Foto: privatna arhiva

Smrt roditelja uvijek obilježi dijete, kao što se valovi urezuju u stijene. Naročito oće to na rođenju kad se lik majke ili oca i ne pamti. Valjda je ta činjenica Boška učinjela da bude drugačiji od drugih Bajica. Iako ljuti komandant u ratu, bio je blage naravi, nenametljiv i pitom, nije bio lukav niti zornjav. I otac mu je Niko isti takav bio, mirniji i staložen, za razliku od svog oca čuvenoga Draga Perova. I nakon više od vijeka ipo prepričava se njegova istrajnost i razboritost. I danas ga pominju da je bio prava zlica. Nije ni čudo spasio je glave Stevana Perkova sa Čeva i sina mu od ijeda crnogorskog knjaza. Boško je bio nekako svoj, kažu da je najviše sličio znamenitom Peru Vukotinu, koji predvođaše vojsku na Martiniće. Pa su zbog toga znali stariji bratstvenici koji su ga pamtili da popijevaju: „Vjetar Velju goru minu bješe sličan Peru Vukotinu“. Vitak poput mladog bora, glave blago podignute, pravih ramena, crnogorska oficirska uniforma stajala mu je kao salivena, mimo drugih. Srebrne ukrašene toke na prsima kao da su uz njega nekako srasle. Sablja alamanska o pojasu visila mu je niz duge noge podsjećaju više na kakav duži nož. Tanki dugački brci nijesu sakrivali njegovo zgodno lice. Laka pokreta i hoda ostavljao je utisak kakvog srednjevjekovnog plemića. Pojavom i stasom nije odavao surovost krša sa kojih je potekao. U njemu je bilo neke suptilne gospoštine. Takav je bio i u privatnom životu, orahov namještaj iz Dubrovnika lično je birao. Poznati slikar Anastas Bocarić uhvatio je u slici ovog specifičnog crnogorskog komandira. Nije Boško bio samo komandant Njeguško-cetinjskog bataljona koji je na Velikoj poljani postrojavao prije svih, što je bila čast i prvijenstvo za kojom su žuđeli mnogi. Komandant prvog bataljona prve brigade crnogorske vojske valjda je i mora biti drugačiji, spram njega se ravna čitava vojska, ugledaju drugi i prema njemu upravljaju. A biti prvi među katunskim harambašama moglo se jedino ako se imalo su čim. Knjaz Nikola ga je naročito osobio i to ne po krvi jer mu je bio rođeni brat od ujaka već po karakteru i čuvstvu.

U ratu bješe prvi, div junak…. Iako mlađi, u svom plemenu i nahiji dobro je prednjačio. Dok su sjeđeli ispred Brijesta pred Biljardom povjeri se knjaz Nikola svome ujaku: „Vala Marko, mislim da je Boško prispio za vojvodstvo“. Ova knjaževa opaska namršti vojvodino ionako mrko lice. Zaigra mu na koljenima sablja šaška, poklon ruskog cara Aleksandra III. Fisnu ga nešto u riječima njegovog sestrića, pa zaplamće: „Ne, ne dok mi je glava na ramena neće u kuću vojvoda niko biti do ja“. Knjaz ne reagova na ovu naglost, koja ih je toliko puta prije dovodila do sukoba. Znao je da bi to izazvalo tešku porodičnu suverljivost. Ujak i sestrić po svemu su bili slični. Vojvoda je uvijek jahao uz mladog knjaza, a ovaj je od njega učio ljude i vladalačke galioštine. Obojica su nosili u sebi tu karakternu crtu, koja se ogledala u posprdicama sa drugima. Tako su za jedno pleme koje ne dolaze na zborove među ljude govorili da „sjede doma i peču krtolu“. Nijedan ni drugi niti su mogli niti željeli da u sebi obuzdaju nagon za pošpigavanjem drugih i drugačijih. Nenadmašni junak i jedini nosilac dvije Obilića medalje je to radio grublje i bezobzirnije. Kao onda kad je na velikom glavarskom skupu na Cetinju, gledajući u Marka Miljanova pitao knajza: „Vidiš li Nikola kako od loše kučke može biti dobro štene“. Ne bi mu ovo medunski prvak  oprostio, nego šuti sa rogatim ne može.  Za vojvodom je bilo cijelo pleme, a toj „sili samovoljnoj“ ne bješe se niko voljan uzagnati. Od nje se ustezaše i Sveti vladika još za života. Iz tih razloga znao je Petar I često preko Bjeloša ići za svoje Njeguše, a ne kroz Bajice kuda mu je bilo bliže. Ali nije se mogao najediti na ujčevinu. Bio je popustljiv na rod svoje majke. Kad god je prelazio prag kuće u kojoj je Anđuša rođena, saginjao se i ljubio ga, iz „poštovanja prema domu moje mati“ kako je odgovarao na ponekada čuđenja zbog čega to radi.

