Foto: Radmila Vankoska

            Iako je imala tek deset godina, sredinom dugih letnjih poslepodneva devojčica bi postajala svesna da je protraćila vreme, počinjala bi da se brine zbog dolaska večeri, zbog približavanja noći. Kao da nije ničemu služila, tako joj se činilo. Dok su svi u kući, i verovatno svi u njenoj ulici, spavali posle ručka, ona je tumarala dvorištem, i zatim gore, blagom uzbrdicom prema voćnjaku i stazi koja je odatle vodila ka pitomom brdu, pokušavajući da nečim ispuni ogroman crni prostor u sebi. Imala je premalo godina da bi razumela, ali dovoljno da bi osetila, kao neodređenu težinu koja bi joj se spustila na ramena svaki put kad bi grad utihnuo. Vazduh je bio čist i prozračan, pa ipak, ako bi se zagledala, mogla je, pod zrakom sunca, videti čestice prašine kako putuju tim zelenim prostranstvom i tonu u tamu visoke trave, koju niko odavno nije pokosio.

            Učinilo joj se da je čula ili videla nešto što se upravo dogodilo, ali u to nije bila sigurna. Zastala je nedaleko od velikog oraha, koristeći jedan zalutali oblak kao svoj suncobran. Kao da je nešto palo tačno ispred nje, tako joj se učinilo. Drugačije nego kada padne prezrela voćka. Taj zvuk je poznavala, ali ovo je bilo drugačije. Ovo kao da je zalepršalo, kao da je ispustilo maleni, jedva čujni zvuk, ali toliko očajan, da se u devojčici sve steglo. Stajala je u mestu i gledala u travu oko sebe, plašeći se da ne zgazi to što je, sad je bila sasvim sigurna, ležalo tu negde oko nje, sakriveno. Onda se dogodilo još nešto. Na grani, iznad njene glave, stvorila se velika crna vrana koja ju je gledala. Vrana je bila ljuta. Veoma glasno je počela da krešti, kao da je želela da otera devojčicu odatle. Trava ispred njenih nogu je šušnula i začuo se još jedan tihi tužni pijuk. Čučnula je i počela pažljivo da razgrće ispred sebe. Bilo je tu i debelih stabljika koprive pa je devojčica uvila ruku u svoju suknju pokušavajući da se ne opeče. Vrana je pratila sve ovo, krešteći još glasnije, a zatim je i sama sletela na travu, tik pored mesta gde je devojčica čučnula. Zatim su se obe uplašile jedna od druge, devojčica je tiho podvrisnula, a vrana zamahnula svojim velikim krilima i vratila se na najnižu granu da nastavi da posmatra.

            Ptić je bio na zemlji, šćućuren tačno ispred nogu devojčice. Srce mu je kucalo tako jako da je trava oko njega blago pulsirala. Sivkasto crn, ogromnog kljuna spram svog majušnog tela, mlatio je glavom levo-desno, kao u neverici šta mu se dogodilo. Devojčica je pružila ruku ka njemu i ptić svojom kandžicom snažno obgrli njen prst. Pažljivo je, i sa strahom, spustila dlan na njegovo majušno telo, a zatim ga uzela u ruku. Vrana je nervozno hodala duž grane i grdila.

            – Evo, uzmi ga – reče devojčica, pokazujući vrani njenog ptića, koji je očigledno ispao iz gnezda, sakrivenog negde visoko gore na orahu.

            Uglavnom je imala iskustva s mačkama. Očekivala je da vrana doleti, uzme svog ptića u kljun i odnese ga. Tako bi uradila mačka. Ali vrana nije to uradila. Samo je stajala i posmatrala je svojim crnim očima. Devojčica se ispružila na prstima koliko je mogla i stavila ptića na  najnižu granu, malo se udaljila, čekajući. Sve što je usledilo bilo je da je malena ptica ponovo pala u travu.

            Pogledala je uvis, u krošnju oraha, i nekoliko trenutaka razmatrala mogućnost da se popne i da potraži gnezdo. Ali znala je da to neće uraditi. Krošnja je bila suviše gusta, gnezdo se nije videlo, i osim one niske grane sa koje ju je vrana posmatrala, ostale grane su bile visoko, nije mogla da zamisli kako bi stigla do njih. Baba i deda, kad se probude, takođe neće moći da joj pomognu, znala je. Već se kajala zašto je uopšte i dolazila u voćnjak. Da nije došla, ne bi videla da je ptić ispao. Verovatno bi ga pojela mačka, ali ona to ne bi znala i to je ne bi mučilo. Ali sad kad zna, ne može tu da ga ostavi.

