moja epifiza ima trepavice duge baš kao i moj idealni čitatelj
kažu da je ona treperava bubica, nerazgovijetna i neodlučiva,
božija tačkica u mozgu, antenica na koju se odaziva
i svemir i dah i strah
(zar se i čovjek, kad umire, ne ispuhuje u tačku?)
i taman kad se usmjerim nadom protiv nade
ona mi dohvati neko samopromašivanje,
pa iako nam je to odavno dosadilo, neprestano
se nadjačavamo, takmičimo se ja i moja epifiza
zaljubljena u horore i persefonine neizbavljivosti
neki to zovu radom na sebi, ja ipak vjerujem
filozofima: život je palača kobi a
samo Sizif istinski revolucionar
Zaboravi ovaj grad*
zadatak je opisati Drvo s ljubičastom krošnjom. koliko bi moglo biti teško
zamisliti po jedan ljubičasti list za Nizamu, Amelu, Emiru, Ljiljanu, Sadžidu…
pod krošnjom je Rijeka. čista i preosjećajna. sve je dotiče. zrcali sva
nedomaštana utočišta njih koje su vjerovale svojim egzekutorima. u
takvom Gradu, s ljubičastim drvećem, ženskim drvećem, željela sam
biti rođena, među Kirkinim kćerima, nepokornih prstiju ljepljivih od
bilja, ulja i ušećerenog bezumlja
zaglavile smo se ovdje, na ovom mjestu s razjarenim vranama (one će
jedino preživjeti svu silinu otpada što nas pritičće) nijedan grad,
mjesto niti Zemlja nisu naši. već predugo je tako. i to je dobro.
jer zato jeste ova krošnja. u nju se možemo naseliti
kao premudre vanzemaljčice. neće nam trebati čvrsta muška ruka
niti udobna odjeća niti novac bilo koje vrste. hranit će nas Sunce
i pojiti kiša. grlit će nas ljubičasto lišće.
zamislite.
*Ekatarina Velika (EKV)
Paraliza
svakih devet godina se vrati, najprije zagrebe
po parketu, pa se u kupatilu dugo umiva, voda teče
dugo, pa se onda spušta na mene da me dugo liže
oko usana pa preko nosa do na vrh čela, a onda mi
sve snažniji i silniji počne gnječiti grudni koš (ja ću ti,
najdraža moja, iscijediti te vragometne interludije i
sve apokrifne nedoumice i sve što nije moje, kroz ta
blagoglagoljiva ustašca na jastucnicu, pa da već jednom
prestaneš biti pametnica, tako mi govori, ali njegovo Ti
je i moje, zar nismo isto – bar kao zemlja, bar kao zvijezda –
zar se nismo zato i slijepili, i postali ovo vrenje u mraku?)
i onda prestajem disati
dok je bila živa, otvarala sam usta i pokušavala dozvati majku
sada otvaram usta ali nemam više nikoga dozvati
kažu da se to dešava zato sto se tijelo probudi dok
mozak još spava (ili je možda obrnuto?)
uvijek pomislim da je upravo sad kraj
ali jezik se raspetljava
opet ništa od umiranja
