Foto: Iva Mandić (Pobjeda)

U rasporedu predavanja na tadašnjem Odsjeku za srpski jezik i književnost, na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, jedan predmet i jedan termin bili su posebno zanimljivi.

„Poneđeljak, sala 16, 8:30, Narodna književnost (predavanje).“

Znali smo za Profesora zahvaljujući TV prenosima skupštinskih zasijedanja. Neko ga je gledao s omrazom, neko s divljenjem, bilo ih je i ravnodušnih, ali nije bilo studenta koji se makar jednom nije uvjerio u nenadmašno oratorstvo.

Na predavanja nije kasnio. Čak ni kao potpredśednik Vlade Crne Gore, pa ni usred turbuletnih dešavanja u Narodnoj stranci, kad su ga njegovi mladi eksperti izopštili zbog „izdaje srpstva“. Vremenu je odgovarao veteranskom preciznošću predavača, i tumačenjima slojeva epike i lirike. U tragici zagubljenih ličnosti i proslavljenih likova pronalazio je jasne veze s problemima ovovremenoga čovjeka. Tako je činio aktuelnim zaboravljene stihove crnogorske književnosti.

Bio je opčinjen Andrićevim majstorstvom. Pomalo su i neke njegove priče podśećale na diskurs Nobelovca, ali je autohtoni umjetnički izraz nalazio svoj put, iako vječito u sijenci političkih nanosa njegova autora. Njegovi likovi su bili tipični predstavnici kraja u kome je rođen. Ne samo zbog jezika kojima su komunicirali u dijegetičkim svjetovima – to su sočni i sadržajni leksemi govora Banjana, Pive i Drobnjaka – već i po drugim svojstvima, tjelesnim i duhovnim. Profesor je u pripovijetkama slikao sopstveni Makondo, zemlju oriđinala koji su katkad više zborili radnjama no riječima.

„Primijetio sam da Jovan Limunov nije ništa okušao no je samo pijo rednju rakiju koju sam mu nasipao. Viđelo se da se zauzima nešto da kaže, a još se bolje viđelo da mu se riječ ne otvrzuje.“ Tako su govorili njegovi naratori.

Riječ je bila najubojitije oružje i najdjelotvorniji melem Profesorov. Njome je jednako zavodio narodne mase na mitinzima, i studente na predavanjima. Njome je krajem osamdestih godina prošloga vijeka afirmisao kosovski mit, a desetak godina kasnije ga vivisecirao, saopštavajući najpreciznije analize pjesničkih knjiga Petra I i Petra II. Samo je Profesor mogao iznijeti bravurozne sondaže razlika između prvoga i drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike, sa zaključkom da je ona novija, potekla iz redakcije Petrovića, politizovana verzija slobodarstva, svojevrsna zloupotreba umjetničkih dometa Milije i Tešana.

Bio je naklonjen „otpadnicima“. I „otpadništvu“. Pripovjedačko mu je pomagalo da i u nasloženijim društvenim i političkim odnosima primijeti ono što običnu posmatraču konstantno izmiče. Samo je on mogao do ravni metafore izdići zgražavanje otmjene srpske princeze nad izgledom Amfilohijevih prstiju-kandži. Samo je on mogao ućutkati „crkvene oce“.

Kako o njima, znao je mnogo i o svim svojim savremenicima. Pomenete Kovača, ima priču o njemu. Ili, Kiša – studirali su u isto vrijeme u Beogradu. Vrijeme provedeno u razgovoru s Profesorom činilo se kao vožnja svojevrsnim vremeplovom, nadrealna šetnja galerijom ličnosti, sa kustosom koji faktima i realnim istorijskim okolnostima dodaje pripovjedačke začine, i čini ih zanimljivijim, makar u njih na trenutak i posumnjali.

Mnogi nijesu vjerovali u sposobnost njegova iskrenoga kajanja, i „ośećaj stida doživljenoga u Sarajevu“. A govorio je da se sramio kad je krajem devedestih, prvi put nakon rata, prošao sarajevskim ulicama. Ne mnogo prije konačnoga odlaska, vječno opčinjen islamskom kulutrom, pośetio je i Istanbul, da ispuni staru želju. Po povratku je u razgovoru s prijateljima naizmjenično kazivao segmente najljepših sevdalinki i onih crnogorskih djela koja su slavila Orijent.

Čuveni su bili njegovi śednici u restoranima na jednome podgoričkom trgu. Tu je dočekivao i odatle je ispraćao prijatelje, saradnike, studente… Uvijek za posebnim stolom s dnevnim novinama, i ispunjenim ukrštenicama. Kao da je direktno sišao sa završnih stranica jednoga Andrićeva romana, i kao da je umjesto vode u fontani pored njega tekla Lašva, beśedio bi bez posebnoga povoda, dugo, logorejično, onako kako su to činili, prema njegovim opisima, stari iz njegova sela s „raskršća svjetova“.

O svemu je govorio osim o svojoj ličnoj tragediji, o kojoj su pojedini ponešto i znali. Tek jednom, kad sam ćutanje nekoga kolege na društvena kretanja pokušao da opravdam specifičnom porodičnom situacijom toga čovjeka, Profesor je preśekao: „pušti to, šta bi, onda, Novak trebao!?“

I tada je svaki čin Profesorov dobio dodatnu težinu: onaj „svojeglavi“ prikaz antologije tužbalica zbog koje mu je oduzeta mogućnost da upravlja radnom organizacijom, i izbacivanje iz crvene partije, i razne faze „otpadništva“ i opozicionarstva, i veliki politički preokret koji je izveo devedesetih, i stid iz Sarajeva i oduševljenje Istanbulom, i govor na završnoj konvenciji Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, i prvi tom prve Istorije crnogorske književnosti, i pripovijetke sa svjetovima limitiranih i sputanih likova, i nadasve – želja da se bude profesorom i da se pomaže mladima.