            Izvadila je maramicu iz džepa i umotala ptića tako da mu je virila samo glava. Bio je nekako čudno klizav i pomalo vlažan od trave, nije joj prijalo da ga drži takvog u rukama. Onda se odjednom setila Golubara. Prošli su, deda i ona, bezbroj puta pored njegove kuće kad su išli u svoje šetnje na brdo. Nikad nije dugo gledala na tu stranu, jer su se o Golubaru pričale strašne priče u ulici, ali videla je da u dvorištu ima veliki kavez, nalik džinovskom zvonu.

            Deca su govorila da Golubar ne razgovara ni sa kim osim sa pticama i da puca iz puške ako mu neko otvori kapiju. Rekli su i da ima samo jedno oko, da su mu drugo iskljucali golubovi. I da od tada ne dopušta da ga bilo ko vidi. Imala je izbor da ostavi ptića tu u travi ili da ga odnese do Golubara i pita ga šta da radi. Malo umotano srce u njenim rukama je kucalo jako, izgledalo je da mu se žuri. Pa je tako i ona požurila, prečicom, kroz voćnjak, i zatim hrabro pravo pred Golubarevu kapiju.

            Stajao je tamo, veliki, natmuren, bradat, svakako predugačke kose za nekoga ko bi pošao među ljude, pušio je lulu i aranžirao cveće u vazi. Ničim nije pokazao da ju je video, ali kapija je zaškripala i, ako nije bio gluv, on je to morao čuti. Ali nije se osvrnuo, pa je devojčica produžila popločanom stazom prema njemu. Držala je ptića ispred sebe, kao štit. Mislila je, ako je pojuri, samo će mu baciti pticu i pobeći.

            Kad je već stajala na korak od njega, Golubar podiže pogled, nimalo iznenađen, baš kao da su se dogovorili i kao da je očekivao njen dolazak. Pružio je ruku da se rukuje s devojčicom, što ju je zbunilo. Ona je bila dete, niko se s njom nije rukovao, uglavnom bi je protrljali po kosi ili bi je, oni dosadniji babini poznanici, bučno izljubili u obraze. Prvi put je neko poželeo da se s njom rukuje. Stegao joj je šaku ozbiljno, malo je protresao i rekao:

            – Imaš malu i toplu ruku, ruku usamljene duše.

            Nije znala šta bi na ovo odgovorila. Drugom rukom je i dalje pažljivo držala umotanu pticu.

            – Da vidimo šta ti tu imaš – reče on. – Sedi.

            Znala je da je njena kuća blizu, tu odmah iza ograde i nekoliko velikih krošnji. Ali joj od toga nije bilo nimalo lakše. Izgledalo je kao da je ušla u neki zaseban svet, a kad je sela, utonula je u taj drugi svet još dublje. Niko je nikad ovde neće pronaći, mislila je.

            Pažljivom kretnjom uzeo je pticu iz njenih ruku i pregledao je. Devojčici se činilo da on zna šta radi. Podigao je jedno maleno krilo, pa drugo, pogledao je u kljun, zatim veoma nežnom kretnjom ponovo spustio pticu na sto i poklopio je svojom velikom šakom, kao da bi mogla da pobegne. Malo je razmišljao i onda reče, kao neopozivu presudu, oko koje nije moglo biti pregovaranja:

            – Ne mogu da je stavim s golubovima, ubiće je. Mora da ide u poseban kavez dok ne ojača. I mora da se hrani pipetom. Više puta dnevno. To ćeš ti da radiš.

            Devojčica nije imala pojma šta je to pipeta. Sve što je čula bilo je da će morati ponovo da dolazi. Ova stvar se komplikovala preko svake zamislive mere.

            – Hoću – reče ona, skoro bez daha, i ustade da pođe. – Sad moram da idem, ali sutra ću doći da nahranim pticu.

            Čula ga je kako se glasno smeje dok je trčala ka kapiji i bezbednosti. Činilo joj se da će je njegova ruka odjednom zgrabiti za kragnu i vratiti, zatvoriti u neki od kaveza i tu držati zauvek. Ali to se nije desilo. Napolju ju je sačekalo isto ono leto i sunce, dva leptira su se jurila oko ljubičastog cveta čička. Preko grana šljivinih stabala videla je krov svoje kuće i začula babin glas kako je doziva. Potrčala je ka tom glasu, znajući da ovo ne sme nikome da ispriča.

