Foto: privatna arhiva

po sobi je šetala Koka Tadić,
njihala punačkim kukovima,
palila zvijezde po stanu,
jednu za drugom,

gorjele su kao želje
iz paklica za duvan,
iz paklica za srca,
sa polica za kristal,
sa polica za srca,
sa šporeta na drva,
sa šporeta na srca

sa srca
na srce

onih koji su govorili
Koko, kuku, ko žar sije,
plam će žnjeti!

kad je jednom očekivano
prestala da šeta
rasijano, užurbano,
izgledavši zauzeto,
nisam bila tu,

ali znala sam
da su se zvijezde ugasile,
Koka nije ni trepnula,
a na šporet si, kladim se,
mogao i da sjedneš.

Sladak život koke

(Elektra)

kad je bila mala
Koka je jednom bolesnoj babi
odsjekla pletenicu.

babinu je kosu zapalila
u dvorišnom ognjištu
i uspješno posvađala
majku i oca.

govorila mi je o tom podvigu
decenijama kasnije
sa zadovoljnim smiješkom
na izboranom licu.

zamišljala sam je visoku
oko sedam pedalja,
svu u crnini,
sa zašećerenim jagodama
umjesto očiju

koje je na dlanovima
nudila u nadoknadu
za svaki nestašluk,
a potom ih sama jela,

sve dok nije porasla
za još čitav metar.

Kokin režim

Koka je voljela da izmišlja
ratne pjesme,
pjesme poznatih pjesnika,
pjesme koje su joj nekad
pjevali mladići.

dovoljno je bilo zrnce istine
da ona napravi pogaču
koju smo silom rituala
dijelili i jeli
dok ne mine glad,
njena.

čudno,
mi smo uvijek tražili još.

Koka je umrla u prvoj sezoni

i nikako da to prevaziđe,

pa se u zimska jutra
uspne na najviši kran,
zakotrlja suze, brze

polarne lisice
što jure preko krovova
pa klisnu niz oluke

na široke ulice,
stresajući s repa
sleđenu prašinu,

i grad u zoru postane
veliko klizalište
na kom se u igri

lome milioni srca.