…prolazimo onim podgoričkim trgom, a jedna od mojih blizankinja gleda prema istom stolu i konstatuje: „nema Profesora!“

Ćutim. A fino čujem kako neko čita posljednje redove „Travničke hronike“:  „Hamdi-beg zastade, jer ga je izdavao dah, a ostali su ćutali u očekivanju onoga što bi starac još mogao da kaže, i pušeći svi su uživali u dobroj, pobedničkoj tišini.“

---

Koji je s lakoćom saopštavao istine o dunjaluku

…pripremali smo još jedno izdanje Internacionalnoga sajma knjiga u Podgorici. Tada je Andrej Nikolaidis predložio: zvati Dževada Karahasana, autora Istočnoga divana, Šahrijarovog prstena.

Podgorica nije u dovoljnoj mjeri poznavala odveć slavnoga autora, jednoga od najčitanijih na njemačkome govornom području, pa je valjalo najprije „stvoriti“ publiku, krug čitateljki i čitalaca.

A onda je profesor Karahasan došao.

Od tog trena, čini se, nije bila ista ni cijela Podgorica, kamoli jedan sajam knjiga. Magijskim svojstvima riječi, usmene i pisane, Karahasan je jednoj manifestaciji kulture navukao novo ruho. Od citiranja Herderlina tokom ceremonije svečanoga otvaranja (otkako smo razgovor), do mini-beśeda tokom pauza između promocija ili razgovora uz kafu, postajalo je sve jasnije da će Karahasan Podgoricu pamtiti ne samo po kopanju vojničkih rovova u kasarni u Maslinama, tokom svogadavnoga služenja vojnoga roka, kao i to da će Podgorica upamtiti Dževada.

Desila su se lijepa čitanja. Internacionalni sajam objavio je Šahrijarov prsten, prvo crnogorsko izdanje toga izuzetnog postmodernističkog romana. I namah je Karahasan postao „naš“.

Šahrijarov prsten ušao je u mnoge domove, sajamska publika je sa strašću prepričavala pojedine epizode iz storije Azre Sretnice, a Karahasanove sentence ušle su i u Skupštinu Crne Gore (kako bi rekao veliki pisac Dževad Karahasan…).

Ali, mimo oficijelnih susreta, svi mi koji smo imali priliku da dočekamo profesora Karahasana, zahvaljujući jednostavnim i krajnje otvorenim razgovorima, shvatali smo da nas pohodi posve neobičan gost, od koga se prije svega mnogo – uči. Činilo se da je Karahasan u stanju da nam s najvećom mogućom retoričkom lakoćom, poput begova s obala Andrićevih dijegetičkih svjetova, saopšti velike životne tajne, koje ćemo konzumirati po potrebi, u nebrojnim okolnostima na dunjaluku. Kad vam neko brani ime, negira vaš identitet, ne upuštajte se u raspre, jer je to oblik ludila… Tako je savjetovao autor koji je doživio početak ratnih razaranja BiH i Sarajeva, i koji je u svome najslavnijem romanu zapisao: Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, i ako do tada nisu znali šta su, postanu Bosanci onoga momenta kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne.

Kad smo slušali Karahasana nijesmo se mogli otresti utiska da je u njegovim riječima, ili među njih, smješten sav život, svo iskustvo svijeta, i egzaktno naučno i empirijsko. Svemu je Karahasan davao taman onoliko prostora i značaja koliko je bilo dovoljno da nas u istinu uvjeri, i zauvijek za sebe veže.

Karahasana smo “vezali“ i za Fokalizator. Pozvali smo ga da nam pomogne i da u redakciji bude urednik za BiH. Iako je bilo neskromno očekivati da se nekakvome uredničkom poslu značajnije preda, profesor Karahasan je povremeno slao smjernice, preporučivao autorice i autore.  

Posljednja duža prepiska odvijala se tokom zime. Pisao je kako je u Austriji, i kako mu je tamo najzgodnije zbog terapije. Vodio je još jednu bitku, ali utanačili smo susret na Baščaršiji – u petome mjesecu, oko crnogorskoga Dana nezavisnosti.

Sredinom maja, otvorili smo novi skup – Akademiju Milovan Đilas.

Tokom pozdravne beśede citirali smo profesora i njemu omiljenoga pjesnika, ne bismo li prizvali razgovor…

Na kraju skupa, poslije drugoga, napornog dana, prišla nam je koleginica iz BiH Melida i rekla – umro Karahasan.

***

Vijest da je preminuo jedan od najznačajnijih književnika ovih prostora Sarajevo – bar ono koje znamo – dočekalo je pomalo zbunjeno. Naviklo na smrt, a opet ne i na odlaske takvih kao što je Dževad.

I mi smo tada, oko crnogorskoga Dana nezavisnosti, na Baščaršiji bili zbunjeni. Znali smo – otišao je jedan od najvećih, ali kao da smo ga srijetali na svakome ćošku, čuli u ritmičnim udarima kišnice o bakarne oluke.

I u ezanima.