Vojvodstvo više niko i ne pomenu. Boška to kao da se nije ni ticalo. Nije mario za titule i znamenja. Knjaz i Boško imali su specifičan odnos, iako bliski krvni srodnici, među njima je postojalo dublje poštovanje. Činjelo se često da je knjazu Boško miliji nego drugi. Knjaz je ponekad praktikovao da svoje glavare i bliske saradnike označava pojedinim imenima koje im je davao po samo njemu znanim kriterijumima. Oni su bili rezervisani samo za poseban krug ljudi. Među njima je i Boško kojeg je knjaz zvao Orle Katunski.

Prilikom opsade Bara njegovo se junaštvo najbolje pokazalo. Sa svojim bratstvenicima jurišao je pod kišom metaka na vodovodne cijevi. Okiti ga knjaz medaljama, a ubrzo ga postavi i za komandanta svoje garde. Bješe mu dopušteno što drugi ne mogu ni zamisliti, ali on to nikada nije koristio niti zloupotrebljavao. Jedino je znao na nepravdu u cijenjenju junaštva reagovati, kao onda kad je očupao medalju jednome Ugnjaninu, koji se plačući sa Vučjeg dola doma vratio, a knjaz ga na njegova jadikovanja medaljom okitio. Kad se žalio na ovaj Boškov postupak, knjaz mu odgovori: „Bolje Boško zna“. I ostade izreka zadugo u Staroj Crnoj Gori kad god se nešto dogodi čemu se razlog ne zna da „bolje Boško zna“.

Iste godine kad Boško prvi put postroji Knjaževu Gardu umrije vojvoda Stanko. Tih mjeseci Boško je najviše provodio u Nikšiću dijeleći zemlju novim stanovnicima oslobođenog grada. Dok je bio odsutan, djelovi cetinjske čete koja je davala počast prilikom vraćanja sa Njeguša međusobom se sporiječaše, a kavgu navodno zametnu neki Savo Donjokrajac. Na ovaj vojnički neposluh, da zaštiti ugled jedinici i sebi kao starješini, naglo reagovao vodnik Ilija Bajica i ošesta po glavi glavnog kavgađiju. Niko nije ni slutio da će ovaj naizgled bezazleni događaj imati strašne posljedice po Cetinje i Dvor, gotovo godinu dana kasnije. Da će nevini platiti cijenu krivih kao toliko puta prije. Svaka osveta svoju žudnju ima, hraneći se ilom onih koji je podstiču. Kakva hrana takva i osveta.

Običavao je Boško da šeta Katunskom ulicom do Dvorca. Najčešće je to bilo u isto vrijeme. Dok se spuštao prema Kamikuli u društvu sa svojom tetkom Dakom i njenim sinom popom Markom, Sunce još ne bješe izbilo više Orlovoga krša. Cetinjski kapetan nasumično izvadi zlatni sat i pogleda, tačno bješe 7 ura. Ne primijeti da se muška sjenka prikrada otpozadi. Nije se nikada okretao iza sebe, niti je kome dugovao niti ko njemu. Čvrsto je vjerovao u ideale crnogorskog čojstva, da sve što treba doći, dolazi sprijeda. U čelo. Začuše se pucnji, ubica se privukao neopaženo i sa leđa pucao u Boška…. Stasiti komandir kao da na mah ne osjeti ništa, pokuša da se maši za revolver, ali kuršumi bjehu brži. Činjelo se da je kolosalna figura pokošena mecima u punoj snazi, padala na zemlji nekoliko minuta. Kako je popadija Dake bila bliža ubici uhvati se isti čas sa njim u koštac. Ženske ruke, koje najednom dobiše neku energičnost, uhvatiše ubicu koji se zbuni. U tom trenutku začuše se novi pucnji. Pop Marko munjevitim pokretom ruke ispod svešteničkih odore svojim Gaserom pokosi ubicu….

