Foto: Luka Ratković
(Vladimir Arsenić. Eseji o savremenoj crnogorskoj književnosti. Podgorica: Fokalizator. 2019.)
Nije nepoznanica da se inostrani intelektualci i kritičari zanimaju crnogorskom kulturom, posebno književnošću. Još od vremena dinastije Petrović, i posljednjega dinasta Nikole I, stranci pohode Crnu Goru i afirmišu njenu kulturu. Zapravo su oni tu bili najčešće po pozivu, ili zadatku, pa se tako i događalo da recimo u Vladi kralja Nikole dužnosti ministara kulture i prosvjete obavljaju izvanjci. Mnogi od njih doprinijeli su razvitku crnogorske kulture i prosvjete, ali bilo je i onih koji su (ne)hotično nanosili štetu.
Ipak, o crnogorskoj književnosti nije se pisalo mnogo izvan Crne Gore. A ako i jeste, crnogorski pisci i njihova djela uglavnom su tretirana kao dio neke druge kulture. Svemu tome doprinosila je pasivnost Crnogoraca. Univerzitet su osnovali tek 1974. godine, a 2006. godine katedru za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Pa kad se ispostavilo da ni to nije dovoljno, osnovan je Fakultet za crnogorski jezik i književnost 2014. godine. Hiljade visokoškolaca do tada se obrazovalo izvan Crne Gore, crpeći se na teme koje nijesu previše doprinosile tretmanu crnogorske književnosti.
Ulogu naučnika i univerzitetskih kritičara u Crnoj Gori od kraja Prvoga svjetskog rata do pojave Univerziteta obavljali su kulturni poslenici, najčešće sami pisci koji su valorizovali domete starije i novije crnogorske književnosti. Izvjestan broj zapaženih intelektualaca očuvao je luču nacionalne kulture pa i književnu luču, i prenijeli je u ruke mlađim snagama. Pa opet, nema sistematizovanoga pristupa savremenoj, živoj crnogorskoj književnosti. Ako se svemu tome doda i činjenica da je novinska kritika skoro pa ushala, te da se književnokritički tekstovi u Crnoj Gori javljaju samo u časopisima Ars, Lingua Montenegrina i Fokalizator, onda se lako da stvoriti slika o uspostavi kriterijuma za ocjenu aktuelne književnosti.
Na spskoga književnog kritičara Vladimira Arsenića ukazao nam je Jovan Nikolaidis, još u vrijeme kad je časopis Plima, koji je Nikolaidis uređivao, bio u punom zamahu. Arsenić, skromni i izuzetno obrazovani intelektualac, više od decenije pažljivo promatra zbivanja na crnogorskoj književnoj sceni, usmjerivši svoj fokus uglavnom na crnogorske romane i pripovijetke. A kako je često u prilici da s pozicije člana komisija za ocjenu djela, prilikom nagrađivanja rukopisa, iznosi rezultate analiza i glasa, to se sasvim prirodno počeo javljati i književnokritičkim tekstovima o našim autorima i njihovim djelima.
Arsenićev pristup ovim temama naoko je lak. Dok se čitaju njegove književne kritike, stvara se utisak o esejističkoj lakoći putovanja kroz zamršene zabiti. Taj stil direktno je uslovljen Arsenićevom misijom osvajanja čitaoca i podastiranja kriterijuma estetskoga kvaliteta. Razumije se da je ta misija oslonjena na domete aktuelnih književnoteorijskih misli. Otud njegove analize, ocjene i zaključci imaju karakter neosporivih i neoborivih istina o strukturama, sižeima, likovima, kompozicijama. Imaju karakter koji je u direktnoj vezi s nenametljivim tonom Arsenićevih nota, s lakoćom zborenja, s njegovim ośećajem da odgovori na zahtjeve i najupornijih i onih manje upornih čitalaca.
Zato smatramo posve prirodnom pojavu knjige koja sabira Arsenićeve tekstove o savremenoj crnogorskoj književnosti. Tek kad su te kritike okupljene na jednom mjestu one mogu u punoj mjeri da potaknu procese na koje su usmjerene. Ovo štivo će biti od izuzetnoga značaja prije svih za studente katedri na kojima se izučava crnogorska književnosti. Ali i za sve ljubitelje savremenih crnogorskih romana i pripovjedaka, koji žele da se informišu o tome kako se naše knjige daju tretirati u kontekstu savremenih književnih strujanja u regionu i šire. Dakle, eto razloga da se objave Arsenićevi eseji i kritike o Miloradu Popoviću, Jovanu Nikolaidisu, Balši Brkoviću, Draganu Raduloviću, Andreju Nikolaidisu, Ognjenu Spahiću, Branu Mandiću, Stefanu Boškoviću, Slobodanu Šabeljiću, Iliji Đuroviću, Đuru Radosavoviću… Kad se slične knjige javljaju, obično se upotrijebi floskula koja kaže kako ta „knjiga dolazi na radost“. I to najčešće bude. Arsenićeva knjiga, međutim, potiče korisne ali bolne procese, pa će mnogi morati da učine napor da bi joj se obradovali.
