Foto: privatna arhiva

(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Nikola Berišaj)

Doći ću

doći ću

sa jednom užasnom lobanjom u rukama…

Ne plašite se.

baciću je pred vašim nogama.

(Samo toliko?)

Ali lobanje

su jame đe su umrle borbe,

reći ću vam.

Unutar lobanje

je ovo vrijeme

kao crna praznina, – ponovo

ću vam reći.

Gazite je nogama,

slomite je!

Napuštite je! To je lobanja

koja nikada nije pripadala čovjeku.

Ne urla. Oh,

koliko urlanja sam u sebi utopio

kao munje u jednom bunaru,

baš iz ove lobanje!

Zatvor u Spaču, 1981.

Koliko me stvari čeka

O Bože, koliko me stvari čeka

što ih završiti moram

a život nije dovoljan

Treba mi jedna šuma

kada nemam nijedno drvo

Treba mi put da hodam

Jer ja sam, na žalost, stigao

………………….. na vrijeme…

Moram da rezbarim

svoje lice

tvojim rukama

ali tebe nema

Moram da odmorim

kad nisam činio ništa

Htio bih ostaviti jedan osmjeh

u zraku, samo jedan

nego mi ne znamo shvatiti

memoriju zraka

I ja čekam, slobodo

Okrenuo sam se licem na stranu s koje moraš da dođeš ti

i čekam…

Put sam uhvatio sa obije ruke

kao konopac koga vučemo

iz bunara zaborava

I vadim tebe

utopljenu

Ne, nisi umrla!

Moj dah preko usnica ubacim u tvoje usnice.

Oživi i pričaj mi…Zatvor, 20. februar 1985.