Pogibe Boško, pronese se glas… Ove riječi su ubrzo odjekivale odžaklijom na kojoj je prozor bio otvoren. Knjaz je sjedio za svojim radnim stolom bez dolame na sebi jer je proljećna žega uveliko pripremala ulazak u ljeto. Ispade mu nalivpero i brzim korakom krenu ka izlazu dvora. Kamerus potrča za njim noseći mu dolamu, ali knjaz ne mareći proleće naprijed. Poskakaše i pospani ordonansi u nadi da će stići gospodara prije nego mine kuću bugarskog poslanstva. Videći knjaza kako se na konju užurbano penje, uzbudi se sva dvorska svita i svijet oko nje.

Boška su nekoliko puta pokušavali da podignu ali beživotnost već je bila obuzela komandira. Uz velike napore tijelo komandanta garde potrbuške su stavili na konja. Crveni plašt oivičen dvostrukim zlatnim vezom dijelio je Boškovo nepomično tijelo od konjske dlake. Glava mu je dodirivala široki i bogati vez Nikola I, a krv iz rana prokapala je na zadnjem dijelu plašta između krune i lijevog veza. Krv je pravila mrlju veličine lobanje neobičnog oblika. Konj pognute glave pronese svoga gospodara u kuću Vladimira Ristića. Pop Marko i nekoliko Martinovića, koji se tu za tren zatekoše, položiše ga na postelju. Dok su ga otpasavali utrčaše ljekari Miljanić i Simonović. Dr Miljanić ustuknu da priđe mrtvom gardijskom komandiru ali brzo se pribra, zavrnu košulju koja se bijelila poput snijega sa njegovih snažnih prsi. Krvi je vrlo malo teklo spolja, izlivala se u trbušnu šupljinu. Ljekari izvedoše hitnu intervencju na licu mjesta. Metak bješe probio utrobicu, prokinuo crijevo i zaustavio se pod kožu. Dok hiruškim mašicama doktor Miljanić držaše metak…utoliko u kamaru banu crnogorski knjaz. Odmah, zadihan priđe Bošku, nadvi se nad njim i tužnim glasom jedva izgovori: „Boško moj kako ti je?“ I godinama kasnije knjaz nije bio siguran je li Boško nešto rekao ili mu se samo učinjelo. Bješe bljeđi od prvotokne surutke, isto kao onoga dana kad mu javiše za smrt najmlađe ćerke Marije. Silina emocija i srdžbe, stvori knjazu autentičan frkun po sred čela, za koji govore oni koji ga dobro znaju da rijetko izlazi, a kad se pojavi da je knjazu voda dobrano prelila čašu. Zborili su da ga se tada naročto treba bojati. Boškovo srce prestade kucati, zrno je prokinulo i bilo. Knjaz mu lijevom rukom sklopi oči, preksti se i poljubi ga u čelo. Muk i tišina ispuniše veliku kamaru kuće Ristića pred kojom se bješe pokupilo svo cetinjsko građanstvo. Nuđahu knjaza da sjede, ne htjede. Postojao je još kratko i na mah ode ne pozdravljajući se ni sa kim. Smrt Boškova dobro ga je potresla, zatvorio se u Dvorac i nikoga danima nije primao. Perjanici su kasnije prepričavali da su se povremeno još dugo čuli knjaževi uzdasi i tihovo izgovaranje Boškovog imena.

Uzavre kao košnica bajičko pleme, svi oružani krenuše za Cetinje da svete bratstvenika. Nije šala pogibe im glava. Neki od starijih bajičkih glavara zaustaviše ih kod Krša Iva Vojinova jer bi se desio pokolj cetinjskim poljem. Bajice su smatrali da Boškovu krv ne može namiriti niko. Nađose se na muci jer nemahu koga za Boška zamijeniti pa bjehu odlučili da zatru svakoga na koga naiđu.

Boška narediše i spraviše za Bajice, ispratiše ga zvona sa Vlaške crkve i Tablje.

