi pred tim svijetom i tim zvukom. Pred tim zvukom blijede čak i strašni dani opsade Sarajeva. Tada je Marko Vešović ložio knjige klečeći pred furunom kao trubadur pred gospom.

Ovdje se rimuju furuna i trubadur. I ta duhovita rima počinje da ima kontrolu nad jedom, nad bijesom, nad mržnjom. To je ton još ponegdje iz Poljske konjice: Nikad nećeš moći te dane da zaboraviš/ali već sada možeš da ih se ne sjećaš. Kako je do toga, do te mudrosti Marko Vešović došao? Sve milujući onu Bodlerovu mačku ili Blejkovog tigra. Negdje u malom gradu Arencanu. Tamo gdje je i Tuberoza više no ikad./Igdje. I to se zove Italija/Taj mali višak koji iz svega vrca./Taj svijet u vječitom bijegu od srednjih doza.

Kakva rima, tuberoza i srednja doza. I kakav prezir, kakva diskvalifikacija osrednjosti. Kakav otklon prema pjesnicima ovještalih rima. Shema. Prema pjesmama čiji se sledeći stih, sledeći i treći, treći i sedmi može predvidjeti. Kod Vešovića je majstorska radionica zvuka gdje se u bolu rascvjeta duša kao bajam:/opet sam tu; gdje narikače su drevne/pretvorene u tuje./i gdje se ništa ni sa čim ne kosma./Ležim nauzmak kao da sam Osman,/koji se juče vratio iz Plevne/u oblak ko u svoju dušu zureći./U oblak, pod kojim lake su smrtne ure/u oblak boje vina što sliči violini./I skoro očekuješ da oblak susjedni pređe u Menjuhina.

To je ritam, to je strasna mjera, to je disanje. To je otkucaj srca Marka Vešovića. To je ritam njegove duše. Sve ostalo su tlapnje, šaš, niko i ništa.

Šifra tajne jezika pjesnika Arencana nalazi se u stihovima Radovana Zogovića: jer gdje je jezik/da srmež vjetra da kaplju tečno-glasno/i lepet lišća, i dodir laste razvoni i rasprospe….

I evo, u slavu Marka Vešovića, stihovi jednog velikana: O nebo, bićeš moja nesanica/Nisu valjda oba oka oslepela,/dan ti planuo ko bela stranica: tek malo dima i malo pepela! Ili: nek mi u starosti svetlo bude tuga: /i-Cezarov mesec-avgust mi se smeši. Pjesnik je umro u mjesecu avgustu.

Živio Marko Vešoviću, i popij čašu vina sa tvojim prijateljima Abdulahom Sidranom i Stevanom Tontićem.