Piše: Afan Latić

Nekada je čovjek pogriješio i bilo ga je stid. Danas pogriješi i objavi saopštenje. U njemu objasni kontekst, okolnosti, prethodna dešavanja, namjeru, emotivno stanje, pogrešno tumačenje, širi društveni ambijent i, po potrebi, međunarodne okolnosti. Na kraju ispadne da se greška dogodila bez njegovog prisustva.

Savremeni čovjek više nema samo karakter. Ima i krizni PR. Negdje u nama sjedi mali portparol koji nikada ne spava: „Kako ovo izgleda?“, „Šta će ljudi reći?“, „Treba li reagovati?“, „Da li da objavim nešto?“, „Hoće li se ovo pogrešno protumačiti?“ I tako život polako dobije formu konferencije za medije.

Promijeniš posao, treba obrazloženje. Prestaneš se družiti s nekim, odmah postoje dvije strane priče. Odeš negdje, pitaju šta to znači. Ne odeš, i to znači nešto. Objaviš fotografiju, tumači se. Ne objaviš ništa, još više se tumači. Čovjek danas može mirno sjedjeti kod kuće i ipak proizvesti komunikacionu krizu.

Posebno je zanimljivo kada neko uradi nešto dobro. Tu treba pažljivo rukovati skromnošću. „Ne govorim ovo da bih se hvalio…“ Već znamo da slijedi hvalisanje u civilu. „Nisam ni planirao da ovo objavim…“ Ali telefon je, eto, sam otvorio aplikaciju. „Dijelim samo da motivišem druge…“ A fotografija slučajno savršena, svjetlo idealno, kadar precizan, a dobro djelo uredno centrirano.

Skromnost je danas često vrlo zahtjevna produkcija.

Najveća promjena možda i nije u tome što želimo da nas drugi vide lijepo. Ljudi su to željeli oduvijek. Razlika je u tome što smo postali opsjednuti upravljanjem sopstvenom interpretacijom. Nekada si se pitao: „Jesam li postupio ispravno?“ Danas prvo stigne: „Kako će ovo izgledati?“

Tu počinje velika zamjena teza. Čovjek koji stalno upravlja slikom o sebi vremenom počne prilagođavati i sebe slici. Bira riječi zbog utiska, mjesta zbog fotografije, ljude zbog simbolike, stavove zbog društva u kojem sjedi i tišinu zbog efekta. Čak i spontanost zahtijeva pripremu.

Najsmješnije je što često zamišljamo ogromnu publiku. U stvarnosti troje ljudi nešto vidi, dvoje pogrešno shvati, jedan proslijedi screenshot, a mi u glavi već formirali krizni štab.

„Priča se.“ Ko priča? „Ljudi.“

Ljudi su kod nas impresivna institucija. Nemaju sjedište, upravni odbor ni pečat, ali se na njih redovno pozivamo. „Ljudi vide.“ „Ljudi znaju.“ „Ljudi pričaju.“ Ponekad djeluje da su „ljudi“ najorganizovaniji sistem u državi. Rade bez pauze, imaju teren, analitiku i pouzdane izvore. A najefikasniji su kada ih niko ne može imenovati.

Iz straha od tih „ljudi“ nastao je i poseban žanr: unaprijed objašnjavanje. „Samo da pojasnim…“ To je rečenica kojom često počinje problem koji do tog trenutka skoro niko nije ni primijetio. Čovjek sam otvori temu, sam postavi pitanje, sam uvede sumnju i sam se od nje odbrani. Kompletna emisija.

Još bolji je izraz: „Radi istine…“ Kad čujete „radi istine“, pripremite se za verziju događaja u kojoj je autor vrlo dobro prošao. Svako ima svoju istinu, ali zanimljivo je koliko često naša verzija ima idealno osvjetljenje.

Tu ulazimo u srž problema. Objašnjavanje samo po sebi ima smisla. Ljudi imaju pravo na kontekst, pravo da budu pogrešno shvaćeni i pravo da objasne svoju stranu. Ali postoji trenutak kada kontekst postane deterdžent.

„Pogriješio sam“ pretvori se u pet pasusa okolnosti. „Povrijedio sam čovjeka“ postane „moja namjera je drugačije protumačena“. „Nijesam održao riječ“ postane „situacija se razvijala dinamično“. „Uhvaćen sam“ postane „izvučeno je iz konteksta“.

Kontekst je tako postao jedno od najvećih skloništa savremenog ega. Uvijek negdje ima još jedan sloj, još jedan ugao, još jedna prethodna okolnost, još jedan screenshot, još jedna poruka koja „mijenja sve“. I tako se odgovornost pretvara u dokumentarni serijal.

Nekada je bilo dovoljno reći: „Jesam. Pogriješio sam.“ Danas to zvuči previše kratko. Nema dramaturgije, nema pravnog tima, nema komunikacione strategije, nema „šire slike“. A čovjek koji kaže samo „moja greška“ djeluje gotovo nepripremljeno. Kao da nije konsultovao nikoga. Tu portparol postane veći od čovjeka kojeg zastupa. Portparol uvijek ima riječ. Život, međutim, mnogo više cijeni postupak.

Ljudi pamte kako si ih tretirao. Pamte jesi li održao riječ. Pamte jesi li bio prisutan kada je trebalo. Pamte način na koji si se ponašao kada ti od toga nije zavisila reputacija. Vrlo rijetko pamte tvoje saopštenje.

A možda je upravo tu najveća ironija savremenog upravljanja utiskom. Trošimo ogromnu energiju da izgledamo kao ono što bismo mnogo lakše mogli jednostavno postati. Hoćemo da izgledamo skromno, pošteno, principijelno, empatično, smireno, dostupno i dobronamjerno. Sve ima svoju prezentaciju. Samo karakter i dalje odbija da radi po rasporedu objava.

Možeš izgledati smireno i biti surov. Izgledati skromno i biti gladan pažnje. Izgledati principijelno i mijenjati principe prema publici. Izgledati blisko ljudima, a biti potpuno odsutan kada se ugasi kamera. Slika trpi mnogo. Karakter mnogo manje.

Možda bi zato najveći luksuz danas bio nešto sasvim jednostavno: živjeti dio života bez potrebe da ga tumačimo publici. Pomoći bez objave. Izvinuti se bez saopštenja. Promijeniti mišljenje bez manifesta. Otići bez oproštajne konferencije. Ostati bez statusa. I prihvatiti da nas neko neće razumjeti. Da će neko pogrešno protumačiti. Da će neko pričati. Da će „ljudi“ imati sastanak i bez nas. A onda se zapitati nešto mnogo neugodnije od pitanja kako ovo izgleda: šta ostaje od mene kada ugasim portparola, sklonim publiku i više nemam kome da objašnjavam ko sam?