Foto: privatna arhiva
(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Nikola Berišaj)
Doći ću
doći ću
sa jednom užasnom lobanjom u rukama…
Ne plašite se.
baciću je pred vašim nogama.
(Samo toliko?)
Ali lobanje
su jame đe su umrle borbe,
reći ću vam.
Unutar lobanje
je ovo vrijeme
kao crna praznina, – ponovo
ću vam reći.
Gazite je nogama,
slomite je!
Napuštite je! To je lobanja
koja nikada nije pripadala čovjeku.
Ne urla. Oh,
koliko urlanja sam u sebi utopio
kao munje u jednom bunaru,
baš iz ove lobanje!
Zatvor u Spaču, 1981.
Koliko me stvari čeka
O Bože, koliko me stvari čeka
što ih završiti moram
a život nije dovoljan
Treba mi jedna šuma
kada nemam nijedno drvo
Treba mi put da hodam
Jer ja sam, na žalost, stigao
………………….. na vrijeme…
Moram da rezbarim
svoje lice
tvojim rukama
ali tebe nema
Moram da odmorim
kad nisam činio ništa
Htio bih ostaviti jedan osmjeh
u zraku, samo jedan
nego mi ne znamo shvatiti
memoriju zraka
I ja čekam, slobodo
Okrenuo sam se licem na stranu s koje moraš da dođeš ti
i čekam…
Put sam uhvatio sa obije ruke
kao konopac koga vučemo
iz bunara zaborava
I vadim tebe
utopljenu
Ne, nisi umrla!
Moj dah preko usnica ubacim u tvoje usnice.
Oživi i pričaj mi…Zatvor, 20. februar 1985.