U Suvodolu pod Milovu glavicu đe je bila Boškova kuća, s kukanjem dočekala ga je supruga Jovana. Martinovići ga uzeše među sobom i uniješe u kuću. Poloziše ga na trpezarijski sto. Sunce probijaše kroz okna prozora i padaše na mrtve mu grudi. Sunčeve zrake odbijahu se od krsta Crvenog orla, najveći njemački orden što zasluži na vučjedolskom polju, a Obilića medalja presijavaše se poviše rane. Oprućili se brci, a grb na kapi zlatniji no ikad. Od dna deravije prelazaše grb kapu vrhom krune i krstom. Bajice oko kuće stojahu, ne ispuštahu oružje iz ruku.

A na drugoj strani Cetinja, u Donjem kraju okupili se njihovi glavari. Sramota je načinjena. Nema nazad. Valja se poispravljati. Mučni izrazi lica, zabrinuti za svoje najmlađe, sastaše se da dumaju što im je činjeti. Bratstvo ubice, od ljutine i bijesi i ne zvaše. Niko se ne usudi da riječi prvi kaže. Ali stariji i mudriji odlučiše da se u znak pokajanja pođe i pokloni sjenima svoga ratnog komandanta jer Boško komandovaše u ratu i Donjokrajcima. Bez oružja, samo odabrani pođoše u Bajice. Osjećao se nemir u naelektrisanom vazduhu, i najmanji nepromišljeni gest samo bi zapalio već usijane varnice. Krv među ova dva plemena mutila se već vijek ipo, sve do smrti Svetog Petra, nad čijim se ćivotom mirom zakleše. Ako novo zlo krene mučno će ga biti zaustaviti. Svaki potez jedne i druge strane mora biti mudar i odmjeren. Sa suvodolske ceste skrenu donjokrajska patulja, ukaza im se izviše komandantovih ulaznih vrata polumjesec koji je još one Badnje večeri donešen sa kuće Alića i uzidan u kuću predaka serdara Mila. Na ugovoreni dolazak Donjokrajce srete vojvoda Božo Petrović. Ljutito i odsječno im reče: „Pristupite i odstupite“. U mimohodu ušli su i poklonili se komandatu, ne rukujući se ni sa kim.

Kad su ga narednog dana  u osam izjutra iznosili iz kuće ka Bajičkom groblju prolomi se lelek: „Za delijom Boškom komandirom, što je zvijezda Martinova gnijezda, perjanica od svih Bajica…“  Već izjutra na Cetinju su bili predstavnici svih plemena. Svi su pohitali. Od cika zore svak se spremaše put Bajica. Bojahu se da ne zakasne. Katunjani, Riječani, Crmičani, predstavnici svih crnogorskih plemena. Od Nikšića glavari svi su se slegli u Bajice toga dana. Dođose i Osmanagići iz Podgorice da polože vijenac nad Boškovim samrtnim odrom. Sjatilo je pola Crne Gore, a u Cetinje ne osta taj dan niko.

Svi cetinjski parosi sa mitropolitom na čelu drže Bošku opijelo. Svijet oko crkve kakav se ne pamti, vire samo borovi koje je posadio još mladi knjaz prije više godina. Među njima i sami knjaz Gospodar sa prijestolonašljednikom Danilom, majkom Stanom i zetom Petrom Karađorđevićem, a iza njih svi ministri i velikodostojnici. Iznesoše otvoreni kovčeg do groba koji stojaše uz crkveni zid. Na čelu groba pred bijelim veljim krstom stoji gologlavi starac. Kao da je prikovan na onome krstu, oči mu krave upale u glavu, pa ne skidaju pogled s groba. Gledaju, a ništa ne vide. Iz tih očiju nestalo je i suza i misli. To je Niko, otac mu. A do njega je Boškova ljuba, sva u crno zamotana. Desnom rukom zagrlila svoju šćer Krstinju, a pod srcem nosi posmrče. Četa cetinjskih vojnika na čelu sa oficirom Špirom Popovićem, a sa njima i perjanici odaju posljednju počast svome komandantu. Mučka majka malu Krstinju da ne kuka pokraj tri brata. Sa karakterom gorštaka kaljenih u bojevima, čeličila se i duša crnogorske žene. I u nevolji Crnogorke misle na mjeru i obraz onoga koga kopaju i onih koji ostaju.