Foto: Luka Ratković

Brat je 90-te maturirao. I spremalo mu je vojni poziv…

Śećam se roditelja zamišljenih dok traje Dnevnik, i dok gledaju scene sa granica.

Vojna pošta nije pronašla brata. Zapravo, Crnoj Gori nije prijetila nikakva neposredna osvajačka opasnost, pa je to bio valjda i jedini rat u povijesti naše porodice u kome nijesmo učestvovali. Ponosim se time što devedesetih niko moj nije okrenuo cijev na Muslimana, Bošnjaka, Hrvata, Slovenca, Vojvođanina, Kosovara, Albanca, Makedonca, niti Srbina. Jednako sam ponosan na to i na đedove partizane, i pogibije njihove rođene braće, koji su pali dok su s drugovima, krajem Drugoga svjetskog rata, od fašista oslobađali crnogorske gradove Pljevlja i Bijelo Polje. Tokom raspada SFRJ, bilo je to očito, vojni pozivi otimali su crnogorsku mladost kako bi ona osvajala i pljačkala, i kako bi se okoristio fašizam. A jeste, i to debelo.

Stradanja i razaranja gledali smo tih devedesetih na ekranu. Zapitkivao sam često roditelje – hoće li kod nas biti rata? Činilo se kako nas je mimiošao. Iako je vladala nemaština, dugi redovi za mlijeko i hljeb, zebnja da se što prije stigne do ljudi koji su mijenjali dinare za njemačke marke, kako inflacija ne bi dodatno umanjila mjesečnu zaradu. Jesmo slušali zvuke puškaranja, no to je bio eho uličnih obračuna opasnih momaka…

Štaviše, taj mrak pamtimo i po nekim mirisima što su dolazili iz kuhinja majki i baka. Alhemičarke su rastezale kućne zalihe da nas zasite pitama i priganicama. Medom ili skorupom sa sela. Palačinkama sa šećerom, ili džemom od šljiva. Domaćim hljebom i štrudlama. Tih mirisa više nema u savremenim crnogorskim kuhinjama – nestali su kad su nakon ukidanja sankcija samoposluge napunile rafove, odnosno onda kad nas je mirnodobsko potrošačko društvo naučilo da je lakše kupiti nego spremiti. Zaborav vremena te kuhinjske alhemije u Crnoj Gori, između ostalog, plaćamo i procentima oboljelih od šećera…

Ali, svi gubici Crne Gore, a bilo je ogromnih (mnogi momci otišli su na ratišta i sa njih se nijesu vratili) ne mogu se porediti s genocidima i razaranjima na područjima bivših jugoslovenskih republika. Nečasno je porediti život đece u crnogorskim gradovima i život sarajevske đece u periodu od 1991–1995. godine. Mi nijesmo bili žedni i gladni, nijesmo se smrzavali u prostorijama bez grijanja, nijesmo spavali u podrumima, ili sobama s rupama na zidovima, nijesmo slušali grmljavinu mitraljeza, granata i jauk sirena, nijesmo gledali kako nam ginu najbliži… I ko ne može da zamisli kako je to izgledalo u vrijeme opsade Sarajeva, neka pročita roman Šahrijarov prsten počasnoga urednika za BiH u Fokalizatoru Dževada Karahasana. A jedan od najupečatljivijih opisa ratnoga Sarajeva u toj knjizi je onaj opis spavaće sobe Azre “sretnice”. U zimskoj noći izišla je iz podruma, popela se u svoj stan, ušla u sobu s rupom na zidu prečnika dva metra i zavukla se u ležaj, gledajući kroz tu rupu mjesečeve zrake. I kaže narator: Tako su jasne i lijepe, mogla bi ih rukama brati koliko su jasne, sebi dovoljne, dovršene. Nabere mnogo mjesečevih zraka, cijeli veliki bokor, a onda isplete od njih konopac i objesi se.

…na Facebooku juče iskoči fotografija. Vidi se na njoj kako prolaze ukrajinski tenkovi, s plavo-žutim zastavama. Pored puta stoje đeca, ne starija od šest, i drže se za ruke. On desnom salutira vojsci (s ponosom kojim njegovi zemljaci zadignu glavu kad govore “Slava Ukrajini”) a na leđima mu je plastična puška. Lijevom drži đevojčicu, sigurno mlađu sestru. Ona ne pozdravlja vojnike, jer svojom lijevom drži plišanog zeca. Većinu vojnika na tenkovima taj prizor je nasmijao, pa otpozdravljaju. Samo jedan vojnik izgleda kao da će zaplakati.

Gledamo tu fotografiju ja i šćer, koja sad ima koliko sam i ja imao kad se ratovalo u Bosni. I pita me: hoće li kod nas biti rata?