            Ne postoje ugodne tajne. Sve tajne bole i prže u grudima. Devojčica ni to nije znala, ali je osećala. Bilo je mnogo tajni u njenoj kući. Mogla je samo da ih nasluti, da se zadesi na nekom mestu u trenutku prekinutog šapata, ili da počne ubrzano da trepće od svih pitanja koja čak nije umela ni da formuliše. Ali to su bile njihove tajne. Ona je već bila naviknuta na njihove tajne, na to da postoje, kao nužnost. Ovo je, međutim, bila njena tajna, prvi put. Zato je bila tako teška.

            Svako popodne iskrala bi se iz kuće, pa onom istom prečicom kroz voćnjak, otrčala bi da nahrani pticu. Slutila je da je i Golubar hrani kad ona nije bila tu, ali bilo je važno da dolazi kad god može, da ispuni svoj deo nagodbe. Inače će on, mislila je, baciti ptića velikim debelim golubovima da ga pojedu. I svaki put on bi joj kazao još nešto što se ne govori deci, nešto što joj nikad niko nije rekao, i na šta nije imala odgovor. To je ovu tajnu činilo još više nepodnošljivom.

            – Čak i kad se smeješ, ne izgledaš srećno – kazao je jednog popodneva, gledajući je ravno u oči, i njoj se učinilo da odjednom nije dete, ili da on iz nekog razloga uopšte nije svestan te činjenice.

            Drugi neki put, dok je pažljivo hranila halapljivu pticu, on je, kao za sebe, negodovao zbog zvuka testere koja se čula iz nekog od susednih dvorišta.

            – Ljudi su ti koji prave buku. Priroda gotovo nikad. Samo kad je uznemirena.

            Kod kuće bi je zatim sačekala baba, s toplim mlekom, uštipcima, pitom od višanja. Uvek se nešto pušilo na prozorskoj dasci i moralo se čekati da se ohladi. Bele uštirkane krpe lelujale su preko toga, čineći čekanje i težim i lepšim, istovremeno. Deda bi se probudio i stavio šešir na glavu. Čim bi sunce počelo da zalazi, oblačili su tanke džempere na kopčanje, iako devojčici baš nikad nije bilo hladno. Zatim bi palo veče i svi bi ušli u kuću. Tamo, u velikoj spavaćoj sobi, u kojoj su kreveti već nosili obrise babinog i dedinog tela, čekao ju je bezdan trostrukog ogledala. Tamo je i ona tonula u san, neopozivo, kao u smrt.

            Mnogo godina kasnije, sanjaće ove dane stalno. Ništa u tim snovima neće biti baš onako kako je stvarno bilo. U snovima će se često pojavljivati i majka. Lepa, u šarenim haljinama, njena će tanka plava kosa biti pomalo raščupana od sna, i majka će je rukama dovoditi u red. Ponekad će je zagrliti u snu i kazati da je kafa već skuvana. Biće kao da teret tajni nikad nije ni postojao.

            Onda bi se probudila i pokušavala da dokuči koja je od te dve stvarnosti bliža istini, ona iz sna ili ona iz njenih sećanja. Zaključila je da više veruje snovima. Snovi su u kontaktu sa najdubljim delom našeg bića, tako su govorile sve knjige koje je u međuvremenu pročitala. Snovi su snažniji od varljivih uspomena i od zabluda. Ponekad bi znala da pomisli kako su njeni srećni trenuci bili kratki, ali snovi su govorili nešto drugo. Uostalom, reče ona sebi jednog takvog jutra, i smrt je najordinarnija činjenica. Takoreći ne postoji neplanirana, iznenadna smrt. Svaka je smrt očekivana. A opet, svaki put kad čujemo da je neko umro, mi se zaprepastimo.

            Još je mogla da oseti onaj majčin zagrljaj iz sna i miris kafe. Sve je to postojalo tamo. Stvarnije od svega što je gledala oko sebe. Da li ju je majka pomilovala po kosi ili po vratu? To više nije tačno znala. To je već nestajalo. Kao i boja haljine. Pitala je majku u snu da li je to još isti dan, ili je prespavala sve do sutra. Isti je dan, nasmejala se majka. I to što su neke stvari nakon buđenja iščezavale, nije ovu stvarnost iz snova činilo ništa manje stvarnom. Iščezavalo je i na drugoj strani. Samo zato što nisam nešto naročito iskoristila svoj život, ne znači da on neće proći, možda još i brže – tako je mislila i polako ustajala iz kreveta, čekajući nalet svih malih jutarnjih bolova, koji su postojali s ove strane sna.